Piše: Dino Bajramović

Još u holu Ateljea 212, uoči premijere predstave „Otac na službenom putu“ tog 27. marta 2011. moglo se čuti da je sav slobodoumni Beograd došao tu noć da gleda inscenaciju zagrebačkog reditelja rođenog u Travniku Olivera Frljića.

Publika u Ateljeu 212 (Foto: S.B./M.I.)

OVACIJE ZA GENIJA

Da, veliki je film tog naziva po scenariju Abdulaha Sidrana snimio Emir Kusturica i osvojio Zlatnu palmu u Cannesu 1985. godine. Teret je to bio za svakog ko se mislio baviti „Ocem“. Pa i za Frljića, tada afirmisanog i izuzetno cijenjenog, neko bi kazao i kontroverznog pozorišnog reditelja. No, nije bilo sumnje da će uspjeti, jer svako je vjerovao u njega. Od tadašnjeg direktora Ateljea 212 Kokana Mladenovića pa do autora originalnog scenarija Abdulaha Sidrana.

“Slobodoumnih” u Beogradu je, naravno, bilo, a i danas ima puno više od 212, koliko je stolica u kultnom beogradskom teatru, neko je samo htio reći koliko je to, i tek će biti velika noć u Beogradu i za taj grad. I bila je. Te večeri bilo u gledalištu, bilo u holu prije predstave, bilo na koktelu poslije, mogli ste vidjeti crème de la crème beogradskog glumišta: Svetlanu Bojković, Jelisavetu Seku Sablić, Boru Todorovića, Petra Kralja, Aljošu Vučkovića, Slavka Štimca, Svetislava Goncića, Sergeja Trifunovića..., potom dramaturginju Biljanu Srbljanović, umjetničkog direktora Bitefa Jovana Ćirilova, direktora Jugoslovenskog dramskog pozorišta Branka Cvejića, bivšeg srbijanskog premijera Zorana Živkovića i mnoge druge ugledne ličnosti iz javnog života nekadašnje jugoslovenske prijestolnice. I svi su bili na nogama i gromoglasnim, dugotrajnim, iskrenim aplauzom i ovacijama pozdravili Sidrana kada je izašao na scenu i poklonio se svima njima, publici, Beograđanima. Nažalost, neki o spomenutih su nas napustili u ovih trinaest godina. U prošlu subotu i akademik Abdulah Sidran.

Oliver Frljić i Svetlana Bojković (Foto: Slobodna Bosna/Mario Iličić)

Predstava „Otac na službenom putu“ izvedena je prvi put također u martu, ali 1984. Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici. Ovaj “pozorišni komad u dva dijela sa epilogom i dvostrukim završetkom”, u prefiksu ima još dvije riječi: Dječija bolest, a režirao ga je beogradski reditelj Jovica Pavić.

Nekoliko minuta po završetku predstave, sarajevski glumac Zijah Sokolović je u foajeu Ateljea, gdje je upriličen koktel za zvanice, za „Slobodnu Bosnu“ izjavio: „Ova predstava jedan je klasičan dokaz da svaka sredina koja se zatvori u sebe ne može da diše. Jedino ovakvom razmjenom sredina, razmjenom ljudi i ideja umjetnost nekako može da egzistira, i ovo je najljepši korak koji se mogao dogoditi. Mislim da je Frljićev rukopis vrlo neobičan i tačan, upravo zato što dolazi iz neke druge sredine i iz različitog gledanja stvari, i u tome jeste njegova ljepota. A Beograd je otvoren za takvu vrstu komunikacije. To mi se u ovom trenutku čini najznačajnijim.”

Vrlo brzo na koktel je došao i Abdulah Sidran, u društvu hrvatskog pjesnika i disidenta, svog prijatelja Gorana Babića, koji se u Beograd preselio početkom devedetih godina. “Sve je počelo 1971. i zvalo se 'Otac je kuća koja se ruši'. I objavljeno je kod mene, u Zagrebu, u časopisu 'Pitanja'. Trebalo je da bude roman. Pa je onda postalo scenarij, pa je postalo film, pa je postala predstava, a roman još nije postao. Doduše, ovo što sada radi Sidran, ovaj 'Otkup sirove kože', to je neka vrsta romana. Tako da se sve to prepliće”, rekao nam je tada Goran Babić.

U tim trenucima Sidran je prima brojne čestitke, rukujući i fotografišući se sa znanim, ali i njemu nepoznatim likovima. U jednom trenutku prišao mu je, sav uplakan, glumac Sergej Trifunović, poljubio mu ruku i rekao: “Hvala lepo, dragi čika Avdo!”

Abdulah Sidran i Sergej Trifunović (Foto: Slobodna Bosna/Mario Iličić)

A nama je čika Avdo kazao: “Gledajte, majstori su radili svoj posao, a ja u šali kažem da je moje bilo da se ne petljam. I sad sam vrlo zadovoljan što se nisam petljo. Jer, mnoge od ovih radikalnih zahvata u moj tekst u nekoj bih saradničkoj fazi teško prihvatao. A kad mi se servira ovako završeno i vidim da funkcioniše, zapravo veoma pametno postupam što se ne petljam novim majstorima. Međutim, ta materija zbilja nije izgubila ništa od svoje univerzalnosti, mada je iz jedne tradicionalne ambalaže, kojoj ja pripadam, prepakovana u nešto sasvim moderno. Ona je ostala netaknuta, sve je tu - bol, emocija, ljubav, patnja. Drago mi je i veoma sam zadovoljan.”

VELIKI ĐUZA

Da je Frljićev rukopis doista bio neobičan vidjelo se i po njegovoj odluci da glavni lik, dječaka Sabahudina Dinu Zolja, igra veliki Vlastimir Đuza Stojiljković u 82. godini života. I igrao je neponovljivo, briljantno. Pogotovo kada su on i Maša, koju je genijalno tumačila djevojčica Jelena Blagojević, jedno drugom izjavili ljubav.

Maša: „Hoćeš mi dati ruku? Voliš li me?“

Dino: „Više nego ikog. Na cijelom svijetu. Ne vjeruješ?“

Maša: „Vjerujem. Zato što i ja tebe volim. Puno te volim. Daj mi i drugu ruku. Ti si moj anđeo.“

“Imao sam odličan glumački ansambl, koji je sto posto bio u ovoj predstavi. A meni je u svemu tome bilo jako važno i da ispoštujem Sidrana. Dakle, da režiram predstavu koja će biti na razini onoga što je on napisao, što nimalo nije lagan posao. Izašli smo iz tog filmskog realizma, prvo uzevši Đuzu kao dječaka Dinu/Malika, a drugo je ovo scenografsko rješenje, gdje oni igraju, sviraju i pjevaju ‘na Jugoslaviji’, koja se na kraju raspadne”, kaže Frljić.

Ulogu Oca, Mahmuta Zolja, Frljić je dodijelio Branislavu Trifunoviću, koji je tada ima 33 godine, isto koliko je imao i Miki Manojlović - koji je igrao također oca, ali se zvao Mehmed Meša Malkoč - kada je počelo snimanje filma „Otac na službenom putu“. Majku Senu tumačila je Hana Selimović. Najteži ispit glumačkom ansamblu bio je u Sarajevu. Predstavu su odigrali na zatvaranju MESS-a, u oktobru te godine i osvojili nekoliko nagrada.

„Neverovatno mi je drago što sam danas konačno upoznao Abdulaha Sidrana i iskazao mu lično poštovanje. Naravno, drago mi je i što je došao u Beograd, sedeo u prvom redu i izašao sa nama na poklon publici. Sada su se mnoge stvari na pravi način sklopile, kao lego kockice. Za sve nas koji smo rođeni u toj zemlji ovo je jedan crni, nostalgični, divni blues, neko ludilo nakon kojeg su naše kolege rasplakane došle da nam čestitaju“, rekao nam je glumac Ivan Jevtović.

On je odigrao dvije uloge: onu Bore Pjevača u sceni „iz Banje Koviljače“ u kojoj je otpjevao pjesmu Duška Kuliša „Ti meni lažeš sve“, i Faruka (u filmu je Zijo), brata Sene Zolj/Malkoč koji je njenog muža Mahmuta/Mešu poslao „na službeni put“.

Sena: „Možeš li spavat' brate?“

Zijo: „Teško, sestro.“

Sena: „Šta bi s onim paketima?“

Zijo: „Eno ih u špajzu. Pitaj Ankicu.“

Sena: „Znači, slabo mi spavaš, bracika?“

Zijo: „Nikako, sestro.“

Sena: „Šta vele doktori?“

Zijo: „Kažu, može se živjet' sa šećerom sto godina.“

Sena: „Rakija, pomogne li?“

Zijo: „Nakratko.“

Sena: „Nije ti lako, braco. Ja te potpuno razumijem.“

Zijo naslanja glavu na Senino rame. Ona, ustaje i odlazi, sjeda na drugo mjesto za vjenčanim stolom. Idu „Dva Morića“.