Piše: Almasa Hadžić / Politički.ba

Čitam danas o odavanju pošte povodom 26. godišnjice smrti "Gojka Šuška najbližeg saradnika Franje Tuđmana" kako to navode glorifikatori njegovog lika i djela, veličajući njegovo doprinos "ustrojavanju i jačanju" Hrvatske vojske, ali i one koja je u prvim godinama agresije u logore otjerala hiljade bošnjačkih zarobljenika, pa se sjetih Adisa Lizde, iz Domanovića kod Čapljine, bivšeg logoraša logora Gabela. 

Sreli smo se u krugu Haškog tribunala u novembru 2017. godine u danu izricanja presude Jadranku Prliću i ostalim zločincima  iz nekadašnje "Herceg Bosne".

Isrpričao mi je tada kako je to dan njegovog "dočekivanje pravde" koju je čekao nepunih 25 godina, premda, za sve muke kroz koje je prošao i on i ostali logoraši logora u Gabeli, Dretelju, Heliodromu, Koštanoj bolnici ..., pravda ne postoji, kazao mi je.  

"Moj san je bio da te godine, nakon završene srednje škole, upišem studij žurnalistike. Nažalost, 18. jula 1993. godine, moj stariji brat Mustafa i ja, uhapšeni smo kod Metkovića i odvedeni u logor Gabela, tačnije u hangare koje je svojevremeno koristila nekadašnja JNA. 

Nas dvojica smo bili zatočeni u 'trojci' u kojoj je bilo više od 700 zarobljenika, mahom Bošnjaka sa područja Dubrava u čapljinskoj općini. Tu smo boravili, jeli, spavali i vršili fiziološke potrebe. 

Postavljene su bile tri kante iz kojih bi se fekalije redovno prelijevale, tako da se na onoj žegi teško ostajalo živo", pričao je tada Adis, mirno sačekujući vijest iz sudnice.

I danas se pita, kazao mi je, "šta je to u čovjeku što ga u tako teškim trenucima održi pri zdravoj pameti".

Među logorašima je, sjećao se, bilo muškaraca različite starosne dobi, počev od onih u dubokoj starosti, do onih najmlađih. I tada mu je, pričao je, pred očima bilo blijedo lice dvanaestogodišnjaka koji sa suzama u progovara "gladan sam".

"Imali smo jedan obrok dnevno, uglavnom, nekoliko kašika vode i u njoj koje zrno graha. Nerjetko, iz makarona koje bi nam donijeli udarala je pjena od deterdženta, a hljeb se djelio nekad na 16, a nekad na 18 dijelova. 

Ako vam kažem da sam tek nakon 40 dana prvi put imao pražnjenje stomaka, onda vam je jasno kakvoj smo patnji bili izloženi. Za kratko vrijeme smršao sam 20 kilograma", prisjećao se tada Adis.

O različitim načinima fizičkog zlostavljanja logoraša Adis i tada, ali i danas, nerado govori. 

Sjeća se da su se, krajem augusta, u logoru pojavili aktivisti Međunarodnog crvenog križa. Logorašima je bilo zaprijećeno da "vode računa šta pričaju", a ako bi nešto i kazali o stanju u logoru to su, kaže, prevodioci koji bi sa njima došli "otkucavali" logorskim vlastima.

Pet mjeseci nakon zarobljavanja, tačnije 20. decembra 1993. godine Adis i njegov brat Mustafa su razmjenjeni i u IOM konvoju prebačeni u Dansku. Dvije godine kasnije preselio je u Holandiju gdje i danas živi sa sinom i suprugom.

"Nažalost, Boko Previšić upravnik logora u Gabeli nikad nije odgovarao za svoja zlodjela. Nakon rata pobjegao je u Hrvatsku gdje i danas slobodno živi. Sjećam se da nam je dolazio izvjesni zapovjednik HVO-a Luka Džanko. Ne znam da li je glumio ili je stvarno osjećao tako, ali je bio zatečen kad je u hangaru ugledao zarobljenika od 12 godina", ispričao mi je tada Adis..

U logoru Gabela ubijen je Adisov dajidža. Najprije je, kaže, mučen u Koštanoj bolnici u Stocu, a potom doveden u Gabelu gdje je i izumro. 

"Neizmjerno teško mi pada kad čujem da su neki logoraši, koji su se pred mojim očima onesvješćivali od mučenja i gladi, za hiljadu ili dvije maraka na sudu lažno svjedočili u korist svojih mučitelja. To ne mogu halaliti nikome". 

Na moj današnji poziv da li ga iznenađuje da je Gojko Šušak koji je skupa sa Franjom Tuđmanom bio mozak stvaranja takozvane "Herceg Bosne" koja se pamti po najstrašnijim zločinima nad zarobljenicima u hrecegovačkim logorima, danas "heroj hrvatskog puka", Adis mi je, sasvim mirno odgovorio, da to za njega "nije nikakvo iznenađenje".