Piše: IVO KOMŠIĆ

Taj dokument je bio potpuno utemeljen na ”livanjskom pitanju”, a to znači da BiH kao država nestaje, da se konstituira nanovo kao federalna zajednica tri naroda (”tri konstitucione jedinice”).

U prvoj verziji koja je sudionicima pregovora podijeljena 21. februara na večeri, BiH se konstituira od tri nacionalne države (states). Nakon odbijanja tog prijedloga od strane delegacije ”treće strane”, odredba states se mijenja u ”tri zajednice” (nacionalne).

Nažalost, većinu ostalih principa iz tog dokumenta ova delegacija je prihvatila i tako omogućila nastavak pregovora u Sarajevu (27. februara i od 16. do 18. marta), te u Bruxellesu od 7. do 9. marta. Na posljednjem sarajevskom sastanku ”Izjava o načelima” je načelno prihvaćena, ali nije potpisana.

Temeljni problem ”Kutileirovog plana” je bio što je on sadržavao nelogičnost na koju su nasjeli predstavnici ”muslimanske strane” i koja je kasnije ostala ugrađena u sve ”mirovne planove” za BiH.

S jedne strane, sporazumom se garantirala nezavisna i demokratska država, u postojećim granicama, s druge strane ta država se uvjetovala s tri svoje sastavnice, s tri nacionalne ”konstitucione jedinice” i suverenitetom naroda koji se kroz njih ostvaruje.

”Muslimanska delegacija” je svoj načelni pristanak na sporazum pravdala ponuđenim garancijama opstanka države, njene nezavisnosti i cjelovitosti. Oni nisu shvatili da niti jedna ta odredba ne može opstati, da se zapravo i nezavisnost, i cjelovitost, i suverenitet, i demokratičnost poništavaju uvođenjem nove ”konstitucione” osnovice države, a to su ”tri nacionalne jedinice”.

U plan je bila ugrađena nacionalna podjela države, s nacionalnim suverenitetima, čime se poništavao suvenitet države i njenih građana, što je bilo ugrađeno u referendumsko pitanje i što će na referendumu biti izglasano.

Pregovori o unutarnjim principima uređenja BiH su i nakon referenduma postavljeni na temelje Tuđmanovog zločinačkog plana i njegovog dogovora s Miloševićem.

Evropska zajednica je, dakle, od početka pregovora koje je vodila (zaključno s Owen-Stoltenbergom), zastupala poziciju o nestanku Republike BiH kao države koju su izglasali njeni građani, i to na zahtjev EZ, i sve pregovore usmjeravala k nacionalnoj podjeli države.

Samim ”mirovnim pregovorima” proizvodila se unutarnja nestabilnost zemlje i poticale političke i vojne ”strane” u BiH, i izvan BiH, na podjele; podijeljena država je bila ”realnost” na koju se pozivala međunarodna zajednica, i na toj ”realnosti” koju je sama proizvodila, održavala pregovore.

Uz to, sam izbor i tretman pregovarača postavljeni su na pogrešne osnove: inzistiralo se na pregovorima nacionalnih lidera da bi se BiH prikazala kao neka složena etnonacionalna zajednica, a ne kao država s državnim institucijama, Ustavom i zakonima koji su važili. Sve je to bio dio scenarija etnonacionalne podjele države, zasnovanog na već zacrtanom udruženom zločinačkom poduhvatu.

Haški sud je konačno utvrdio (presudom Žalbenog vijeća od 29. novembra 2017.) da je plan nacionalne podjele države BiH vodio nužno u zločine, dokazao postojanje zločinačkog cilja koji se ostvarivao s punom sviješću i oko koga su se udružili politički i vojni lideri susjednih država i domaći lideri paradržavnih organizacija koje su bile formirane.

Haški sud, nažalost, nije uzeo u obzir očite činjenice iz kojih se vidi da su i lideri međunarodne zajednice i njihovi pregovarački posrednici bili direktno uključeni u realizaciju udruženog zločinačkog poduhvata.

”Kutileirov plan” je podigao na noge hrvatske intelektualce u BiH. Prvi su javno reagirali sarajevski intelektualci dokumentom ”Pledoaje za izvorne interese hrvatskog naroda u BiH”, 25. marta 1992., zatim banjalučki, koji su održali konferenciju za novinare i izdali priopćenje u kome javno odbacuju prihvaćanje etničke podjele BiH.

I ove reakcije su bile hrvatske, s pozicije hrvatskih nacionalnih interesa, što je u tim okolnostima bilo razumljivo jer je nacionalna matrica već bila postavljena i objelodanjena u ”Izjavi o načelima novog ustavnog ustrojstva BiH”.

Konačna verzija ”Izjave”, koja je prihvaćena u Sarajevu na pregovorima nacionalnih lidera od 16. do 18. marta 1992. godine, sadržavala je kartu općina koje su obuhvaćene trima nacionalnim ”konstitucionim jedinicama”.

Stvarna suština i sve moguće posljedice tog ”sporazuma” su bile vidljive tek na karti: Bošnjacima (Muslimanima) je pripadalo 52 općine, Srbima 37, Hrvatima 20. Ovakav prijedlog je potvrđen na novim pregovorima u Bruxellesu, od 30. do 31. marta 1992., te je konačno bilo jasno da će se BiH etnički dijeliti i da će većina Hrvata BiH ostati izvan hrvatske ”konstitucione jedinice”.

Sarajevski i banjalučki intelektualci su ”Izjavu o načelima” odbacili kao neprihvatljivu i degradirajuću jer obespravljuje sve narode, posebno hrvatski čiji suverenitet svodi na 12% teritorije BiH. Time je faktički većina naroda pretvorena u nacionalnu manjinu.

Intelektualci su javno progovorili i istakli da je to prvi put u povijesti naroda da su ga njegovi zastupnici za zelenim stolom prodali ”tuđoj vlasti” i svjesno od njega napravili nacionalnu manjinu.

U ”Pledoajeu” je istaknuto da se ”Izjavom”: ”na stanovit način deeuropeizira Bosna i Hercegovina i hrvatski narod, čija se zapadnokršćanska kultura i cjelokupna baština odvaja od vjekovima njegovanih i uz ogromne žrtve sačuvanih povijesnih i duhovnih institucija, koje sve redom ostaju izvan predložene hrvatske konstitucionalne jedinice.”

Intelektualci su tražili da se u ”Izjavu” ugrade, u skladu s izraženom voljom građana na referendumu, sljedeći principi:

”1. Suverenitet naroda kao državni suverenitet, koji se proteže na sve dijelove republičke vlasti i na cijeli teritorij Bosne i Hercegovine.

1. Puna ravnopravnost svih državotvornih naroda BiH, a to znači i paritetna zastupljenost u predstavničkim tijelima države, u njezinoj zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti.
2. Decentralizacija državne vlasti treba se sprovesti kao regionalizacija zasnovana na ekonomskim, teritorijalnim, geografskim, etničkim, povijesnim i drugim kriterijima, koji nijedan narod neće dovesti u položaj nacionalne manjine.
3. Broj nacija ne može biti određujući za broj konstitucionalnih jedinica u Bosni i Hercegovini.”

Također, intelektualci su tražili da se delegaciji HDZ-a i Herceg-Bosne oduzme pravo pregovarati u ime naroda i da se formira drugačija delegacija za pregovore.

Osim ovih kolektivnih reakcija, uslijedile su i pojedinačne reakcije, čak i nekih funkcionera HDZ-a i njihovih zastupnika u Skupštini BiH, te intelektualaca Hrvatske. Reagirali su i predstavnici Katoličke crkve u BiH, msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, i fra Petar Anđelović, provincijal Bosne Srebrene.

Nadbiskup Puljić je, u dogovoru s fra Petrom, sazvao sastanak u Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu, 20. marta 1992. godine, u kome su još učestvovali: don Ivo Tomašević, tajnik Nadbiskupije, fra Petar Anđelović, provincijal, fra Mirko Majdandžić, tajnik Provincije, Mariofil Ljubić, HDZ-ov potpredsjednik Skupštine BiH, Vlatko Kraljević, HDZ-ov zamjenik ministra vanjskih poslova BiH, Mile Kudić, HDZ-ov član Zakonodavno-pravne komisije Skupštine BiH, prof. dr. Milenko Brkić, novoizabrani predsjednik HDZ-a BiH, mr. Ivan Markešić, glavni tajnik HDZ-a BiH, Ivan Lovrenović, književnik, Mile Stojić, književnik, dr. Stiepo Andrijić, prof. na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, dr. Ante Markotić, prof. na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, dr. Ivo Komšić, prof. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Mijat Jerković, rizničar u HDZ-u BiH.

Na ovom sastanku je trebalo definirati zajednički stav o ”Kutileirovom planu” i pokušati spriječiti daljnje pregovore temeljem tog plana. Svi učesnici sastanka su bili jedinstveni da načela postavljena ”planom” ne mogu biti osnovica preuređenja države BiH. U tome se, također, polazilo od nacionalnog kriterija i nacionalnih interesa koji su očito bili ugroženi predloženom etničkom podjelom države.

Svi su se složili da delegaciju koja je predstavljala Hrvate u pregovorima treba potpuno promijeniti ili barem proširiti. Međutim, nije bilo saglasnosti oko ocjene Tuđmanovog upliva u pregovorima i o njegovoj odgovornosti. Odbacivanje ”Izjave” je podrazumijevalo oštru distancu prema Tuđmanovoj politici u BiH, jer je bilo vidljivo da hrvatska delegacija koju vode čelnici Herceg-Bosne, stoji čvrsto na Tuđmanovim pozicijama.

Pri tome, najsuzdržaniji je bio msgr. Puljić koji nije želio opravdani ”emocionalni hrvatski naboj” u ovoj situaciji usmjeravati prema Tuđmanu, s obzirom na njegov značaj za formiranje hrvatske države i ulogu u vođenju opće hrvatske politike. Iako mu je bilo jasno da ponuđenim planom dvije trećine Hrvata BiH ostaje izvan ”hrvatske jedinice”, nije želio nikakav sukob s Tuđmanom i mislio je da se stvar može popraviti s paritetom u vlasti na državnoj razini.

On je priznao da je vodio razgovore o tome s Tuđmanom i Bobanom. Bio je na stanovištu da se cijela stvar treba popravljati u daljnjim pregovorima s Tuđmanom, bez dovođenja u pitanje njegovog legitimiteta u BiH.

”Opasno je prekrižiti Hrvatsku”, govorio je, iako je bilo jasno da je Hrvatska Tuđman i da je Tuđman prekrižio BiH i Hrvate u njoj. Čvrsto je vjerovao da se može ostati u dobrim odnosima s Tuđmanom i izboriti za hrvatske interese u BiH.

Naravno, to se nije moglo pomiriti s odbacivanjem ”Izjave” jer su svi znali da iza nje stoji upravo Tuđman i da je pregovaračka delegacija njegov izbor. Uglavnom, nitko od prisutnih na sastanku nije prihvaćao ”Izjavu” niti kao gotov dokument niti kao platformu za neke daljnje pregovore.

Najjasniji su bili Mile Stojić i Ivan Lovrenović. Obojica su govorili da se zapravo radi o izdaji od strane HDZ-a i Tuđmana. Upozorili su da se pregovori o sudbini zemlje i naroda vode iza leđa, mimo intelektualne zajednice i postojećih hrvatskih nacionalnih i vjerskih institucija.

Stojić je istakao da su u pitanju velike igre s dalekosežnim posljedicama, da se radi o izdaji naroda i države toga naroda koja se nikada u povijesti nije desila, kako je Bosna u povijesti harana i potpadala pod vlast tuđina koji su je osvajali, ali ne nikada izdajom vlastitih lidera.

Ante Markotić, kome je demografija bila uža znanstvena oblast, upozorio je na mogućnost demografske katastrofe naroda. Naveo je podatke da je Hrvata, po tek izvršenom popisu, tri puta manje od Muslimana i dva puta manje od Srba. U takvoj demografskoj strukturi svaki sukob sa svojim susjedima je nepovoljan i siguran gubitak. Uz to, dvije trećine hrvatskog stanovništva izmiješano živi s druga dva naroda.

Zagovornici neotvaranja sukoba s Tuđmanom tumačili su da se radi o njegovom nepoznavanju stanja stvari, o političkoj nesposobnosti da se sagledaju negativne posljedice ”plana” koji dijeli BiH, iako su svi bili jedinstveni da Hrvatima najviše odgovara cjelovita i suverena država jer im samo takva država osigurava opstanak tamo gdje žive.

Jedina homogena hrvatska zajednica je zapadna Hercegovina, ali nju nitko nije dovodio u pitanje, čak ni srpski nacionalisti. Sve nedoumice na tom sastanku su proizlazile iz toga što se još nije znalo ili nije vjerovalo da Tuđmanova politika nije rezultat pogrešnih procjena i nepoznavanja BiH, povijesti hrvatskog naroda i postojećeg društvenog i političkog stanja.

Nije se htjela prihvatiti činjenica da je Tuđman već skovao zločinački plan za BiH i Hrvate u njoj. Njegov cilj je upravo bio uništiti BiH kao državu, a njeno društvo potpuno razbiti po etničkim šavovima. Taj zločinački cilj je uključivao promjenu demografske strukture, preseljavanje naroda i političku sudbinu naroda vezati za dio teritorije BiH i tako ograničiti njegov suverenitet.

Kada se došlo na stanovište da je potrebno samo promijeniti pregovarački hrvatski tim, i to u dogovoru s Tuđmanom, Ivan Lovrenović je cijelu stvar doveo na liniju razgraničenja: ”Franjo Tuđman je grobar hrvatskog naroda”, rekao je. Njegova politika je ”kasapska politika” i on ”na dugme upravlja pregovaračkom ekipom”.

Nije se složio s nadbiskupom Puljićem da treba suzdržati ”naše emocije” i ne konfrontirati se politici Franje Tuđmana. U toj situaciji jedino su ”emocije” bile racionalne, a ono što se činilo racionalnim bilo je iracionalno. Po njegovom mišljenju, HDZ i Tuđman su narod u cjelini izveli na onu crtu na kojoj je bio 1918. godine, s tim što je sada u većoj magli nego tada.

Na ovoj liniji razgraničenja se nije moglo uzmicati niti se moglo postići jedinstvo. Iako su se neki složili s ovim Lovrenovićevim ocjenama, uključujući i provincijala fra Petra, sastanak je završen bez zajedničkog zaključka koji bi se objelodanio i koji bi se proslijedio i Tuđmanu, i Cutileiru, i Bobanu. (Opširnije o ovom sastanku pisao je Ivan Markešić u knjizi ”Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu”).

Nekoliko dana nakon ovog sastanka počela je otvorena agresija na BiH, počela je blokada i granatiranje Sarajeva.

U Tuđmanovom zločinačkom planu bilo je i iseljavanje Hrvata iz glavnog grada, preseljavanje temeljnih vjerskih i kulturnih institucija iz njega kako bi se za njima povukao i narod. Tuđmanova čvrsta vjera u Miloševića i njegovu ”armiju” kao ”zalogu” razgraničenja u BiH, postala je be-ha realnost.

Ova vjera je bila veoma čvrsta u trenutku kada ta ista armija drži trećinu Hrvatske pod okupacijom. Tuđmana nitko nije mogao uvjeriti u to da nije moguće izdati BiH, a da se ne izda Hrvatska.

(Prenosim s portala Autograf)