Portal Vijesti.ba prenosi kompletnu analizu ECFR-a naslovljenu sa "Politika velikih sila u Bosni: Kako Berlin može stabilizovati nefunkcionalnu državu", koju potpisuje autorica Majda Ruge.

Nekoć primjer kako se uspješno gradi država, Bosna i Hercegovina progresivno je upadala u korupciju, nefunkcionalnost i paralizu zbog sistema upravljanja baziranog na etničkom principu, uspostavljenom krajem rata 1995. godine.

Nedavni val migracija na granicama EU i s tim povezana humanitarna kriza u BiH, tu zemlju vraćaju na njemačke naslovnice.

Njemačku je probudila opasnost - ili se barem tako čini, s obzirom na to da je kancelarka Angela Merkel nominovala zastupnika iz Kršćansko-socijalne unije za budućeg šefa OHR-a. Ako njegovo imenovanje bude potvrđeno, Christian Schmidt - bivši ministar poljoprivrede - vodit će instituciju pod mandatom UN-a odgovornu za implementaciju Daytonskog mirovnog sporazuma. Na toj funkciji ima izvršne ovlasti koje mu, u teoriji, omogućavaju da smjenjuje zvaničnike, nameće zakone neophodne za prevazilaženje ometanja implementacije sporazuma i štiti suverenitet BiH.

Interes Berlina na visokom političkom nivou za razvoj događaja u BiH svakako je dobrodošao. Ali to će morati otići znatno dalje od pukog nagovaranja njemačkih saveznika da odobre Schmidtovo imenovanje, ukoliko ta njegova misija uopšte želi da ima ikakve šanse za uspjeh.

Posljednjih godina, BiH je dobijala malo međunarodne pažnje, OHR je statičan. Izvršne ovlasti te institucije miruju i ona nije uspjela spriječiti da bosanskom državom ovladaju kleptokrati koji žele da se održi nedostatak u upravljanju i razvoju BiH, koji je trenutno na sceni. U tom se procesu OHR iz moćnog pokretača izgradnje države i reformi koje se odnose na vladavinu prava transformisao u ustavnog zvizdača i sve slabijeg čuvara ustavnog poretka BiH.

Mnogi analitičari kritikuju OHR zbog nedostatka demokratske odgovornosti. Vanjske sile, na čiju se političku podršku visoki predstavnik oslanja prilikom donošenja odluka, uglavnom to ignorišu. A ipak, OHR nikad i nije trebao biti demokratski orijentisan. Dizajniran je - a takav i ostaje - kako bi kontrolisao one koji ometaju provođenje Daytona i državnost BiH, prenose Vijesti.ba. Te figure prvenstveno su lokalni kleptokrati koji su kampanjom, usmjerenom protiv državnih institucija i zloupotrebom svojih položaja doveli do povećanog rizika po propast države na granici EU. I u tom pogledu uloga OHR-a ostaje posebno važna.

Međutim, prepuna je opasnosti staza kojom se Njemačka i Schmidt trebaju kretati kako bi revitalizirali OHR. Duboko oprečni stavovi svjetskih sila koje se pitaju za Schmidtovu nominaciju ukazuju na izazove s kojima će se vjerovatno on suočiti ako dobije taj posao.

Njemački kandidat suočava se s jakim protivljenjem Rusije, koja želi u potpunosti zatvoriti OHR. Stav Moskve niti je iznenađujući, niti nov: iz njene perspektive, nefunkcionalna BiH bolja je od one koja se integriše sa EU ili NATO-om. Rusija se tradicionalno protivila inicijativama visokog predstavnika u Sarajevu, pritom pružajući podršku političkim akterima koji osporavaju OHR i podrivaju Daytonski mirovni sporazum.

Schmidtova nominacija mogla bi podstaći Rusiju da ode i korak dalje i potkopa ciljeve Zapada u BiH preko Vijeća sigurnosti UN-a, tijela koje je odobrilo većinu imenovanja na tu poziciju (ali ne i sva). Njemačka bi mogla pokušati da zaobiđe rusko protivljenje ne podnoseći Schmidtovu kandidaturu na odobrenje Vijeću sigurnosti UN-a. No, Moskva bi mogla odgovoriti ulaganjem veta na obnavljanje trenutnog mandata vojne operacije EU u BiH - EUFOR Althea, čije produženje svakog novembra treba odobriti Vijeće sigurnosti UN-a. Bez takve ponovne autorizacije istekao bi mandat EUFOR-a u BiH, kao i NATO-a, te civilnu misiju OHR-a ostavio bez vojne podrške u provedbi mirovnog sporazuma ili odluka te institucije. To bi, u stvari, značilo trgovanje mandatom EUFOR-a ili NATO-a za imenovanje novog visokog predstavnika, čiji bi položaj bio ozbiljno oslabljen.

Osim ruskog izazova, BiH se suočava s gotovo jednako opasnim prijetnjama usljed nedostatka političke podrške od njenih saveznika, zbog trzavica između Evropske unije i OHR-a oko mandata te institucije i njenog marginaliziranog položaja na terenu. Američka vlada zaokupljena je unutrašnjim pitanjima i drugim vanjskopolitičkim prioritetima. Stoga nije ni blizu ozbiljnijem posvećivanju Balkanu. Čak štaviše, malo je vjerovatno da će se Sjedinjene Države snažno angažovati u BiH ukoliko Njemačka i njeni evropski saveznici ne uspiju da prikažu učinkovito liderstvo i strategiju - uključujući i upotrebu instrumenata poput sankcija, zabrana putovanja i zamrzavanja imovine kleptokratima - kako bi onemogućili opstrukcije i zaštitili suverenitet BiH.

Stoga bi Berlin trebao poduzeti korake kojim bi podstakao snažnu američku angažovanost u BiH. Nakon što Merkel ode s dužnosti kancelarke krajem ove godine, Schmidtu će trebati čak i veća podrška od SAD-a za rješavanje bezbrojnih izazova u zemlji. Stoga je prvi korak za Njemačku da uvjeri SAD i svoje evropske saveznike u Kvinti (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija i EU) da podrže misiju njenog kandidata baziranu na jasnoj strategiji, a ne da ih samo podstiče da podrže njegovu nominaciju. To će od Njemačke zahtijevati da svoje saveznike nagovori da OHR-u dodijele novu ulogu i ovlasti kako bi ispunio svoju misiju.

Uz pravu strategiju i dovoljnu političku podršku, OHR može biti snažno oruđe za EU i Kvintu da postignu tri ključna cilja: stabilizuju političku situaciju sprječavanjem secesionističkih prijetnji i ometanja funkcionisanja bosanske države; potiču minimalne ustavne reforme neophodne za uklanjanje onih koji ometaju implementaciju Daytona; i pomognu u razbijanju patronažnog sistema koji hrani nacionalističku neman koja guši državu.

Njemačka također treba iskoristiti svoju polugu u Briselu kako bi uvjerila EU da prestane podrivati OHR. Odnos EU prema OHR-u podsjeća na dogmu iz srednjeg vijeka: način na koji sada radimo je ispravan i nema mjesta za eksperimentisanje. Doktrina koju promoviše blok je da se institucija mora što prije zatvoriti jer svojim prisustvom sprječava BiH da postane članica EU. Bio bi to razuman argument da je zemlja stabilna i da se sprema za otvaranje posljednjeg pregovaračkog poglavlja. No, realnost je ta da institucije BiH urušavaju kleptokrati, čineći pristupanje EU malo vjerovatnim, skoro utopijskim ciljem. Iako se OHR u konačnici ipak mora zatvoriti, nejasno je kada i po kojoj cijeni će se to desiti - ali je očito da je sada za takvo što pogrešno vrijeme.

Oni koji podržavaju OHR slažu se da ga treba zatvoriti tek nakon što BiH ispuni određene reforme, uključujući tu i učvršćivanje vladavine zakona u zemlji i procjenu da je situacija zadovoljavajuća, prenose Vijesti.ba. Umjesto da zahtijeva hitno zatvaranje OHR-a, Brisel bi trebao insistirati na tome da ta institucija izvrši svoje zadatke prije nego što BiH bude blizu da postane članica EU (kad god da se to dogodi). Za sada jedino ima smisla OHR koristiti za sučeljavanje sa zlonamjernim snagama u bosanskom političkom sistemu - što se u toku procesa pristupanja EU očito samo od sebe neće dogoditi.

Njemačkoj vladi potrebna je strategija za OHR i BiH - i, što je jednako važno, plan za ponovno uspostavljanje jedinstva među ključnim saveznicima za suprotstavljanje Rusiji. Njemačka agenda za BiH ne mora biti ambiciozna, ali bi još jednom trebala naglasiti da neko treba snositi posljedice za ometanje provedbe Daytona i suvereniteta BiH. A trebala bi se zalagati za minimalne ustavne reforme kako bi se okončala nefunkcionalnost bosanske države. Njemačka bi trebala donositi odluke o BiH na temelju svojih sigurnosnih interesa, a koje trebaju osigurati da je ova zemlja na granici sa EU funkcionalna, te očuvati instituciju koja joj je neophodna za suočavanje sa pogoršanom situacijom u zemlji.

(Vijesti.ba)