Piše: DRAGAN BURSAĆ

“Ovdje se radi, o jednoj zanimljivoj ekstenziji na zapadu srpskog svijeta, koja izgleda kao dječak sa omota mliječne čokolade, a zapravo je pročetnički populista, koji negira i crnogorsku naciju i srebrenički genocid, koji ljubi četnike, koji je čedo SPC-a“

Postoje li Crnogorci?

“U Crnoj Gori je jedan proces da se riješi treći stub identiteta jednog naroda. Dakle Crnogorci su dodali dva slova, pa su napravili 32 slova. Tu su pismo i jezik. Uradili su drugu stvar, napravili su crnogorski jezik, koji ne postoji. I treća stvar je vjera da naprave crnogorski crkvu, koja ne postoji. To je moje viđenje stvari. Jel' vi smatarte da postoje Crnogorci kao narod oduvijek ili je to proces montiranja jedne nove nacije?”

O braćo Crnogorci, ima li vas? 

Jeste li živi ili ste dio kakve jeftine distopije u koju vas je strpao budući gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković. Izrodio je srpski svijet svoje najnovije čedo, svog novog komandosa na vjetrovima i toksičnim isparenjima litija i to baš u Crnoj Gori. A te litije su, ironično, bile motorna snaga promjenene političke oligarhije u Banjaluci, pa je na vlast uz pomoć kontrarevolucionara iz Crne Gore došao onaj koji negira postojanje, jezika, vjere, nacije i samih Crnogoraca. 

Na prvu, čini se ironično, nelogično i nadrealno, ali zapravo nije. Jer to što Draško Stanivuković govori iz Banjaluke za Crnu Goru, to više-manje misli većina litijaša od Nikšića do Budve, samo čekaju de se eksperti ugnijezde u ministarske fotelje, pa da počnu sa ništenjem cijelog jednog naroda. A nije da mnogi nisu već i počeli. 

No, ovdje se radi, kažem o jednoj zenimljivoj ekstenziji na zapadu srpskog svijeta, koja izgleda kao dječak sa omota mliječne čokolade, a zapravo je pročetnički populista, koji negira srebrenički genocid i crnogorsku naciju, koji ljubi četnike i koji je čedo SPC-a, konkretno njenog najradikalnijeg krila. Čak ga je u predizborne svrhe odlučio odlikovati i pokojini Amfilohije Radović. 

Pink Floyd i Era Ojdanić

Eto, to vam je “dašak demokratije“ i “osvježavanje“ u Banjaluci! Naravski, u uncu isto kao i u Podgorici, sa jednom ogromnom razlikom:

Vidite, mnogi kažu da je Milo Đukanović, glede vlasti jednak Miloradu Dodiku. 

 Pa da vidimo: 

Milo, koji je uveo zemlju u NATO, koji ju je doveo na prag EU, koji je od Crne Gore napravio građansku, sekularnu, antifašističku zemlju, a Dodik je uradio, paaa… niđe ništa i upropastio i ono malo dostojanstva i Krajišnicima i Hercegovcima, pretvarajući ih u hodajuće čentničke zombije. Dakle, porediti Milu Đukanovića i Milu Dodika glede vlasti, jednako je poređenju Pnk Floyda i Ere Ojdanića, samo zato što je u oba slučaja riječ o muzici. 

Naravski, jasno je sto svima, samo hrabrosti nemaju da kažu, takvog Milrada Dodika, kabadahiju bez svake sumnje, na lokalu u Banjaluci mijenja drugo zlo, sličnije litijaškim zaludnicima, nego obrazovanom mladiću koji će voditi najveći grad manjeg BiH entiteta ka EU. 

Kakva crna EU, Stanivuković, jutros reče, kako on za razliku od Dodika koji se pretvara da voli crkvu, Srbiju i Rusiju, odistinski, onako baš svojski voli i crkvu, i Rusiju, i Srbiju. 

I u pravu je, što je najcrnje!

Jer, baš zato što voli ovo pakleno trojstvo, zato je i došao na vlast! Da je protiv Dodika, a da nije u modu litijaškog srbovanja, bio bi puka statistička izborna greška u rangu svake socijaldemokratske partije u Banjaluci u kojoj ljevice i socijaldemokratije nema. Ovako je miropomazan sa preko 50 hiljada glasova.

 Anticrnogorstvo kao politička agenda

I da se razumijemo, agenda Stanivukovićeva od samog početka je bila anticrnogorska. Ne, nije njemu to usputna stanica, velim, on je izvorni produkt srpskog sveta, koji se bildao u noći izbora u Crnoj Gori i danu predizborne ćutnje, kad se Draško ponosio izbacivanjem iz zemlje i kad je zaslužio pomenuto ordenje od Amfilohija. To mu je bio najjači forsaž za pobjedu, a to on ni ne krije. 

I da se razumijemo, to je ono što čeka srpski svet i u Srbiji. Tiranina Vučića, na kletu žalost, pod ovakvim okolnostima, može pobijediti samo i jedino četnik, koji se nije modernizovao, ali se jeste popularizovao. Zoru Vučićevog pada u ovakvim okolnostima, ubijeđen samom, donijeće crne desničarske legije kojekave. 

Hoće li Draško Stanivuković, za kraj, posjetiti Crnu Goru kao gradonačelnik Banjaluke? Itekako, samo neće to baš biti Crna Gora čitatelja ovih redova. To je Krivokapićeva Crna Gora sa novim klaun-ministrima, ista ona koja pljuje i ništi svoj identitet, zapišavajući se na svoju povijest. 

Ista je to Crna Gora, onog nesrećnika Rakovića, koji kaže da će ona zajedno sa Srbijom i Republikom Srpskom biti dio zajedničke savezne države. 

Na koncu, ista je to država koja propagira samu sebe, bez jezika, vjere, nacije, a za kakvu se zalaže Draško Stanivuković, nova nada srpskog sveta. 

To je, između ostalog, Crna Gora Dritana Abazovića, istog onog što namjerno izjednačava sarajevske demokratske promjene sa četničanjem u Banjaluci. 

I kad takva postane cijela, ne daj Bože, biće dobra za novog gradonačelnika Banjaluke. 

(Prenosimo s portala AntenaM)