Dok ne vidimo hoće li ovaj Bajram biti početak nove palestinske intifade, ili invazije izraelske armije na Gazu, ili će se stvari smiriti pa teći kako teku preko sedam decenija, da probam otkriti zašto je ovaj novi sukob između izraelskog okupatora i okupiranih Palestinaca s kraja ramazana 2021. izbio zbog protesta nekolicine palestinskih familija iz jerusalimskog kvarta Šejh Džerah. Deložacija po sudskim nalozima ima svuda po svijetu, ali zašto je baš u Istočnom Jerusalimu Vrhovni sud Izraela trebalo da prošlog ponedjeljka donese jednu takvu odluku, pa je odgodio za mjesec kad se vidjelo da protesti mogu odvesti do vraga nikad mirni sveti grad i Svetu zemlju. Zaviriću u jedan neobičan zakon i jednu ulicu u kvartu Šejh Džerah. Mora da je tu živio neki samouki vidar ili hirurg, kako mu ime kaže.

ZAKON BR. 5710

Znao sam da se radi o jednom od zakona Izraela kojima je ta država sebe učinila najsavremenijim sistemom aparthejda. Da se razumijemo, da bi osigurala svoju egzistenciju, na što je imala i ljudsko i međunarodno legalno pravo, izraelska država je ubrzo poslije proglašenja pristupila zakonskom pokriću prisvajanja zemlje koja joj nije pripadala po rezoluciji UN-a 1947. o formiranju jevrejske i arapske države na tlu mandatne Palestine. A onda i imanja svih onih oko 800.000 Palestinaca koji su prognani ili bili prisiljeni da napuste svoje domove i rasture se po arapskom svijetu kao izbjeglice. Tako je 1950. donesen zakon br. 5710 neobičnog imena, “Zakon o vlasništvu odsutnih” (Absentee’s Property Law, popularno APL). On je pokrivao vlasništvo nad pokretnom ili nepokretnom imovinom, novac, stečenu ili nepredviđenu imovinu. A odnosio se na sve osobe koje su od 27. novembra 1947. – dakle od usvajanja rezolucije UN-a – pa do donošenja tog zakona napustile posjed i imovinu, a bile u tom času građani Libana, Egipta, Sirije, Saudijske Arabije, Transjordanije i Jemena. Ili da je ta osoba bila državljanin Palestine, a napustila svoje uobičajeno mjesto.

Cilj zakona bila je ta posljednja kategorija, što će uskoro značiti trajnu eksproprijaciju domova i imovine onih 800.000 Palestinaca. Prvo, oni svi postaju odsutni, absentees. Drugo, oni Palestinci koji su se morali privremeno skloniti, a ostali da žive u Izraelu, i oni su potpadali pod taj zakon, što znači da su postali “prisutni odsutni” (present absentee’s). Malo se takvih vratilo na svoja imanja. Historičarka Shira Robinson sa George Washington Universityja procjenjuje da je eksproprijacija po zakonu APL obuhvatila 10.000 radnji, 25.000 zgrada i oko 60 posto obradive zemlje. Sve je to preneseno na Jevrejsku nacionalnu fondaciju (JNF), ili Jevrejski nacionalni vakuf, koji je bivšu palestinsku imovinu davao Jevrejima u privatno vlasništvo. Godine 1954. oko trećina izraelskih Jevreja živjelo je ili radilo na vlasništvu “odsutnih”. Da se ne bi brkala imovina Jevreja Mizrahija, čija je imovina eksproprisana u arapskim zemljama, drugi su Arapi, ali nisu Palestinci uzimali ili primali tu imovinu. Kad Palestinci spominju povratak u “otete domove”, oni misle upravo na imovinu uzetu im po tom zakonu, a njegova skraćenica APL pogađa u nerve i Izraelce kad god se u mirovnim pregovorima spomene termin “povratak”.
Kad je Izrael 1967. okupirao, a kasnije i anektirao Istočni Jerusalim nad kojim je do tada kontrolu vršio Jordan, i tamo se počeo primjenjivati zakon o “odsutnima”, bilo da su Palestinci sa Zapadne obale ili neke arapske zemlje. Palestinski posjedi i kuće postajali su putem JNF jevrejsko vlasništvo bez ikakve kompenzacije.
Da dopunim ovu pravnu pozadinu protesta koji su počeli u jerusalimskom kvartu Šejh Džerah pomogla mi je advokatica Anna Roiser koja radi za SOAS, londonski Centar za jevrejske studije. Ona je 24. maja 2020, kada je po jevrejskom kalendaru padao izraelski Dan Jerusalima, sjećanja na okupaciju starog grada 1967, bila kod svojih u Jerusalimu i slavila Šavut kada se Jevrejima dijeli Tora. “Međutim, još se u svetom gradu Jerusalimu”, piše ta Jevrejka, “ne da našim susjedima u Istočnom Jerusalimu da žive po slovu Tore koje glasi da ono što je mrsko samom tebi ne čini svom susjedu”. Ona je posjetila palestinsku porodicu Sumarin na broju 1 ulice Bustan Ruman. Ona tog dana nije mogla biti sretna, jer je dobila obavijest da će njihova kuća, na osnovu zakona APL, biti oduzeta i da će Jevrejska fondacija konačno izvršiti deložaciju. Kuću je 1950. izgradio Musa Sumarin. Sinovi su mu prije 1967. odselili u Jordan, ali su nećaci ostali s njim dok nije umro 1984. Pošto su mu sinovi bili nasljednici, a nisu bili tu, nego njihovi bliski rođaci, imanje je proglašeno “vlasništvom odsutnih”. Odluka je donesena 1991, i od tada do prošle godine porodica je pokušavala da odgodi deložaciju doma u kojem su živjele tri generacije familije Sumarin. Gospođa Amal tu živi četrdeset godina, od vjenčanja za Musinog nećaka, sa sinom Ahmedom i unukom Dianom.

"LEGALNI MANEVAR..."

Advokatica Anna Roiser je putem svog bloga pomogla kampanji za poništenje odluke o deložaciji porodice Sumarin, ali ne znam da li je jedna od onih kojima je prošlog ponedjeljka, kad je padao ovogodišnji izraelski Dan Jerusalima, bar odgođena za još mjesec. Primjena “zakona o odsutnima” na tlu Izraela prešućena je čak i u Ujedinjenim nacijama. Od Palestinaca nije, ali nisu mogli da je spriječe. Za prenos njihovog vlasništva JNF u Istočnom Jerusalimu, međutim, nema temelja ni u striktnom izraelskom okupacionom zakonodavstvu. Čak je Sud jerusalimskog distrikta 2006. opisao primjenu APL u Istočnom Jerusalimu “legalnim manevrom koji nema osnovu ni u kakvoj vrsti realnosti”. A izraelski advokat Michael Sfard upozorava na to da bio u slučaju aneksije Doline Jordana – za što se priprema Netanyahu ako ostane na čelu vlade – zemlja u privatnom vlasništvu Palestinaca mogla biti proglašena “vlasništvom odsutnih” i eksproprisana.
Naravoučenije priče o deložacijama u kvartu Šejh Džerah, odakle je krenulo sve što se događa proteklih dana od Jerusalima do Gaze, sada bi trebalo da bude nešto jasnije. Pa i moj odgovor na pitanje jednog mladog novinara o genezi svega toga: sve je, dragi moj mladi kolega, krenulo prije sedamdeset i koju godinu: što više Izraela, što manje Palestine.

Oslobođenje