Omer Karabeg/RSE: Jasenovac se ponovo našao u žiži interesovanja nakon što je snimljen film “Dara iz Jasenovca“. Taj film je državni projekat. Predsjednik Vučić se je pohvalio da je on inicirao da se snimi taj film i da je na to ponosan. Zašto je Vučiću potrebno da se u ovom trenutku uz veliku pompu snimi film o Jasenovcu?

Branka Prpa: Devedesetih godina, kad bih u društvu onih koji su imali povišenu nacionalnu temperaturu, progovorila o zločinima koji se tada dešavali, odgovor je bio: “A Jasenovac”. Onda bih ja rekla: “Dobro, svi znamo šta je Jasenovac. A šta ćemo sa ovim sadašnjim zločinima”? Reč je o logici koja zapravo uvodi ravnotežu u pojam zločina. Jer, kad pomenete jedan zločin, odmah se s druge strane pomene drugi da bi se uspostavila ravnoteža. To je nešto što se ponovo događa u ovoj epohi vaskrsavanja Miloševića. Ovih dana sam čula da se spremaju da mu podignu spomenik.

RSE: Za rukovodstvo Srbije film “Dara iz Jasenovca” bio je toliko važan da su odlučili da ga prije bioskopa prikažu na javnom servisu. Radio-televizija Srbije se je pohvalila da je film vidjelo 2.650.000 gledalaca. A režimski mediji su onda danima pisali kako je publika bila potresena onim što je vidjela.

Branka Prpa: Naravno da se potresete na slike zločina, pogotovo kad su to direktne slike, kad nema nikakve stilizacije. To vam je razlika između grčke drame i onoga što je antički Rim preuzeo od Grka, pa su na kraju počeli ljude ubijati na pozornici. Tako smo od grčke drame došli do Koloseuma. Naravno da brutalne scene izazivaju reakciju. S druge strane, moram da kažem da je Beograd u vreme okupacije na svom teritoriju imao četiri logora: dva koncentraciona - Sajmište i Banjički logor i dva sabirna - Topovske šupe i Milišićevu ciglanu.

Svi ti logori bili su u sistemu nemačkih koncentracionih logora. A strašni zločini, koji su se tada dešavali na teritoriji Beograda, nisu zaslužili ni spomeničku baštinu. Logor Sajmište je jedno veliko smetlište, a logor Banjica ni ne postoji kao spomen kompleks. Topovske šupe su mesto gde će sada da grade šoping mol. Ta vrsta dijaboliziranog odnosa prema žrtvama, gde postoje više vredne i manje vredne žrtve zaista je zastrašujuća. A da ne govorim da su na Sajmištu ubijani Srbi - civili i partizani koji su stizali iz Jasenovca.

RSE: Kako je Hrvatska reagovala na ponovno otvaranje teme o Jasenovcu?

Dragan Markovina: Hrvatska država, nažalost, tolerira revizionizam prema jasenovačkom logoru koji vrhovi Katoličke crkve godinama potiču. Sama činjenica da egzistira nešto sto še zove Društvo za izučavanje trostrukog logora Jasenovac i da se njihovi tekstovi bez ikakvih ograda objavljuju u Glasu koncila u izvjesnom smislu ide na ruku tvrdnjama Vučićeve vlasti da Hrvatska o tome šuti.

Međutim, isto tako je činjenica da vodeći političari Hrvatske dođu u Jasenovac na godišnjicu proboja i održe prigodne govore. Isto tako je činjenica da je “Dnevnik Dijane Budisavljević“, jedan vrhunski film o kozaračkoj djeci i njihovom spašavanju, prošle godine dobio nagradu na Pulskom festivalu i pobrao ovacije gdje god se pojavio. Vladajuće strukture nisu zbog toga bile pretjerano srećne, ali nisu ni zaustavljale taj film.

A kada je riječ o reakcijama na “Daru iz Jasenovca”, istina je da se je hrvatska radikalna desnica, ne pogledavši film, pokušavala svađati sa ljudima istog takvog profila s druge strane. Što se tiče mainstream javnosti, ozbiljni filmski kritičari su napisali nimalo afirmativne kritike - ne negirajući zločine u Jasenovcu, niti narav ustaške vlasti - nego ocjenjujući taj film kao umjetničko djelo. Sve u svemu, u Hrvatskoj ne postoji nikakva vrsta povišene temperature zbog toga filma kao u Srbiji.

Omer Karabeg: Predsjednik Vučić i ministar policije Vulin tvrde, a to za njima ponavljaju i režimski mediji, da je tema Jasenovca u bivšoj Jugoslaviji bila gurnuta pod tepih. Oni kažu da se o tome ćutalo ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u Srbiji sve dok Srpska napredna stranka nije došla na vlast. Da li je to tačno?

Branka Prpa: Kako bi bilo tačno? Moja generacija je to učila u školi. Jasenovac je bio jedan od glavnih toponima zločina u Jugoslaviji u vreme Drugog svetskog rata. Itekako se o tome govorilo, itekako se o tome učilo. A s druge strane, ja sam kao direktorka Istorijskog arhiva Beograda bezuspešno pokušavala da vladajuće strukture navedem na to da nešto progovore i o logorima i zločinima na teritoriji Beograda u Drugom svetskom ratu. Umesto toga, imali smo pokušaj da se rehabilituje Nedić i pored toga što su Nedićeva specijalna policija i Gestapo punili logore Banjicu i Sajmište. Pripadnici Sedmog odeljenja za Jevreje i Cigane, tako se zvala ta jedinica Nedićeve policije, hapsili su ljude po gradu i slali ih u te logore.

Kroz Sajmište je prošlo 33.000 ljudi od kojih je preko 13.000 likvidirano. Ubijeno je preko 6.300 jevrejskih žena i dece. U sabirni logor Topovske šupe odvođeni su jevrejski i romski muškarci koji su zatim streljani na Jajincima. Zna se da je na Jajincima sahranjeno preko 60.000 ljudi, a po procenama streljano ih je preko 80.000. Spomenički kompleksi su briga države. Da li je iko išta uradio na tom planu? Da li je to ušlo u edukativni sistem? Da li mi imamo kulturu sećanja? Sa svim tim zločinima igramo se žmurke. A da ne govorim o zločinima u toku rata devedesetih godina.

Dragan Markovina: Tvrdnja da se u bivšoj Jugoslaviji šutilo o Jasenovcu apsolutna je laž. Socijalističke vlasti imale su plemenitu ideju da se o tome ne govori previše - ja mislim da je to bilo krivo - ali mi je razumljivo zašto su imale takav pristup. Namjera je bila da se prešuti da je ovdje bila ne samo antifašistička, odnosno Narodnooslobodilačka borba, nego da je bio i krvavi građanski rat. Postojao je pokušaj da se to previše ne ističe, da se previše ne kopa po prošlosti nego da se ide u svijetlu, socijalističku budućnost.

Međutim, to ne znači da se o Jasenovcu šutilo. Niti da Tito nije bio u Jasenovcu jer je bio. Nije bio na otvaranju, ali je bio. Evo, neki dan je bivša direktorica Javne ustanove Jasenovac nabrojala da je o Jasenovcu objavljeno 1.180 knjiga. Snimani su i filmovi - “Deveti krug“ France Štiglica, “Crne ptice“ Edvarda Galića, kao i dokumentarci “Krv i pepeo Jasenovca“ Lordana Zafranovića i “Jasenovac” Bogdana Žižića, da pomenem samo neke.

Lanac osvete

RSE: Ministar policije Vulin izjavio je u Skupštini Srbije - i dobio veliki aplauz - da ubuduće država mora da piše udžbenike u kojima će Jasenovac, kako on kaže, dobiti bar jednu stranicu, a ne dvije tri-rečenice kao sada. To je, međutim, totalna neistina jer se u sadašnjim udžbenicima itekako piše i o Jasenovcu i o ratu devedesetih godina. I to uvijek tako da je srpski narod jedina i najveća žrtva. Zna to i Vulin, ali mu očigledno nije dovoljno. Na šta bi onda trebalo da liče ti novi udžbenici koje piše država?

Branka Prpa: Teško mi je uopšte da zamislim tu somnabuliju. Mi živimo u jednom halucinantnom društvu gde se istorija potpuno dijabolizira. Nove generacije su zaista hendikepirane jer im se ne dozvoljava da saznaju pravu istorijsku sliku jednog izuzetno dramatičnog vremena. Istorijska nauka je u funkciji ljudskog znanja, a ne propagande.

Sve je počelo sredinom osamdesetih kada je trebalo naterati ljude da sve one jugoslavenske narode, sa kojima su živeli, počnu da smatraju svojim neprijateljima. Pokrenut je lanac osvete, pa smo čuli da je Srebrenica osveta za Drugi svetski rat i slične stvari. To je postalo popularni oblik istorijskog sećanja koji je sejao zlo. Filozofkinja Agnes Heller je napisala da se ono što je Marks rekao za religiju da je opijum za narod sada to isto može reći za istoriju. Istorija je zaista postala opijum za narod. To je duboko uznemirujuće za istoričara.

Omer Karabeg: Kako se u hrvatskim udžbenicima piše o Jasenovcu?

Dragan Markovina: U vrijeme kada sam išao u školu krajem devedesetih bilo je nekoliko odobrenih udžbenika. Onaj iz kojega sam ja učio bio je, da tako kažem, najdesniji. U njemu se korektno pisalo o Jasenovcu, ali na pola stranice. Na pola stranice se pisalo i da su partizani pokrenuli antifašističku borbu, a onda se na tri-četiri stranice govorilo o partizanskim zločinima i Bleiburgu.

Međutim, nakon Tuđmanove smrti dosta se demokratizirao pristup udžbenicima tako da sada imate nekoliko vrsta udžbenika pri čemu i onaj najdesniji vrlo realno prikazuje jasenovačku stvarnost mada se na tome previše ne insistira i to se ne uči previše. Inače, prošle godine povjesničar Ivo Goldstein objavio je kapitalnu monografiju o Jasenovcu na malo manje od 1.000 stranica.

U knjizi se vrlo detaljno govori o svim aspektima tog logora i o svemu što se u njemu događalo. To je vrlo studiozna knjigu poslije koje se o tom logoru nema što više napisati. U Hrvatskoj je imala vrlo veliku recepciju. Nakon što je objavljena vjerojatno svaki bitan hrvatski medij objavio je intervju sa Goldsteinom. Knjiga je došla u Srbiju, ima je po Beogradu po svim knjižarama.

Međutim, nekoliko mjeseci prije premijere filma “Dara iz Jasenovca” Ministarstvo prosvjete u Srbiji odbilo je otkupiti Goldstejnovu monografiju za lanac narodnih biblioteka vjerojatno zato što u njoj ne piše da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, kao da je stvarnost jasenovačkog zla i logora smrti manja ako je tamo ubijeno 100.000 koliko otprilike i jeste po svim realnim procjenama i poimeničnom popisu žrtava.

Integralni razgovor novog Mosta RSE možete pročitati OVDJE.