Piše: ŽELJKO IVANKOVIĆ

Tada mi je to ličilo na dobro zezanje. Bila je to smiješna karakterizacija jednog čina i jedne ljudske osobine koja pripada infantilnom svijetu. Ali valjda čovjek mora steći i malo iskustva da bi shvatio da ta, na prvi pogled, banalna (dis)kvalifikacija ima i još poneki značenjski sloj osim onog površno-vulgarnog.

Uz onaj koji je znak emocionalne i intelektualne neodraslosti, svakako i dio nekog ne baš dobrog karaktera. Ovo će potvrditi i druga kvalifikacija inata koju sam čuo nedugo potom u Sarajevu:

– Pošto bi se poturčio?

– Nipošto! Iz inata bih džaba!

Možete ne biti ljubitelj narodne mudrosti, možete biti i super moderan zastupnik političke i svake druge korektnosti, ali vas onda životna stvarnost u koju ste, sve i da nećete, do guše uronjeni, natjera da vidite kako mnogi oko vas najviše i najčešće rade baš ovo ili ono, jedino i samo iz inata. Iz inata je nastala i ona – neka komšiji crkne krava… Kao i sve druge u tom stilu.

Pa vi onda vidite gdje mi živimo, na kojim to civilizacijskim meridijanima i paralelama živimo, koje je to mračno doba kod nas. Koju dugu barbarsku noć mi živimo i nikako da nam svane.

Jasno je kako nigdje to narodno razumijevanje inata ne živi tako snažno i tako vulgarno kao tamo gdje su rođene i gdje žive ove ”narodne mudrosti”. U bosanskohercegovačkom (i regionalnom!) društvenom i političkom miljeu. I to stoljećima. Kao neki neiskorjenjivi credo.

Vlastitim sam ušima čuo većinu od onih koji obnašaju nekakvu vlast kako nešto hoće ili neće ”eto baš iz inata”. Rekli bismo – najpostojaniji i najutemeljeniji ”argument” na našim prostorima, premda se stranci ubiše da ih/nas nauče da je kompromis civilizacijska pobjeda nad epskom tradicijom koju guslarski slave.

Čak se ubiše da im pokažu kako kompromis ima i win-win varijantu, no kako ćeš ti Balkancu pokazati da je netko win ako onaj drugi nije završio pod stolom, na traumi ili na groblju? Rjeđe – kao poražen na izborima!

Inat se danas, vidimo to posvuda, održava na društvenoj površini kao projektirana i tvrdo branjena politička platforma, a opstaje jer običnim ljudima, onima koji sebi umišljaju da biraju, nimalo ne smeta.

Dapače, obični mali čovjek ”zna” da se tako negdje gore najbolje štite njegovi, najčešće vjerski i nacionalni interesi, protiv opet nekih drugih inata. Čak protiv svjetske zavjere inata.

Jer zaboga, ako ja živim utvrđen u svome identitarnom inatu, bit će da je i sav cijeli svijet inatan. I da samo na tome i postoji! A kakav bi drukčiji i mogao biti? Zar svijet uopće nešto može pokretati osim inata? Univerzalne religije univerzalnog boga Inata?

Ne, ne čudite se, samo se sjetite da se jedino se u Bosni turistima s ponosom pokazuje inat-kuća?!

Vrijeme koje po svemu, barem literarno, podsjeća na doba smjene velikih carstava u Bosni, kad jedni misle da gube privilegije, drugi da će konačno nešto dobiti, a najposlije svi u svojoj uskogrudnoj gluposti i inatu gube…

Osmanlije ne zanimaju putovi i pruge, jer bi njima lakše ovamo mogao doći Zapad, a jedino čega se plaše je napredak; jedna raja sanja slobodu na svoj druga na svoj način, a povijesni vlakovi (danas autoputovi) tutnje u nepovrat pored zemlje nepismene, zaostale, primitivne, korumpirane, neuređene, podijeljene, ukorijenjene u tri svoje (oduvijek) paralelne mitomanije…

Jednom je davno, prije rata i u pripremi rata, jedan od onih koji su bili iz skupine ”naše kolege”, dakle pisac, rekao kako Srbi mogu otići u šumu i 50 godina jesti korijenje, ali će ostvariti svoj vjekovni naum.

Smijao sam se tome kao i onoj mudrosti iz derventskog kraja i čudio se što sve čovjek može reći za sebe. A onda i dugo potom i što sve može učiniti od sebe…

Jer, potom se pokazalo da je sve to moguće, čak i u lošijoj izvedbi od one koju je najavio taj naš kolega, jer evo tridesetak godina, čak i ako se rat potpuno zanemari, hirovi inata, primitivizma, laži, gluposti i povijesne neiživljenosti na sve strane svijeta rastežu zemlju koja, mjereno europskim parametrima, ima potencijal hraniti desetak milijuna ljudi, dok njezin narod poput pijeska u klepsidri curi na sve strane i pada na brojku ispod tri milijuna.

A više, gle, nema ni pjesnika da napiše ”ostajte ovdje”, čak ni da kao nijemi promatrač ambijent u kojemu smo okarakterizira kao zaspao u duboki san, gdje su budni samo pjesnici i atentatori…

Jer su svi i svoje pjesnike i svoje atentatore eutanizirali najjadnijom od svih koruptivnih metoda – mrvicama sa svoga nacionalno-religijskog stola, od kojih se ni za živu glavu ne odmiču sve tustije, pohlepnije i brojnije crnomantiješke spodobe, koje ih drže u podaništvu raznih vjera i praznovjerja.

Oni isti koji ih uče inatu, i drže u religiji inata već stoljećima na ovoj geografskoj vjetrometini, gledajući s koje bi strane taj njihov Godot mogao doći.

Inate se i kad govore ono što će uraditi i ono što neće uraditi, bilo jedni drugima, bilo međunarodnoj zajednici, a najviše onda kad ništa ne rade, jer znaju da ih to jedino drži na vlasti. Inat nerada. Inat im je politički doping dok su im narodi na dugogodišnjoj infuziji.

Te moćnike ne zanima ni kilometar autoputa ako odatle ne mogu ukrasti barem deset procenata za sebe, a ljubomorni su na one koji im tobože pred nosom nešto grade.

Navijaju za izborno-političke promjene od Washingtona do Zagreba i Beograda, ali ako ikako može da kod nas sve ostane isto.

Hvale se ”svojim” ministrima u Švedskama ili Austrijama, a u svojoj zemlji postavljaju na ta mjesta one s kupljenim diplomama i po mogućnosti bez znanja jezika, što i nije tako teško naći.

Dižu inat bogomolje i nebodere gdje god vide slobodnu livadu, jer s livada su pobjegli i ne mogu ih vidjeti ni nacrtane na pakungu litre mlijeka.

Zločince dižu na oltare domovine, ne poštuju presude vlastitog ustavnog suda, presude međunarodnih sudova, a sami do suda nikako da dođu.

Strane diplomate ih zovu lopovima, lažovima i šprdaju se s njima. Oko svojih imanja, kakva svojim zaradama ne može sebi priuštiti ni Angela Merkel, dižu zidove kakve, nakon Kineskog zida, u svijetu još gradi samo SAD oko svojih veleposlanstava.

A oni su samo inat-efendije na doživotnom radu (sve za svoje voljene narode!) u politici.

(Prenosimo s portala Autograf)