Piše: FARUK KAJTAZ

If you are the dealer
I'm out of the game
If you are the healer it means
I'm broken and lame... - “You want it darker” (Leonard Cohen)

 
Ulazak na Covid odjeljenje je poput ulaska u neko atomsko sklonište. Vrata su dobro zatvorena i već ispred ulaza se vrzmaju ljudu u kombinezonima sa maskama i na glavu nataknutim vizirima. Prolazim i ulazim u prostor na čijem zidu je ogroman znak upozorenja od „biohazarda“.

Dobro upozorenje da znaš gdje si došao. U „srce tame korona epidemije“! "Ostavite svu nadu, vi koji ulazite"... zvoni mi u glavi citat Danteovog "Pakla".  Ulazak na odjeljenje je šok sam po sebi, kao i svaka bolnica, ali ovo je puno gore. Sto puta! Stupam u potpunu neizvjesnost. Sam sam i u društvu depersonaliziranih osoba, koje mogu identificirati samo po boji glasa ili stasu.

Nesigurnim korakom ulazim u jednu od soba, gdje mi pokazuju krevet na koga ću leći. Ostali kreveti su već zauzeti polumrtvim ljudima. Stariji, mlađi - muškarci i žene. Niko ni glasa da pusti. Većina preko lica ima medicinske maske za kisik.  

Neki, one velike „avionske“, drugi nešto manje. Na licima im može pročitati samo strah i užas.
 
Dugo mi treba da se pripremim za lijeganje u krevet. Snaga popušta, noge izdaju, a ruke se sve nespretnije. Konačno liježem uz duboki uzdah i zatvorene oči, koje ne želim otvoriti još neko duže vrijeme. Još nisam spreman na suočavanja sa bolnicom, ostalim bolesnim ljudima, sa samim sobom u krevetu oko koga je raspoređeno par uredno složenih noćnih ormarića i nekakvih mašina.

Zatvorenih očiju zamišljam da je sve ovo samo san - neugodna epizoda, koja će prestati koliko sutra. Oštri bolovi u nogama i rukama prekidaju tok misli.

„Vanzemaljac“ sa opremom stiže do mog kreveta. Pita me kako se zovem i koliko imam godina. Možda žele provjeriti koliko sam pri svjesti i znam li gdje se nalazim? Nakon što sam promrmljao svoje generalije, odmah mi vade kriv. I to ne onu vensku, već arterijsku, a to je jaaakooo bolno. Medicinska ekipa je očito već uigrana i dobro organizirana. Ni njima nije lako...za sve postoje procedure.  

Treba arteriju prvo pogoditi u dubini ruke, pa onda izvući krv. Ne ide to uvijek od prvog puta, a boli kao da ti neko razbijenom bocom prebira po mozgu. Nalaz je vrlo važan i moraš biti strpljiv i hrabar. Nakon drugog uboda, uspjevaju mi uzeti uzorak. Odmah mi je lakše, mada mjesta dva uboda peku poput uboda stršljena.

Slijedi još mjerenje temperature, krvnog tlaka i saturacije. Tri parametra koja će se mjeriti svakog dana u bar nekoliko navrata. Saturacija, odnosno postotak vezivanja kisika u krvi je trenutno „solidan“, što je dobar znak, ali pravo stanje će se znati nakon novog snimanja pluća.

Pacijenti su toliko umorni i iznureni bolešću da se samo koristi pokretni rendgen. Isti onaj kao u šatoru, sa nekom pločom na koju legneš. Nalaz treba pričekati da ga doktor specijalista „pročita“. U međuvremenu koristim svaki trenutak da se odmorim i uzmem zraka, koji već polako nedostaje. Udisaj je sve kraći…ruke i noge sve teže.

Svaki svoj pokret pažljivo planiram, da ne potrošim previše snage.

Ništa posebno...podizanje iz kreveta, preuzimanje obroka ili namještanje za neki od tretmana.

Najveći je izazov odlazak do toaleta…

Skupljam snagu barem nekoliko sati ranije, ali i to je bolje od onih, koji se ne mogu niti pomaknuti iz kreveta, spojeni na neke aparate i cijevi. Komuniciraju samo očima i nejasnim pokretima. Kada nešto i progovore, teško je razumljivo ili nema baš nekog smisla. Ljudi se teško bore sa činjenicom da su nemoćni, da ovise o drugima i da će možda umrijeti…

Smrt nam diše zavratom...

Nesigurnim korakom koračam prema toaletu udaljenom svega desetak koraka, ali ima tu posla za bolesnog čovjeka kome je virus već okupirao dobar dio pluća.

Podižem glavu i gledam se u ogledalo. Ono što vidim me užasava...Fizionomiju prepoznajem...sve ostalo je drugačije. “Zombi” izgled, upale oči, čudna boja lica, koža koja visi, kosa koja je sve rijeđa...Iz mene izlazi samo neka čudna žuta tečnost...kao prolivena kanta nepotrebne boje u wc šolju. I onda nazad...još tih prokletih desetak koraka. Samo da izdržim, da me ne izda snaga, da se dokopam kreveta…

Novi dan i novo snimanje pluća…

Stvari se komplikuju...Upala se već pojavila i širi i to na oba plućna krila. Nije to dobra vijest, posebno jer osjećam još veću slabost. I ostali testovi, nekakav CRP...nisu dobri. Bolest očito uzima maha. U međuvremenu svako malo stižu novi bolesnici, pa se vrši reorganizacija po sobama. U par dan obilazim nekoliko soba. Svugdje ista slika...Ljudi na ivici života, ugašenih pogleda i nejasnih rečenica izgovorenih sa popucalih usana.

Ne trebaju ti ništa ni reći samo ih pogledaš. U te ugašene oči i sve ti je jasno.

I onda opet red mjerenja, testova i novih terapija. Gutaš neke lijekove, koje ti dodaju...u stomak ti ubrizgavaju hemikaliju, “protiv zgrušavanja krvi”. Pakleno peče, kada ta malena injekcija probije kožu i tkivo na stomaku. Pa onda opet saturacija, pritisak, temperatura. Na rukama već ima ožiljke od nekoliko uboda i “braunila”. Moram dobro paziti da igle ne ispadnu, jer onda opet slijedi "traženje vene" na umornim rukama.

Mozak radi “trista na sat”…

Pokušavam da ignorišem okruženje oko sebe i u glavi stvaram svoje svjetove. Mozak me iznenađujuće dobro služi...pišem u glavi romane od “sto stranica”, kojih se kasnije ne mogu sjetiti niti retka...prisjećam se...nastojim ostati normalan.
 
Sklapam oči, slušam buku aparata i već sam na ulici ispred zgrade na mostarskoj Strelčevini...ljeto je...u kratkim sam hlačma i šarenoj prugastoj majici...vozim bicikl...dedin poklon nakon prvog razreda osnovne škole.. lijep narančast...sjajan...dobro mi ide, dok majka mi savjetuje da ne pijem vruć hladne vode.

Bljesak drugi! Eto me na maturskoj zabavi! Sredili smo se...hotel je nov i lijep..u Dubrovniku...mladi smo i puni života...vjerujemo da smo nešto jako važni dok poziramo u novim odjelima…

Da ne odlijepim od realnosti odlučujem da meditiram i fokusiram se na neke lijepe stvari.
Moj metod...uroniš u neki izmaštani svijet i istražuješ ga. Korak po korak, boju po boju, miris po miris… Kada stvarnost postane tako ogavna moraš pronaći neki svoj svijet...pronaći snagu za koji nisi ni bio svjestan da je posjeduješ...inače si “putnik”.

Glava je najvažnija! Ništa bez toga. Barem se meni tako čini. Redam misli...drago mi je da kao u filmu Matrix mogu otići gdje hoću...biti drugi - bolji i zdraviji JA.

Ali nisam. Novi snimak pluća je još gori.

Upala se nije proširila, ali se intenzivirila na već zahvaćenim dijelovima pluća. Saturacija pada ispod 90 procenata i vrijeme je za masku! Osim zvukova aparata, jedan od najupačtljivijih zvukova o bolnici je zvuk kotrljanja ogromnih vitkih boca kisika, koje svakog jutra dovoze pred bolnicu kamionom.

Taj kisik se čini kao jedini pravi “lijek”...momak u punom covid odjelu, dolazi poput mehaničara sa francuskim ključem montira bocu na instalacije, koje vode do maske...samo je pitanje na koliko “litara” kisika namjestiti aparaturu. Zavaljen u krevet dugo posmatram igru balončića u filteru, koji su dokaz da kisik teče do maske.

Bio sam jedan od rijetkih bez kisika, ali eto sada i moje lice “krasi” maska. Dok udušem kisik, lagano tonem u san. Prvi put spavam neko vrijemem nakon par dana.
 
Budim se...pored mene je novo lice...stariji čovjek, koji se vratio nakon respiratora. Vratio se iz "mrtvih", pa je pričljiv i nekako neobično živahan za moj pojam teškog covid bolesnika.

Valjda je pregurao najgore. Još je samo sjena od čovjeka...

Krene priča...kaže deset dana je kod kuće bio sam i jeo samo neke ustajale banane. Žena mu je umrla prije par godina od raka. Kćerka u Americi. Svašta je prošao u životu...bio u ratnim logorima...u komi nakon saobraćajne nesreće, imao tri operacije, ali ništa ga nije tako pokosilo kao korona.

Detaljno “mete” svaki ponuđeni obrok, jer petnaestak dana nije ništa jeo! Kažem mu da je to dobar znak. Smije se i pita može li uzeti i moje pakovanje? “Naravno”, ja još nisao došao do faze da uopće mogu jesti. Sve mi se gadi i nema okusa. Zapravo ima - okus zemlje.

Gledamo kroz prozore Covid bolnice i ne možemo se načuditi ljudima, koji prolaze bez maski ili sjede u jednom od obližnjih kafića živo gestikulirajući rukama. U sobi je strašno sparno, nakon iznenadnog obilnog ljetnog pljuska. Zna to biti u Mostaru.

“Pa jesu li oni svjesni kakav je ovo bolest i šta ti sve može učiniti” - stalno se pitamo, ali stvarnost sa dvije strane stakla nije ista. U našem “paralelnom svijetu” se boriš za uzdah i život, u njihovom sve ide ustaljenim gotovo dosadnim ritmom, koji se podrazumjeva.  

“Pa kako ovo?” - pita se moj stariji “kolega”, dok pogledom pratimo nekoliko mladića i djevojaka bez maski, koji se smiju i jedni drugima unose u lice. Ne odgovaram ništa. Šutnjom samo izražavam slaganje. I gledam...ne mogu da se načudim. I onda novi testovi i novo iščekivanje.

Dobijam i prekomandu u drugu sobu. Niko ne objašnjava zašto.Uostalom kakve to ima veze.

Tu sam, između dva jako stara bolesnika. Jedna je starija žena, toliko sitnog tijela da bi bez problema moglo stati u malo veći kofer. Iz njenog pravca satima ne čujem nikakve zvukove ili pokrete, pa zovem sestre da provjere da li je živa… 

Do mene su dovezli i starijeg godpodina, debelo preko 80 godina života. Ima tri ugrađana bajpasa i kritično je. Svaki mu je uzdah poput penjanja na omanje brdo. Ubrzo oko njega je je cijela ekipa doktora..anestezilog. Priključuju ga na neke mašine i tjeruje da “diše” kako zna i umije...puše u neke sprave sa kuglicama poput dječijih igračaka, mašine na koje je priključen ispuštaju čudne zvukove svako malo...bori se tako par sati…

Sutra ujutro ga izvode iz sobe...Kasnije ga više nisam vidio… Smrt na ovom odjeljenju kao da ne postoji! Samo neke ljude više ne vidiš ili se tokom noći začuje neka strka po hodnicima uz puno ubrzanih koraka i riječi izgovorenih ispod maski.

U sobi je i “kolega”, negdje mojih godina. Iz Zagreba, ali porijeklom iz Hercegovine. Došao je sahraniti oca i “fasov’o” virus. Vjerovatno na sahrani. Ali dobro je i već se sprema za otpust...Razgovaramo i razmjenjujemo iskustva. Već pravi planove kako će do kuće.

Tu je i tip koji je već toliko bolje da mu postaje dosadno ležati, pa stalno okolo šetka. Uskoro odlazi, baš kao i Zagrebčanin. Gledam ih dok pakuju stvari i čekaju na “prevoz”.
Čim neki od bolesnika ode, stižu novi.

Pojavljuje se čovjek u svojim šezdesetim godinama. Pod stresom je i nikako ne želi da prihvati činjenicu da je u bolnici. Stalno samo ponavlja da je tu “privremeno, da snimi pluća i on će kući”.

Ne želi da se skine u bolničku piđamu, dok pod jakom temperaturom sjedi na ivici kreveta. Ne pomaže niti uvjeravanje medicinskog osoblja. Cijelo popodne tako sjedi i čeka svoje “čudo”. Negdje predveče racionalni dio svijesti, ipak preovladava i konačno liježe u krevet. Vidi se da je jako bolestan i slab.

Na redu je još jedna “sautracija”, mjerenje pritiska i temperature tijela. Novi snimak pluća i konačno malo boljih vijesti. Upala se prestala širiti i pokazuje znakove “regresije”!

Dokopao sam se i mobitela, koga sam uspio spojiti na nekakav slabašan signal interneta i pokušavam se koncentrirati na vijesti iz vanjskog svijeta. Slušam BBC i sve zvuči samo kao prisjećanje na neki raniji normalni život koji si vodio, a koga više nema.
 
Primam i par SMS i viber poruka prijatelja, koji su saznali da sam u bolnici. Šta im odgovoriti? Kratko pišem da sam “bolje” i da ne gubim nadu… Ko ću bilo šta objasniti i kako u tim kratkim porukama nešto suvislo napisati, osim - ČUVAJ SE.

“Čuvao” sam se i šta!? Završio u bolovima, priključen na aparate i kisik!

Ali već osjećam neka lagana poboljšanja. Glava više nije onako mutna, temperature, već odavno nema, ali tijelo još ne sluša kako treba. Slab sam. Osjećaj za vrijeme sam potpuno izgubio i više nemam pojma koliko sam uopće u bolnici. Čini se kao cijela vječnost.

Razgovaram i sa suprugom. Kažem, da mi je teško i da jedva izdržavam. Na rubu sam. Sa druge strane malo šutnje i ohrabrivanje da će biti bolje, da su dežurni ljekari "optimisti" i da sam ja zapravo - “dobar”. Malo optimizma ne škodi. Hajmo povjerovati. Svaki novi dan postaje rutina. Slabo jedem, puno me testiraju i bodu po rukama i šakama, dok čekam nove nalaze i mišljenja.

Makar nije gore. Kažu mi, kasnije da sam prebolio akutnu fazu i da se krećem prema oporavku.

Inače, sve se važno dogodi u tih par dana od pojave upale pluća. Sve stane u ta, najviše, 72 sata. Ili se “dogovoriš” sa virusom ili te on “pomete” i pošalje na respirator. Igraš na gostujućem tvrdom terenu. Ekipa zajebana, a i sudija lagano nateže za domaćine.

Čini se da sam, ipak imao sreće i da sam postigao “deal”. U glavi mi svira “You want it darker” Leonarda Cohena. 

Uskoro stiže i “prekomanda” na viši sprat bolnice, rezervisan za obe na putu oporavka. Idemo liftom...neki u kolicima. Ja na teškim nogama, ali ipak bez bilo čije pomoći. Ponosan sam na sebe jer “mogu”, ali i jako, jako umoran. Još nije gotovo.

Na spratu je malo bolja - optimističnija atmosfera. Nekako je prozračnije. Sa prozora se vidi panorama Mostara sa nebom i brdima u daljini. I da, nema najtežih bolesnika. Svi su mahom pokretni. Gledam ptice.

U sobi smo nas trojica. Fina ekipa; jedan je vrhunski šahista, drugi dugogodišnji privatni poduzetnik. U bolnici je najvažnije da imaš nekoga s kime možeš popričati ili razmjeniti mišljenja. Skrenuti misli. Razglabamo široki raspon tema; od svjetskih priča i ekonomije do legendarnih šahovskih partija Karpova i Kasparova.

“Šahista” pokazuje najviše progresa u liječenju. Aktivan je, hoda okolo i brije se. Pomalo čak i vježba. Uskoro odlazi. Radostan je i brzo kupi stvari u torbu. Želi nam sreću i kaže da ćemo ostati u kontaktu.

Njegov krevet ostaje prazan svega jedan dan.

Stiže novi bolesnik. Slobodnih kreveta više nema u prizemlju, pa sada i na sprat šalju one sa težom kliničkom slikom. Stariji čovjek. Jedan od onih koji negira bolest i stalno hoće “kući”, jer ima dogovoreno “sa ženom”. Sve sam, inače, ubjeđeniji da Covid itekako utječe na mozak brojnih bolesnika.

Zapomaže, moli Boga, Djevicu Mariju  i nas da mu pomognemo da ustane iz kreveta, jer “mora kući”. Kažem mu da mora ostati u krevetu, ali ne sluša i nekako ustaje. Par minuta kasnije čujem na hodniku neki tresak. Vraćaju ga u krevet sa više modrica i posjekotina na glavi i rukama.

Iduće jutro je sunčano i nekako prozračno. Osjećam se puno bolje. Prvi put jedem sve što je stiglo za doručak. Polako, ali sigurno. Čini mi se da sa svakim novim zalogajem jačam.

“Saturacija” se već par dana značajno popravila. Zamaskirana medicinska sestra mi veselo i značajno poručuje da dežurna doktorica sprema za mene “Otpusno pismo” i da će biti gotovo tokom dana.

“Spremite se za odlazak kući, nalazi su vam jako dobri” - kaže. “Koliko jako” - pitam pomalo irinično.
 
“Papiri” za otpust stižu čak puno ranije od planiranog. Na putu su i kola hitne pomoći kojima se vraćam kući. Kažu “za sat ili dva”, zbog gužve i intervencija, ali poziv dobijam da siđem pred bolnicu, već za desetak minuta!  Tako se potrefilo. Nailazilo vozilo...

Žurim..kupim stvari. Starijem gospodinu, koji se u međuvremenu malo smirio ostavljam bolničke papuče. Bolničko bratstvo.

“Poduzetnka” pozdravljam i želim mu da i on što prije izađe. Rastajemo se uz poruku da ćemo se naći “na slobodi”.

Kao da u toj bolnici ostavljam dobar dio sebe...


(nastavlja se..)

(Prenosimo s autorovog bloga)