Piše: Dragan Markovina

Da pred kraj života i političke karijere, nakon posljednjih lokalnih izbora nije pristao na ucjenu Zlatka Hasanbegovića i odlučio oduzeti Titu trg u središtu Zagreba, na što se čak ni Tuđman nije odvažio, o Milanu Bandiću se moglo pisati kao o tipičnom populisti koji je Zagreb vodio koruptivno kao kakvu plemensku zajednicu, s potpunim ignoriranjem kriterija, propisa i institucija, ali bi postojao neki idejni okvir u koji ga se moglo smjestiti.

Taj okvir jeste izgledao frankenštajnovski ili preciznije tuđmanovski, efektno sročen u onoj frazi koju je sam Bandić volio ponavljati, o temeljima u "starčevićanstvu, radićevštini i pozitivnom nasljeđu hrvatske ljevice", ali je barem postojao.

Odlučivši se na kraju karijere odreći jednog od tih stupova, koji je u njegovom slučaju bio i konstitutivan, na poprištu je ostao tek čovjek bez svojstava, ovisnički vezan za vlast i tehnologiju vlasti. Baš kao iz naslova kultnog Musilovog romana, “Čovjek bez osobina”. Da stvar bude tragičnija, na koncu mu ta koalicija s Hasanbegovićevim ustašo-nostalgičarima nije niti trebala jer je jako brzo izišao iz nje.

O načinu na koji je vodio Zagreb tako da je sve ovisilo o direktnom dogovoru s njim i svim koruptivnim epizodama s namještanjem poslova, prenapuhanim cijenama javno-privatnog partnerstva, akumuliranom privatnom bogatstvu, stvaranju Holdinga od svih javnih poduzeća, mešetarenju s nekretninama, o pogodovanju crkvi, na svu sreću nedovršenoj ideji o Zagrebu na Savi koja je trebala oteti građanima hektare javnog zemljišta i dijelom srušiti Velesajam saznali smo praktično sve posljednjih godina. Milan Bandić je umro kao čovjek koji vjerovatno ni sam nije znao koliko ima optužnica i procesa, kao netko tko je izišao iz zatvora uz jamčevinu od dva milijuna eura i koji je na koncu umro kao slobodan i nevin čovjek te gradonačelnik Zagreba.

Zašto je pravosuđe otezalo procese jasno je svakome tko je uspio u izravnom prijenosu pogledati način na koji je Bandić ispraćen i vidjeti profil ljudi koji mu je došao na sprovod.

Riječ je o praktično kompletnoj društvenoj eliti Hrvatske. No, to su sve teme za Darija Juričana, redatelja i čovjeka koji je kompletnu predsjedničku kampanju i javno djelovanje u posljednje vrijeme podredio Milanu Bandiću, ili za Tomislava Tomaševića, koji se godinama bavi upravo svim navedenim i još ima najveće izglede da ga naslijedi na mjestu gradonačelnika.

Priča koja će u povijesti ostati iza Bandića je ona o tome kako je čovjek koji je iz siromašne hercegovačke obitelji došao na studij u Zagreb, u tom velikom gradu uspio, puno puta riskirajući, da bi se na koncu svega toga suštinski odrekao i završio na način opisan na početku teksta. Suprotno uvriježenim stereotipima o Hercegovcima kao radikalnim desničarima, čitav niz uglednih ljudi porijeklom iz zapadne Hercegovine ostao je u SDP-u nakon kraha i poraza na izborima.

Najpoznatiji među njima su braća Leko, potom Ljubo Jurčić i na koncu Milan Bandić. Na pozicijama ljevice ostao je i Stipe Šuvar iz obližnje Imotske krajine, ali on je sasvim druga priča. Bandić je praktično devastiranu gradsku partijsku organizaciju sačuvao, obnovio i doveo do pobjede na izborima, sa sobom kao čelnim čovjekom grada, a sve zahvaljujući vlastitim političkim i socijalnim vještinama te unatoč predrasudama prema ljudima iz njegovog kraja.

U to inicijalno vrijeme on je morao vjerovati u još nešto, osim u računicu da će se stvari jednog dana okrenuti i SDP opet doći na vlast.

Da nije bilo tako, ne bi ni dolazio na prosvjede za povratak imena Trga žrtava fašizma, niti bi na koncu vratio ime tom trgu ili Prolazu sestara Baković. Dobro se, uostalom, sjećam vremena kada je postao gradonačelnik i kada je HDZ konačno pao s vlasti, a Zagreb počeo na trenutke sličiti na sebe u osamdesetim godinama, s probuđenim SC-om i kulturnom scenom koja više nije zazirala od vlastite prošlosti. Ova ideološka pozadina bila je praćena odlično izreklamiranom brigom o ljudima iz radničkih predgrađa i javnim imidžom čovjeka koji spaja, sa svima je dobar i spreman je svakoga saslušati.

Da se ne lažemo, Milan Bandić je s novcima iz bogatog gradskog proračuna kupio podršku gotovo svih slojeva stanovništva i skoro kompletne elite, od lijeve do desne. No, u jednom času veza s bazom je prekinuta, krenuo je u otvoreni rat protiv urbane ljevice i građana, a u korist tajkuna svih profila i očito privatnog interesa. To je umnogome koincidiralo s neuspješnim pokušajem izlaska na državnu političku scenu, iz čega pamtim jednu od najtužnijih scena uopće.

Bila je godina 2010., a uoči drugog kruga izbora za predsjednika u kojem Bandić realno nije imao nikakvih izgleda protiv Ive Josipovića, on se odlučio potpuno okrenuti desnici i prihvatiti podršku ratnog zločinca Tomislava Merčepa. Fotografija njegovog bliskog druga i suradnika, višedesetljetnog direktora kazališta Kerempuh, Duška Ljuštine, inače Srbina iz Like, koji mirno sjedi kraj Tomislava Merčepa, zapravo je predstavljala kraj koji je samo ovjeren s promjenom imena Titovog trga.

Bandić je bio najdugovječniji gradonačelnik Zagreba, ali iza njega neće ostati ništa, osim skupih i nepotrebnih fontana te monumentalnih spomenika Domovini i Tuđmanu, u gradu koji se komunalno raspao i kojeg je potres temeljito srušio a da se on uopće oko toga nije uzrujao.

I ostat će naravno filmska priča o partijskom sekretaru s periferije koji radi čitav krug i nevjerovatnu karijeru, u kojoj od čovjeka koji vraća izbrisane nazive ulica završi na strani revizionista. 

(Oslobođenje)