Osnovna škola "Vladislav Ribnikar" objavila je na svom zvaničnom sajtu poseban odjeljak "In Memoriam" pod nazivom "Naši Anđeli", u znak sjećanja na učenike i čuvara škole koji su ubijeni u masakru koji se dogodio 3. maja 2023. godine.

U znak sjećanja na njihove prerano i tragično izgubljene živote, profesori Osnovne škole Vladislav Ribnikar napisali su tekst, koji Blic prenosi u cjelosti:

“Naša djeca, azbučnim redom svojih prezimena, Mara, Bojana, Angelina, Ana, Adriana, Ema, Кatarina, Sofija i Andrija. Naš Dragan. Izgubili smo ih. Naše đake! Različitih interesovanja, velikih uspjeha za njihove prekratke živote na brojnim poljima – u muzici, sportu, plesu, baletu, školskim rezultatima! Jedinstvenog opisa – divni mladi ljudi, dobri drugari čak i svom dželatu, nedužne žrtve čijim su odlaskom izgubile porodice, naša škola i Srbija! I našeg Čuvara, našeg Dragana! Ne radnika obezbjeđenja, već čuvara naših osmijeha, tajni, šala, povjerenja – divnog čovjeka i prijatelja svakog djeteta, svih zaposlenih, svih roditelja i svakog ko je ikada kročio u našu školu. Izgubili smo ih u krvavoj bajci kakva se nigdje i nikada nije dogodila, u neobjašnjivom piru pomračenog uma koji je trajao kraće od jednog malog školskog odmora.

A tog jutra Dragan je došao raspoložen, jer je prvomajski praznik proveo radeći u svojoj bašti. Osmjehnuo se svakom djetetu i nastavniku na ulazu. Naše dvije petakinje, Bojana i Ana, došle su u školu dotjerane zbog slikanja za školski almanah i ponosne, jer su po prvi put dežurne učenice na velikom ulazu. Mara, Angelina, Adriana, Ema, Кatarina, Sofija i Andrija stigle su na prvi čas željne da se poslije kraćeg raspusta vide sa drugarima, kao i Helena, Vladimir, Andrija, Jovan i Veljko.

Nastavnica istorije Tanja Stevanović sa pripremljenim predavanjem o Balkanskim ratovima i još malo instrukcija za našeg Popketa sa kojim je trebalo u nedjelju izaći na Državno takmičenje iz istorije. Pucnji prekidaju tišinu prvog časa, prvo dežurstvo, čas istorije i pišu novu, tragičnu istoriju naše škole, naše zemlje, našeg svijeta. Više ništa nije isto i nikada neće biti.

I kako sada? Кako bez njih? Кako sa nama ranjenima? Кako sa djecom koja su doživjela strahotu koju ni jedno ljudsko biće ne bi smjelo da iskusi!? Ne znamo. Nisu nas učili. Niko od nas za ovo nije obučen. Jedino što znamo je da moramo. Zbog naše djece. Zbog naših Ribnikaraca i svih drugih. Кoliko god bili tužni i ljuti, zbog njih moramo pronaći dobrotu i ljubav u svojim srcima. Jer ljubav i dobrota moraju biti njihov spomenik. Mržnja ih je ubila, a ljubav i samo ljubav može da ih spase, da nas spase!

Naši, Mara Anđelković, Bojana Asović, Angelina Aćimović, Ana Božović, Adriana Dukić, Ema Кobiljski, Кatarina Martinović, Sofija Negić, Andrija Čikić i Dragan Vlahović trajno su obilježje naše škole zbog onoga što su bili i onoga što bi postali da nisu u svom uzletu prerano zaustavljeni. Neka im je vječna slava!”