Piše: BORISLAV RADOVANOVIĆ

Slažem se sa ocjenom SNSD-ove "amazonke" Sanje Vulić da CIK ne može poništiti izbora koliko vladajući režim može ostvariti pobjeda. Normalno, izjava se odnosi na političke stranke koje su tražile ponavljanje izbora u Doboju i Srebrenici, a jedino šta su dokazale jeste nesposobnost mobilisanja glasača. Govorim sa pozicije egzaktnih činjenica i bez namjere da se nekom dopadnem ili ne.

Lokalni izbori u Banjaluci i Bijeljini iskristalisali su dokaze prema kojima izborni kandidati postižu pobjede na bazi pridobijanja povjerenja stranački neopredjeljenih građana, koji samo žele društvene promjene. Žele živote dostojne čovjeka. Znamo koliko glasova su zajedno osvojili PDP, SDS i DNS, a koliko Draško Stanivuković i Ljubiša Petrović pojedinačno, pa i iz koje kategorije glasača dolazi odlučujuća razlika. Bar na tom planu nema potrebe da komplikovanim matematičkim operacijama.

Kada su krenule medijske špekulacije na temu refleksija rezultata banjalučkih lokalnih izbora na opšte izbore 2022. godine reagovao sam rekstom VIDIMO SE NA ULICI: Buduće političke lidere iznjedriti će narodni protesti!. Dvije stvari sam apostrofirao kao neminovnosti. Prvo, Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu će zahvatiti masovni građanski bunt baš kao i kompletno ćovječanstvo. Po tom pitanju nismo mi nikakav izuzetak, a vidite da su protesti već krenuli u bukvalno svim referentnim državama svijeta. Drugo, taj protestni talas će neminovno rasti i posljedično iznjedriti neke nove političke ideje i njihove promotere.

Stanivukovićeva pobjeda samo je još jednom pokazala gdje doista počiva potencijal za strukturalne političke i društvene promjene u Republici Srpskoj, a kakav je odlično kompatibilan sa ostatkom države i čak zapadno-balkanskog regiona. Govorim o politički "nesvrstanim" Banjalučanima kao društvenoj avangardi sposobnoj za bitke kakve su preko "Pravde za Davida" postale globalno poznate. 

Narodna snaga okupljena te 2018. godine imala je potencijal za rušenje i Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića, a to što je poslovično nesposobna opozicija Republike Srpske zloupotrebila i iskoristila Davora Dragičevića sasvim je drugo pitanje. Iznio sam vrlo jasan i realno izvodljiv plan, koji je jezgro "Pravde za Davida" shvatilo i prihvatilo, dok pojedini mešetari nisu odradili prljavu rabotu za ko zna čije interese.

Predložio sam da prvog dana izborne kampanje pokrenemo svoju kampanju masovnog poništavanja glasačkih listića natpisima "PRAVDA ZA DAVIDA, PRAVDA ZA DŽENANA" i slično. Objasnio sam Davoru Dragičeviću kako je to način realizovanja njegovog prethodnog obećanja da izbora neće biti, bar ne u smislu dostizanja natpolovične većine važećih listića. Trebalo je da Muriza Memića pozovemo na zajedničku kampanju kakvom bi izgurali nekih milion nevažećih listića, šta je samo pretpostavljalo naredni korak.

Davor i Muriz, zajedno sa svima koji smo podržavali njihovu borbu, trebalo je da pozovu građane na masovne proteste u cijeloj zemlji. Mirne proteste kakve smo i dotad prezentovali, ali u bukvalno svim gradovima Bosne i Hercegovine, pa onda i centralna okupljanja u Banjaluci i Sarajevu. To su tek aktivnosti o kojima bi izvještavali mediji cijelog svijeta, pa i mogućnost odašiljanja zahtjeva za međunarodnom intervencijom na kakvu se zbog ogromnog medijskog pritiska svjetski moćnici ne bi mogli oglušiti.

Dva vrlo prosta zahtjeva trebalo je uputiti. Prvi, oformljivanje međunarodnog istražnog tima koji bi sproveo "istrage o istragama" ubistava Davida Dragičevića i Dženana Memića, šta bi neminovno rezultiralo brzim hapšenjima pravosudnih i policijskih kriminalaca, a onda i punim rasvjetljavanjem događaja. Baš zbog kriminalističkog iskustva na mnogo težim fingiranim zločinima znao sam koliko brzo i efikasno se to moglo izvesti. Drugi zahtjev ogledao bi se u vidu međunarodnog tima sa zadatkom istraživanja teških kršenja zajamčenih ljudskih prava i sloboda na kakve se Bosna i Hercegovina obavezala preko OUN i Savjeta Evrope. I sankcionisanja vodećih političara doživotnom zabranom vršenja javnih funkcija!

Dakle, masovnim i kontinuiranim protestima trebalo je da spriječimo formiranje nove vlasti na bazi važećih glasačnih listića ispod 50 odsto, ali i vršenja vlasti u "tehničkom mandatu". Kada jednu državu na takav način blokirate možete se nadati brzoj međunarodnoj intervenciji i realizaciji narodnih zahtjeva. Moja procjena bila je da bi već za pola godine mogli organizovati nove izbore, ali sa vodećim političkim bitangama u zatvorima ili sa zabranom vršenja javnih funkcija. Živo me zanima kakav bi rezultat ostvario SNSD nakon takvog ishoda i da li bi nekakva Sanja Vulić našla se u najvišem zakonodavnom tijelu ove zemlje?!

Moram javnost podsjetiti na još jednu važnu činjenicu iz tog perioda. Javno sam obećao da se neću kandidovati na tadašnjim opštim izborima, pa čak ni politički angažovati. Da sam htio profitirati na stradanjima djece i nevinih žrtava davno bih bio milioner, a zasigurno porodicu i sebe ne bih ovako zlopatio neimaštinom. Bez ikakvog truda mogao sam ući u državni ili entitetski parlament sa najvećim brojem ličnih glasova, no po mom planu vidiljvo je da sam jedino bio zaintresovan za rušenje kompletnih izbora. Moj lični plan bio je upisivanje doktorskih studija, posvećivanje nauci i da se više nikad ne petljam u politiku.

Pošto se politika (režimska) nastavila "baviti" mojom malenkošću ostali smo na istim pozicijama, tako da nam valja ponovo ukrstiti koplja. I to na ulici, upravo gdje se u principu ruše totalitarni i zločinački režimi. No, nadam se da su moji najbliži saborci shvatili da su sami protesti tek sredstvo mobilisanja naroda u pravcu željenih promjena, a da stvarne promjene moraju imati jasno definisane ciljeve i razvijena sredstva djelovanja.

Morate ljudima ponuditi konkretnu ideju. Primjera radi unutar protestne mase izdefinišete spisak osoba kojima želite odlukom državnog parlamenta ili čak posebnim zakonom zabraniti vršenje javnih funkcija visokog ranga. Ne možete nikom zabraniti kandidovanje na izborima, ali možete vršenje funkcija kakve se plaćaju narodnim parama (budžet). Imamo vrlo prosto načelo: narod neće da plaća kriminalce i prevarante!

Zatim morate ponuditi sredstvo ili način realizacije ideje. Peticijom kandidujete državnom parlamentu raspisivanje REFERENDUMA po pitanju pomenute zabrane vršenja javnih funkcija. Sprovedete javnu raspravu, animirate ljude za realizaciju referenduma, pa sve do masovnih protesta u slučaju izvrdavanja takvog vida neposredne demokratije. Onda tako pitanje po pitanje i referendum za referendumom dok ne dođemo do opšteprihvatljivih političkih i institucionalnih postulata. Pobogu, nisu Švajcarci budale pa o svakom važnom pitanju odlučuju referendumom, odnosno jednom-dvaput godišnje organizuju izjašnjavanja po više pitanja.

Sve ovo sam nebrojeno puta objašnjavao saborcima, baš kao i važnost razvoja vlastitih medijskih resursa. Bar u današnjim uslovima bez ikakvih financija sopstvenim znanjem i trudom možete izgraditi portale, društvene mreže i komunikacione kanale. Sjećaju se i objašnjenja mog nezaobilaznog saradnika Mikana oko važnosti kreiranja elektronskih baza podataka i konkretnih projekata. Naša davnašnja ideja je stvaranje pretpostavki za uvođenje elektronskog referenduma kao budućeg oblika odlučivanja kakav će iz temelja promjeniti zemlju.

Jedna od Mikanovih i mojih ideja jeste zakon o političkom predstavljanju. Vrlo prosto, zakonom dozvolite samo dva oblika političkog predstavljanja - profesionalni i volonterski. Izabrani predsjednici i podpredsjednici organa, ministri i državni sekretari tokom vršenja mandata imaju pravo na platu, ali bez prava na bilokakva druga primanja iz budžetskih izvora. Svi drugi oblici političkog predstavljanja (poslanici, odbornici, članovi odbora i ino) dozvoljavaju se jedino u volonterskom obliku - BEZ IKAKVE NAKNADE. Pa ko voli da se bavi politikom u takvim okolnostima odvolje mu i to nije samo pitanje ušteda, nego i kreiranja demokratskog ambijenta.

Imamo još mnoštvo ideja za ponuditi, no pitanje je postojanja građanske kapacitiranosti za kreativnu i konstruktivnu borbu. Ubi nas jeftini populizam i krajnje je vrijeme da to napokon shvatimo. Posebice da se sa Dodikom takmičimo u "dokazivanju" primitivizma. Ljudi moji, znam milion i jedan način kako se kotarisati Milorada Dodika, no poenta je u "kotarisanju" naših zabluda i ograničenja svijesti. 

Kako narodu objasniti da korjenitih promjena nema bez reforme obrazovanja i jasnog programa razvoja obrazovanja najmanje do 2041. godine? Njemci su 1870. godine započeli program razvoja obrazovanja i tehničkih nauka, zahvaljujući istom za tri decenije postali su vodeća svjetska sila, a potom dokazali da je znanje neuništiva kategorija. Isti je slučaj sa Japancima, Kinezima i većini vodećih nacija modernog doba.

Znači, odlično mi je poznat potencijal Banjalučana za ozbiljne društvene promjene i primarno sa tim računam oko predstojećeg perioda. Posebno nakon iskustava skupljenih od 2018. godine do danas, lekcija naučenih trpljenjem teškog progona i terora, ali i u domenu prepoznavanja interesdžija i manipulatora. Isto tako, neće biti prvi puta da nas 30 ili 50 svima znanih "disidenata" započne proteste i izdrži prvi talas napada - dok nam se ne pridruže hiljade istomišljenika. Već smo dobrano "utrenirani" za takve bitke, a (istine radi) vodili smo ih godinama prije ubistva Davida Dragičevića. 

Na kraju ostaje esencijalno pitanje: šta se čeka? Na jednoj strani moramo se prilagoditi opštim okolnostima oko kovida-19, odnosno sačekati eskalaciju globalnih protesta - kakva se vrlo brzo približava. Drugi razlog vezan je za metereološke prilike. Treba ozbiljno razmotriti opciju da se po prvom okupljanju nećemo razići do ispunjenja naših zahtjeva, a to ipak traži koliko-toliko izdržive vremenske okolnosti. Na sve to valja izvesti medijsku pripremu, a vjerujte da na tom planu idem sa teškom "artiljerijom". 

Iz te vizure ostavljam Dodiku i kompaniji da još malo uživaju u euforiji pobjeda nad protivnicima kakvi poslovično poražavaju sami sebe. Postoje i opozicionari koje nije uspio poraziti onakvom brutalnom torturom, a vrlo su orni za revanšno odmjeravanje snaga tamo gdje u Republici Srpskoj sve započinje i zavšava. Dakle, vidimo se u Banjaluci koju smo oslobodili još 2018. godine i u kojoj Dodik nikad više vladati neće!

Nastaviće se...

(Prenosimo s autorovog bloga)