Piše: FARUK KAJTAZ

Ovo je samo onako, kako je bilo i kako sam ja to doživio. Priča u tri dijela. Kao svjedočenje i kao opomena. Možda i kao obaveza za one koji nisu uspjeli... Pred vama je prvi dio... 

P.S. Obavezno čitati uz pjesmu "Srce kuca tu je" grupe Partibrejkers...

Da li je san?
Ili je java?
Da li sam rodjen?
Ili mrtav spavam?
A srce kuca tu je
Ko ga čuje….

”Srce kuca, tu je” (Partibrejkers)

PROLOG

 

Kroz tanki prorez između očnih kapaka vidim nejasno bijelo svjetlo, koje pada na improviziranu stalažu, na kojoj su poredane, meni potpuno nepoznate stvari. Čudne dugačke i kratke cijevi, razna medicinska pomagala i slične stvari.

Nastojim razaznati o čemu se radi i čitati teško vidljive natpise na plastičnim vrećicama, dok su svuda oko mene dopiru čudni zvuci različitih medicinskih sprava. Puno raznobojnih svjetlucanja i iritatnih tonova. Tri puta kratko...pa jednom dugo...pa onda tišina, nakon, koje opet slijedi niz čudno poredanih zvukova...kakofonija moderne medicine.  

Pokušavam da pronađem neki smisao u nasumičnom redanju tih tonova. Nema pravila ili mi se tako samo čini. Samo još svjetlucanja i raznobojnih brojeva, koji se okreću i bljeskaju na ekranima. 

I onda još jedan oštar i jak zvuk, od koga se momentalno naježim. Znak da nešto nije ok...da neko treba pomoć, dok mrak sve pokriva, osim svjetla iz hodnika i osvjetljenja sa titravih ekrana “svemiriskih” aparata.

Iz bijelog svjetla hodnika izranja figura. Ne vidim ni lice ni ruke...samo čudno šuškavo bijelo odijelo, par maski preko lica, zaštitne naočale i rukavice....

Da, u bolnici sam. I to ne običnoj, već u onoj u kojoj se „liječe“ oni obeljeli od bolesti, kojoj nema lijeka! Ležim na Covid odjeljenju. Iza dobro zatvorenih vrata. U jednoj od starijih bolnica u centru Mostara. Vrtim “film” unatrag...sporo...

Sve je počelo, kao lagana “mučnina” u stomaku. Više kao neki neobičan osjećaj nakon što  pojedeš nešto „masno“.

Temperatura polako raste...

Pandemija koronavirusa je već u punom jeku, ali tješim se da sam samo  nešto „loše pojeo“....da sam se „nahladio“, da imam „virozu ili alergiju“. I dok brojim simptome i “guglam” iskustva, već oboljelih, temperatura se još više penje i već je uveliko preko 38 stepeni. Odlučio sam. Moram nekako do ljekara!

Niko ne želi da diže paniku, pa ni ja...tražim testiranje. Nije to lako dobiti. Prvo telefon, pa najava...halo ambulanta...„Kuda mi došli da se baš svako testira ko ima temperaturu“ – kažu mi medicinari preko telefona uz konstataciju kako se test “samo radi kod jasnih indikacija”.

Kod mene, kažu, još nema „jasnih indikacija“, ali ipak nekako uspjevam dobiti snimanje pluća u imrovizovanom „Covid“ šatoru, podignutom na parkiralištu. Kao iz filmova u kojima u svijetu najednom izbije neka strašno opsana zaraza, pa se sve okrene “naopako”. 

Oko šatora nigdje žive duše. Vruće je na suncu, pa tražim hlad ispred nekog kontejnera. Okolo se vrzma par ljudi, koji su kao i ja došli na testiranje ili pregled. Uredno čekam, mada koljena klecaju...

Ljeto je i u šatoru je vruće kao u paklu. Dvije uredno „zapakovane“ medicinske sestre bez lica i „gumenih ruku“, vade mi krv iz vene, slikaju pluća mobilnim rentgen aparatom, čiji jedan dio držiš naslonjen na grudi i pitaju; „Jesam li i ja za testiranje?“ „Naravno“ - odmah prihvatam, iako zapravo baš i nisam siguran da mi je to odobreno, ali prilika se ne propušta!

Kratki i neugodni „ubodi“ nekakve dugačke „čačkalice“ u obje nosnice i to je to. Odlazim i čekam. Do kuće stižem kao da dolazim izdaleka, a hodao sam možda desetak minuta. Umoran i strašno iscrpljen.  

Ruke i noge me već teške kao da su od olova.

Temperatura još više raste. Nakon što sam izmjerio vrtoglavih 39,6 stepeni, strah me je opet staviti toplomjer pod mišku. Temperatura tijela je sigurno i viša. Osjećam do „gorim“ i rapidno gubim snagu. Noge i koljena su kao od „gume“, dok idem do kupatila da se umijem hladnom vodom. Vjerujem da će to pomoći. Skinuti koju „tonu“ sa mojih leđa, koja me pritišće...

Nakon umivanja naslanjam se uz kućni šank pokušavajući pojesti komad banane. Utuvio sam sebi u glavi da bi mi to “moglo pomoći”, iako već skoro 48 sati jedva da sam bilo šta pojeo, osim malo keksa uz čaj.  

Iduće čega se sjećam je strašan udarac glavom o parket! Vremena između stajanja za šankom i udara glavom o parket se jednostavno ne sjećam. Kao udar groma.

Pri svjesti sam, ali u šoku. Supruga panično uzima telefon...čujem glasove...Dolazi hitna pomoć. „Vanzemaljci“ obučeni u one iste kostime kao iz „covid šatora“, mjere mi šećer u krivi i tlak. Priključuju i infuziju i odlaze. Kažu biće bolje do jutra...

Nikada duža noć se nije pružila ispred mene. Stižu i nalazi. Dvije su vijesti: Dobra i loša. Upalu pluću trenutno nemam i nalazi “nisu loši”, ali sam zvanično zaražen korona virusom!

Cijeli vikend se osjećam iznureno i bez snage, ali barem ne padam “u bandak”, mada mi je u glavi jako mutno. Uopće ne jedem, samo pokoji čaj. Kao da to više nisam ja. Virus već opasno razjeda moje tkivo. Izolirio sam se i zatvorio sam sa sobom. Jeziva tišina me okružuje i ulazi polagano u mene. Osjećam da polako tonem u ništavilo. Samo nejasne sjene oko mene...

Ne mogu da mislim, čitam ili slušam. Sve se postalo maglovito i nevažno...Moram u bolnicu, ako želim preživjeti...to je misao koja mi prolazi kroz glavu i preostali dio racionalne svijesti.

Supruga je već kontaktirala nešeg porodičnog ljekara. Čujem je nekako izdaleka …”jako je loše, stalno ima visoku temperaturu, ništa ne jedem, ima bolove u cijelom tijelu”...

Bolnica je sada jedina opcija.

Kažu kola hitne pomoći će stići za desetak minuta. Na brzinu se spremam. Žurim, a svaki pokret je poput male pobjede nad samim sobom. U prvu torbu ubacujem samo neophodne stvari i ljekarsku dokumentaciju.

Do kola hitne pomoći moram sići sam. Nemam vremena ni mogućnosti za pozdravljanje. Kada sam dovoljno odmakao od ulaznih vrata dižem ruku na pozdrav i kažem im da ih volim. “Dezinficirajte sve što sam dirao” - zadnje je što govorim prije odlaska...

Iz vidokruga nestaju dvije drage figure na vratima.

Do ulaza u zgradu nema puno, ali noge slabo slušaju. Vani je mostarski „ćelopek“, a ja hodam kao da izvlačim noge iz najdubljeg snijega. Korak po korak.

Konačno...vani sam.... vozač „hitne“ je već otvorio vrata i pod puno „opremom“ čeka da se nekako „dokoturam“. Maše mi...da mi pokaže da me je vidio.

Sva snaga, koju imam mi je potrebna da podignem nogu i nekako se zajedno sa torbom ukrcam u medicinski kombi. Vožnja do bolnice traje svega par minuta. Vozač me kroz dobro zatvorena i izolirana pregradna vrata pita - Kako sam?

Odgovaram šutnjom i odmahivanjem glavom. Nemam snage. Vani je vrelih 38 stepeni u hladu, a mene trese groznica...

(nastavlja se...)

(Prenosimo s autorovog bloga)