Piše: Rizvan KOZARČIĆ

Nije mi starom i bolesnom do rasprave o istini i pravdi nakon vojne kasarne, policijske ćelije, logora Keraterm, Omarska i Manjača i šest mjeseci pakla, ali moram mučenih i ubijenih radi. A posebno radi nekih političara, ali i novinara koji negiraju  dokazano, a nemaju nimalo osjećanja prema žrtvama. Osjetio sam četnicku kamu na grlu, dobio bezbroj udaraca i bio skoro klinički mrtav, ali sam uvijek govorio i govorim da su mnogi moji sapatnici gore prošli nego što sam ja. A svi mi koji smo preživjeli zvjerstva i mržnju osjećamo neizmjernu tugu što nisu preživjeli puno bolji ljudi nego mi. Govorio sam o svemu javno, pisao o tom i na pravom mjestu vereificirao istinu. Mislio sam da će kako vrijeme prolazi biti bolje jer se sve zna, da će oni koji su počinili takva zvjerstva, pognute glave pokazati pokajanje prema svojim bivsim komšijama, kolegama, prijateljima kojima su oni u ime nekog sistema i politike sve to počinili. Prevario sam se, nažalost. Ne samo da nema kajanja , nego se javno time ponose. Trazio sam i još tražim odgovor zašto. Pokušao sam povjerovati u definiciji njemačkog filozofa Ditricha Bonhoffera o ljudskoj gluposti: ”Protiv gluposti smo često bespomoćni. Ni protestima ni silom ne da se tu ništa učiniti, razlozi tu ne vrijede; Činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati. U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar. Pritom je za razliku od zla čovjeka glupan sobom do kraja zadovoljan i postaje opasan jer se lako razdraži i prelazi u napad. Jedno je sigurno, glupost u biti nije defekt intelekta nego ljudskosti. ” 

Da. Slažem se. Nedostatak ljudskosti. I kad je tako onda za mnoge takve nema nade. Nesto što moj mozak, srce moje, moral ili životno iskustvo nikako ne mogu razumjeti, jeste Dragan Čović i njemu slični. Moj grad Prijedor. Silvije Sarić, vršnjak moj, školski iz gimnazije. Diplomirani pravnik, muzičar (trubu svirao), planinar, radio kao pravnik u PTT-u kod Marka Pavića. Često smo zajedno planinarili. Hrvat po nacionalnosti i sa ugledom u svom gradu, bio je predsjednik HDZ-a za prijedorsku općinu. 

I počeše hapšenja uglednih ljudi Hrvata i Bošnjaka. Od uha do uha šapćući ”uhapšen Meho Kapetanović, Miroslav Turnšek, Eso Sadiković, Muhamed Čehajić, Nedžad Šerić, Silvije Sarić… Marijan Zec, Miro Solaja, Slavko Ećimović i ženske: Jadranka Cigelj, Jadranka Papes, Mugbila Beširević , Sadeta Medunjanin, Zdena Rajković… Pravac logori Keraterm ili Omarska. U gradu niko ne smije ni riječi naglas. Samo šapatom o tom kako je u logorima i kakvim su mukama izloženi. I tog juna 1992. dođe red i na mene. Na ulici me u auto strpaše četvorica pa u vojnu kasarnu. Nakon toga Keraterm pa policijska stanica i ćelija. Uveće nakon fizickog maltertiranja u kombiju nas osmorica se držimo za ruke i čekamo smrt. Dvadest i četvrtog juna u Omarskoj smo u ”bijeloj kući”- kući smrti. I to prvo veće sam morao gurnuti glavu kroz prozor u mrak i osjetiti vrh kame na grlu uz prijetnje. I tako dan za danom, minuta za minutom gdje niko od nas ne zna hoće li biti živ naredni sat ili dan. 

Poslije ispitivanja kod isljednika iz Banja Luke, nađoh se na takozvanoj Pisti. Među sapatnicima pitam šapatom šta je sa ovim. I pitah za Silvija Sarića. Silvu. Niko mi ništa nije rekao, ali sam po izrazima lica mogao zaključiti da ga više nema. Sa Piste pratimo duge kolone logoraša do restorana za komadić kruha u 24 sata. Jedan dan vidim i Miroslava Šolaju, već nakon dva dana ga više nema. Čujem da je u “bijeloj kući” ubijen Slavko Ećimović, Mehmedalija Sarajlić…I Eso Mehmedagić, skoro slijep čovjek. Na Pisti je na nekoliko metara od moje grupe ubijen Rizah Hadžalić, nečak Muharema Suljanovića prvog sekretara Komunističke partije u Prijedoru. Zbog bujruma. Onako čarsijski mu se otelo na provokaciju stražara kad je rekao prijatno, a Rizah jadni odgovorio bujrum. Okupila se oko njega grupa stražara i uz uzvike udarali pendrecima, toljagama i uz užasne prijetnje ”ti nama da kažeš bujrum”. Možda je to trajalo desetak minuta, ne znam, ali Rizah je umro u najgorim mukama. 

Nakon Piste sam prebačen u Mujinu sobu. Tu su Dedo i Ziko Crnalić, Meho Kapetanović, Muhamed Ćehajić, Eso Sadiković, Asaf Kapetanović….U sredini velike prostorije je i grupa logoraša iz Ljubije, Šurkovća ili Briševa. Hrvati. Njima kao i nama Bošnjacima. Ista nas sudbina čeka. Ljeto je. vrućine a teško do vode. Jedan dan grupa Hrvata priprema jednog od logoraša, mislim da mu je prezime Matanović, za ispitivanje. Svako ispitivanje je najbliže smrti od premlaćivanja. Daju mu svoje košulje ili majice da ima na sebi sto više odjeće kako bi eventualno ublažio udarce. Jer, nakon ispitivanja, stražari samo ubace jadnog logoraša krvavog i modrog. Tako je bilo i sa Ćamilom Pezom, Fikretom Mujčićem i Idrizom Jakupovićem. Svako veče neko od logoraša malo, malo glasnije kaze ”tišina umire čovjek”. Iznesu ispred vrata umlaćenog jadnika do naredne večeri isto. I silovanja žena. 

I tako dva mjeseca. Iz minute u minut. Šestog augusta voze nas na Manjaču. Preko 1300 jadnika autobusima iz Omarske ka Manjači. Užas. Na putu su zaustavljali autobuse, tukli u autobusima a ubili su Dedu Crnalića, Nihada Bašića, Nezira Kraka…Na Manjači smo međusobno pričali o tom šta je bilo u ta dva mjeseca u Omarskoj. Od Hrvata su ubijeni Mato Tadić, Komšic, Šolaja, Slavko Ećimović… Silovane žene. A jedna od njih je i Jadranka Cigelj. Do mene u štali ležao je mladić, skoro  maloljetan, Amir Murić. Ispričao mi je o Silvi i njegovoj sudbini. Kaže da je toliko bio premlaćen da nije mogao plućima disati nego je pokušao stomakom. U teškim mukama je umro Muriću na krilu. 

Četiri mjeseca na Manjači u neizvjesnosti pa se najčesće međosobno govorilo samo da je živa glava. 

I ostade živa glava. Četrnaestog novembra 1992. godine dovezeni smo u Karlovac. I članovi porodica traže svoje, je li živ i šta je s njim. Svako  za svog najbližeg pita. Nakon nekoliko dana sretoh Milku, Silvinu ženu i sina mu. I kad sam im ispričao šta je bilo sa Silvom, nikad neću zaboraviti suze njegovog sina. Nisu kapale nego jednostavno tekle. Nikad tu sliku nisam zaboravio niti ću. Kad god sam u prilici odem u neku od katedrala i zapalim svom pokojnom prijatelju Silvi svijeću. Nikad neću zaboraviti naše druženje. Često mi je pjevao pjesmu Zamucale gore i Haj vino piju dva dobra jarana. 

Dok sam živ neću ga zaboraviti. Što si ga ti zaboravio Dragane Čoviću. Sebi odgovori. Ne bih te rado za prijatelja niti za stranačkog kolegu.