Među njima su i mnogi iz nekadašnje Tvornice konfekcije u Banovićima, koji na to čekaju 14 godina.

Ljuba Ružičić je radni vijek provela u nekadašnjoj Tvornici konfekcije „Borac“ Banovići. Uslove za penzionisanje stekla je prije pet godina, ali staž nije uplaćen za 11 godina. Sa 62 godine života, i dalje mora raditi iako je, kaže, snaga izdaje.

LJUBA RUŽIČIĆ

„Moram raditi. Ali problem je što je tu i moj muž radio, ali on je na birou, pošto ne može iz zdravstvenih razloga da radi. Mora čekati starosnu penziju.“

Borac Banovići je jedan od primjera katastrofalne privatizacije 2003. godine. Danas o njegovom postojanju svjedoče samo objekti u ruševnom stanju. I Ajša Kukić je tu radila od 1982. do 2010. godine, a staž joj nije uplaćen za 12 i po godina.

AJŠA KUKIĆ

„Ja sam odlučila ove godine, ako mi niko ne pomogne, platiti ću sebi, dići ću kredit da idem u penziju. Nemam drugog izbora.“

Upravo to je uradila Emina Handalić, koja je, nakon propadanja firme, nastavila raditi u drugoj do 66. godine života.

EMINA HANDALIĆ

„Radi zdravstvenih uslova nisam mogla dalje raditi, pa sam napustila. Posudila sam pare i uplatila sebi tri godine. Tada sam dobila penziju.“

Od penzije je dug vratila, prisjećajući se vremena kada je u Borcu radila po tri smjene za 150 maraka. Iz Sindikata podsjećaju da je ovakvih radnika hiljade, neki su i preminuli u neizvjesnosti. Ne mogu ostvariti pravo na sredstva koja odobrava Federalna vlada.

SAKIB KOPIĆ, Sindikat solidarnosti Tuzlanskog kantona

„Zato što je stečaj arhiviran, nema ko u ime njih aplicirati. Oni pojedinačno to ne mogu. Dakle, nema više stečajnog upravnika, nema firme, nema pečata.

Rješenje je, dodaje Kopić, u donošenju zakona koji će omogućiti automatsku uplatu staža, te su se obraćali i federalnom premijeru sa zahtjevom za sastanak. U Ured Vlade Federacije smo i mi poslali upit, ali odgovor nismo dobili. I dok radnici samo traže osnovna prava, pravo na život, na preživljavanje, postavlja se pitanje - čuje li iko njihov vapaj?