Piše: ŽELJKO IVANKOVIĆ

Meni su oni važni zbog svih onih koji su u međuvremenu izgradili svoje pozicije moći i neslućeno bogatstvo, bivajući slijepim podanicima te politike i podučavajući nas kako je konačno red da vjerujemo njima a ne svojim očima, svojim znanjima, dokumentiranim činjenicama, zdravoj pameti i ukupnom obrazovanju.

Ne, nije nikakva satisfakcija biti u pravu. Jer u odnosu na koga čovjek može biti u pravu?

U odnosu na one koji su manje obaviješteni, bilo da nisu htjeli biti obaviješteni, bilo da su ideološki toliko ostrašćeni da više vole vjerovati u svoju laž nego znati, da vole biti robovi svojih stvarnih ili izmišljenih autoriteta.

Nije nikakva satisfakcija biti u pravu ni u odnosu na one od kojih je čovjek bio u prigodi biti bolje obaviješten, jer je jednostavno bio na nekim mjestima ili znao neke ljude.

Nije satisfakcija biti u pravu niti u odnosu na one koji su bili insajderi, ali su zarad osobnih probitaka radije spremni umrijeti, s rukom na Bibliji, u vlastitoj i s vlastitom laži nego se evidentnom istinom ”korigirati”. Onom istinom koju tako imperativno traže od drugih!

Da, znamo mnoge koji su na bazi svojih ”službenih i patriotskih istina” izgradili čak i znanstvenu karijeru. Politička im ionako dođe usput, tek da se ovjeri i zaštiti stečena krezovska materijalna dobit.

Takvim ljudima čak ni objavljeni dokumenti njihova predsjednika, čiji mit grade i iz njega isisavaju svu moć, nisu dokaz, jer oni su upravo unajmljeni ili su se čak sami stavili u službu interpretiranja onoga što je taj predsjednik mislio, što rekao, a što htio reći.

Pritom objavljivanje autentičnih dokumenata, a njih je nebrojeno mnogo i posvuda se mogu naći, doživljavaju kao čin domovinske izdaje.

Da, takvima argument ni za što neće biti ni objavljivanje dijelova dnevnika kardinala Kuharića (možda bi bili kardinala Stepinca!?), jer oni su od onih koji su u ratu pisali drska i bezobrazna pisma kardinalu Kuhariću, jer oni su upravo ti na koje misli Franjo Tuđman kad ne zna što će s njima i za koje je rekao ”da Hercegovci neće prihvatiti niti jedno drugo rješenje osim da budu u sastavu Hrvatske, inače bi, upozorio je, Hercegovci mogli ‘postati teroristi’ u BiH i Hrvatskoj”.

Ako mislite da Tuđman tu nije ozbiljan, varate se, premda, za razliku od Tuđmana, ja ovdje pojam Hercegovac ne uopćavam, nego ga iščitavam kao ”politički Hercegovac bobanovskog profila”.

Pravo je pitanje, otkud to Tuđmanu? Zar ne? Sam to nije izmislio.

Ne, neću vam ni ja reći otkud mu, jer je i to općepoznato. Više čudi, ali samo zbog onih koji još uvijek imaju dilema, koliko je malo Tuđman tada bio premalo državnički zreo i odgovoran.

Ako je Badinterova komisija ”odredila” da su unutarjugoslavenske republičke granice ujedno i državne, i ako je na osnovi toga Hrvatska međunarodno priznata, zašto bi itko, ponajmanje Tuđman, pomislio da se to odnosi na Hrvatsku, ali ne i na BiH?

No, trabanti te politike, danas uglavnom sklonjeni tamo gdje nisu završile i njihove zavičajne njive, kažu kako Tuđman nije dijelio BiH.

A, eto, u svom je dnevniku, čitamo, Kuharić zapisao kako je Tuđman biskupima iz BiH, Vinku Puljiću, Pavlu Žaniću i Franji Komarici, u njegovu prisustvu, ponovio da bi podjela BiH mogla biti nužna kako bi se izbjegao rat. Izbjeći rat, a pobunjeni mu Srbi i JNA mu već drže četvrtinu Hrvatske…?

E, baš je to državnički!

I nije opet, jer me to ne zanima, problem tzv. visoka politika kojom je predsjednik Hrvatske takvim stavom i još više takvim djelovanjem zabijao nož u leđa državama i ljudima koji su mu donijeli međunarodno priznanje (Vatikan, Njemačka, SAD odnosno Ivan Pavao II., Hans-Dietrich Genscher, Peter Galbraith npr.), nego dobrano diskreditirao svu žrtvu Vukovara i Dubrovnika koja je od Srba napravila ono što su na ta dva grada demonstrirali – barbare i agresore, a od Hrvatra – žrtve.

A, gle, Franjo Tuđman, umjesto da gradi image nove Hrvatske na pozitivnom iskustvu Drugog svjetskog rata te antifašističke Dalmacije i Istre, gradi ga na negativnu iskustvu Hercegovine i prijeti Crkvi, Hrvatstvu, svijetu (kome li?, koga bi to oni terorizirali?) hercegovačkim terorizmom?!

Da, neki od nas su, osim zahvaljujući činjenici da su dobrano bili insajderi, da su dakle i sami imali pristup i nekim papirima i nekim događajima, ne samo u vrijeme početka raspada Jugoslavije nego i poslije, da su imali i niz veoma živih komunikacija s nekim ljudima, pa mogu svjedočiti kako je Kuharić, za razliku od brojnih drugih, bio pravi čovjek na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Mnogi nisu ni blizu bili dorasli ni vremenu ni zadacima, ili barem očekivanjima.

Ponajprije tu mislim na sve odreda predsjednike HDZ-a BiH, kojih se izmijenilo u kratskoj povijesti te stranke više nego talijanskih vlada u XXI. stoljeću, ali i na neke ljude iz Crkve ”u Hrvata”, kako se to voli reći.

Lijepo je, korisno je, lagodno je, uljuljkujuće je biti vlast i uz vlast. No, treba se zamisliti koji su to profili ljudi koji su bili uz vlast, onu što se svakodnevno osobno preporučivala, čak utrkivala na putu za Haag.

Misle li doista svi ti frontmeni (oni preživjeli, dakako?!) i njihove potrčke da mi koji nismo pristali uz njih ne znamo kako se obnaša vlast ili kako se slijedi slijepi posluh (crkveni, sudbeni, policijski, gospodarski, politički) vlasti?

Misle li oni da javnost ne zna kako se može u dan, tjedan, mjesec, a da ne govorimo o godini posluha, zaraditi ono što ne možeš ni zaraditi ni potrošiti za normalni ljudski život?

Misle li oni i dalje da javnost ne zna njihova imena i prezimena?

Ali ne, nisu nam satisfakcija ni svi transkripti koje je objavio Feral Tribune, ni oni poslani u Haag, ni svi oni ljudi koji su zaglavili u tom Haagu (o onima koji su prije toga umrli, nećemo!), ni oni koji s promijenjenim identitetima žive kojekuda.

Nisu nam satisfakcija ni dnevnici dr. Kuharića, ni sramotna, dvadeseta obljetnica Puljićeve nazočnosti u Novom Travniku na tzv. HNS-u, kad nakon svega, pa i onoga o čemu u malome svjedoči Kuharić, iznova dopušta (zlo)upotrebu Crkve ili njezin interesni pristanak na upotrebu za sve godine koje dolaze potom.

Ne, nije nimalo utješno to da je i Izetbegović dijelio BiH, ni da je islamiziranjem Armije RBiH zabijao autogolove vlastitoj politici i zemlji, ni da je naređivao da se u Vareš nakon jeseni 1993. ne smije vratiti ni ptica, ni da još do danas nije podignut spomenik ubijenima na sarajevskim Kazanima, ni da se Hrvatom izdaje neki marionetski smiješni lik u Predsjedništvu BiH; niti to da je zločinački sramna uloga Srpske pravoslavne crkve u ratovima iz devedesetih, ni još sramnija uloga izvođača krvavih radova na projektu Velike Srbije.

Sramna su imena ulica u Mostaru nazvana po endehazijskim ”vitezovima”, jer je to danas ozbiljan terorizam osrednjosti i idiotluka te diktatura primitivizma kakav su u naš javni diskurs unijeli ljudi tipa Mate Bobana, Darija Kordića ili Smiljka Šagolja, a njihovi ”nasljednici” od istog tog HDZ-a i HNS-a, preko dijela Sveučilišta i dijela Crkve, do njihovih političkih eksponenata (krimogena politika i gospodarstvo) nisu daleko odmaknuli, ako su ikako.

I, gle, sve to još uvijek pravdaju nacionalnim i vjerskim.

Čak ljubav za Hrvatsku pravdaju pljačkom vlastite zemlje i bježanjem pred njezinim zakonima. Svejedno Hrvatske ili BiH i svejedno bježanjem iz Hrvatske u BiH ili iz BiH u Hrvatsku.

Jesu, evo suglasan sam, Hrvatsku pljačkale obje Jugoslavije, jest Austrija i Mađarska, jesu Turci Osmanlije… Jesu, evo priznajem, Hrvate u BiH pljačkali, obespravljivali i progonili svi… Ali zašto i dokad i veliki Hrvati o kojima svjedoči plemeniti i dobri čovjek, k tomu, za razliku od mnogih u Crkvi, intelektualni – Franjo Kuharić, zašto pljačkaju svoj narod, pa još uz pomoć (stvarnu i prešutnu) jednog dijela Katoličke crkve u ovim krajevima gdje žive Hrvati!?

(Prenosimo s portala Autograf)