"Mi, Slovenci, sigurno smo, kad je Jugoslavija stvorena, vidjeli u njoj svoju zemlju. Imali smo dovoljno razloga da živimo u njoj s drugim narodima", kaže za RSE Milan Kučan, najutjecajniji političar u Sloveniji u drugoj polovini 1980-ih i njen predsjednik u vrijeme osamostaljenja.

"Međutim, kad su se promijenili uslovi u svijetu i unutar Jugoslavije, onda onakva kakva je bila - nije mogla biti shvaćena kao država u kojoj se štite nacionalni interesi Slovenije", ističe Kučan u razgovoru povodom 30. godišnjice proglašenja njene nezavisnosti i početka intervencije Jugoslavenske narodne armije (25. juni 1991. godine).

Za Slobodana Miloševića kaže da nije "zabio ekser" u "mrtvački sanduk" Jugoslavije, što mnogi smatraju, te ocjenjuje kako je to "bio logičan nastavak procesa koji su nekako tinjali pa onda postali sve otvoreniji u Jugoslaviji".

Kučan smatra da je tu nemoguće svaliti krivicu samo na jednu republiku, jer je svaka tražila svoj način izlaska iz krize.

"Mi smo našli naš način", navodi Kučan.

Kriza se ubrzava i produbljuje nakon pobjede Slobodana Miloševića na 8. sjednici CK SK Srbije 1987. Međutim, u ostalim republikama se nekako pasivno pratio sukob u rukovodstvu Srbije. Štaviše, Ivan Stambolić je u drugim republikama čak doživljavan kao nacionalista, a Slobodan Milošević kao istinski Jugoslaven i sljedbenik Titove politike. Kako ste Vi tada doživjeli ishod 8. sednice i pobjedu Miloševića?

- Mi smo imali vrlo dobre veze s Ivanom Stambolićem. Mi nismo njega doživljavali kao nacionalistu i bili smo…

U smislu da se Stambolić zalagao za ustavne promjene u Srbiji kojima bi se smanjila ovlaštenja pokrajina, pa se smatralo da je pokušaj redefinisanja ustavnog statusa Srbije i pokrajina unutar nje na neki način mogući izvor nacionalizma i sukoba u Jugoslaviji.

- Vidite, to rješenje s republikom Srbijom i dvije autonomne jedinice Vojvodina i Kosovo je dosta komplikovano i, naravno, izazivalo je niz problema. Opet govorim vrlo uprošćeno, Srbija je s ove dvije autonomne jedinice imala u sistemu odlučivanja u Jugoslaviji tri glasa, što je kasnije posebno iskoristio Slobodan Milošević.

Oni su stalno govorili kako velike nadležnosti i Kosova i Vojvodine, ustvari, prikraćuju Srbiju za punu afirmaciju njezinih interesa. Oni su bili autonomni dijelovi u okviru Srbije, opet ona sama bez obje pokrajine nije mogla da formulira svoje interese. O tom se pitanju raspravljalo, čak ja sam vodio neku komisiju koja je pokušavala realno sagledati odnose u Republici Srbiji u odnosu na Ustav Jugoslavije i Ustav Srbije.

No, procesi su brzo krenuli pa se to onda nije dovelo do kraja, jer je zemlja počela da se raspada. To su bili ozbiljni problemi i na neki način se moglo razumjeti nezadovoljstvo srpskog rukovodstva sa položajem u kome se ono nalazilo. Ali, ti problemi su se mogli riješiti da je bilo dovoljno spremnosti za argumentirani dijalog. Međutim, tu su već bili interesi drugih republika koje nisu bile baš sklone tome da Srbija ojača svoju ulogu i glas u procesu odlučivanja.

Osim političkog rukovodstva Srbije, treba podsjetiti i na Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti koji je govorio o tim problemima na način koji je postavljao interes Srbije u Jugoslaviji kao dominantan. Tu su, onda, počeli problemi u odnosima sa drugim republikama. Znate da je Milošević kao pragmatik, ustvari, bio čovjek koji nije imao politički program. Memorandum je bio nekakav politički program i tako su se našli.

Opet govorim uprošćeno, s jedne strane pragmatični političar koji nije imao program i, istovremeno, intelektualni proizvod koji nije bio sposoban za akcije. To se onda spojilo i tu je bio čovjek sposoban za akcije u cilju ostvarivanja tog programa.

Raspad Jugoslavije bio neminovan

Osamdesete godine su bile, kao što ste rekli, finalna faza raspada Jugoslavije. Da li je odlučujuće za to bio dolazak Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, da je on zakucao, kako se to kaže figurativno, ekser u "mrtvački sanduk" Jugoslavije ili je on bio samo "historijski izvršilac" tih neminovnih procesa koji sežu mnogo dublje i dalje u historiju, te da je sve ovo, zapravo, bilo neminovno i bez njega, čak i da je Ivan Stambolić ostao na čelu Srbije?

- Pa, ja mislim da se upravo o tome radi. Nije on bio taj koji je zabio taj ekser. Mislim, to je bilo logičan nastavak procesa koji su nekako tinjali pa onda postali sve otvoreniji u Jugoslaviji. I pošto nije bilo dovoljno spremnosti, odlučnosti da se primjenjuje ustavni sistem Jugoslavije, onda je to, naravno, samo po sebi dovelo do tog logičnog raspada, koji je, po meni, bio neminovan.

Opet se vraćam tome, državne zajednice stvorene u nekim posebnim historijskim uslovima moraju biti spremne da u trenutku kada se ti historijski uslovi mijenjaju, ponovo potvrde racio svog zajedničkog življenja.

Integralni intervju možete pročitati OVDJE.