Piše: Jurica GUDELJ

Stranka demokratske akcije od svoga osnivanja je najvažnija politička organizacija bošnjačkoga naroda u BiH i kao takva je 30 godina nezaobilazan faktor u bilo kakvim političkim procesima u zemlji. Unatoč svim tadašnjim kalkuliranjima, SDA je dala nemjerljiv doprinos osamostaljenju BiH kao i HDZ BiH. Te dvije stranke su zapravo nosile procese izlaska BiH iz Jugoslavije, svaka u svom narodu je organizirala obranu od srpske agresije, doprinijela je na kraju i završetku rata te uspostavi moderne BiH koju danas živimo. Bez obzira na sve, to su nedvojbeno velike zasluge SDA. 

No, za razliku od HDZ-a BiH, u kojem danas ima vrlo malo tzv. “ratnih kadrova”, SDA je ostala premrežena osobama opterećenima ratnom prošlošću. Štoviše, SDA je ljude s “ratnim zaslugama” velikodušno nagrađivala visokoplaćenim pozicijama u institucijama države BiH. Od Dževada Mlaće do Selme Cikotića, Osmana Mehmedagića, Bisere Turković ili Šefika Džaferovića – SDA danas pazi na svoje ratne zaslužnike doslovno na svim razinama. Ukratko, SDA je danas stranka koja zapravo najviše i služi zaštiti ratom opterećenih bošnjačkih kadrova. Bilo da se radi o zaštiti od sudskih procesa bilo da se radi o običnoj “zaštiti od rada”. 

Politika za domaće i strane oči 

SDA je pak nastala, i gotovo 30 godina bila, jasan izraz glavne struje bošnjačke političke misli i izraz političke volje bošnjačkoga naroda. Redovito je osvajala manje-više uvjerljivu većinu glasova bošnjačkog biračkog tijela, redovito je bila u vlasti na doslovno svim razinama u zemlji – od mjesne zajednice do Predsjedništva, redovito je sudjelovala u svim razgovorima i pregovorima oko reformiranja BiH, redovito je sve te pregovore rušila i redovito je za svaki politički fijasko optuživala hrvatsku i(li) srpsku politiku, pri tom sebe predstavljajući kao organizaciju “patriota” koji brane BiH od “genocidaša” i “uzp-ovaca”. 

Stranka koju danas vodi Bakir Izetbegović izgubila je kroz ovih 30 godina svaki kredibilitet ali i, još važnije, kapacitet vođenja bilo kakvih političkih procesa. Razbucana korupcijskim aferama, SDA je danas lađa koja tone i s koje bježi tko god ima gdje pobjeći. Posljednji u nizu onih koji su napustili SDA je bio Denis Zvizdić, zapravo još jedini politički “teškaš” kojeg je SDA imala pored samog Izetbegovića. Sve, dakle, i da hoće, SDA više ne može provesti niti jedan dogovor o bilo čemu s hrvatskom i srpskom stranom jer jednostavno više nema dovoljan parlamentarni kapacitet za provesti eventualni dogovor. 

Upravo zbog tog se u razgovorima o promjenama Izbornoga zakona u skladu s presudama Europskoga suda za ljudska prava i Ustavnoga suda BiH Izetbegović i krije iza vlastite oporbe. Od stranke koja je BiH vodila u samostalnost, do stranke koja nudi vlastitoj oporbi da bude lider u najvažnijim političkim procesima u zemlji. To je put koji je prešla SDA u zadnjih 30 godina. 

No, priča ni nije mogla završiti drugačije. SDA je cijelo vrijeme vodila dvostruku politiku. Jednu za međunarodnu a drugu za domaću publiku. Pred strancima SDA nastoji govoriti o “građanskoj BiH”, o ravnopravnim građanima i narodima o ekonomskim reformama… dok pred domaćom publikom, svojim biračima, uporno ruje po ranama iz rata, potiče sotoniziranje političkih Hrvata i Srba, ruši institucije koje ne kontrolira, uporno vrši pritisak na pravosuđe i, što je najvažnije, čini doslovno sve što može kako bi iz Federacije BiH istisnula kako hrvatsku politiku tako i običan hrvatski puk. 

SDA je objeručke prihvatila fenomen Komšić kao i platformašku Vladu FBiH, iskoristila je svaku, pa i najmanju, šansu da učini bilo što na štetu hrvatskog ili srpskog naroda; gdje je mogla sabotirala je povratak prognanih, što se najbolje može vidjeti u gradovima poput Bugojna, Kaknja, Travnika, Zenice, Sarajeva, Konjica ili Jablanice; vodila je ili podgrijavala izazivanje sukoba sa susjednim zemljama; uvela nacionalnost kao najvažniji i jedini kriterij pri političkom kadroviranju, što se najbolje moglo vidjeti na primjeru izbora gradonačelnika Grada Mostara. 

Gašenje nade u BiH 

Jedno svjetlije razdoblje SDA je imala tijekom mandata rahm. Sulejmana Tihića, koji je iskreno pokušavao postići povijesni dogovor, konsenzus triju konstitutivnih naroda o Bosni i Hercegovini. Tihić je pokušavao razumjeti politike druga dva naroda, pokušavao im je ići u susret umjesto izazivanja neprestanih kriza. 

Dolaskom Izetbegovića na čelo stranke nakon Tihićeve smrti, ugašene su sve nade o postizanju temeljenoga dogovora političkih predstavnika konstitutivnih naroda o Bosni i Hercegovini. Umjesto toga, SDA je pojačala pritisak na Hrvate u FBiH i sav svoj fokus zapravo prebacila na istiskivanje Hrvata iz bilo kakvih političkih procesa u zemlji. 

Pri tom je, kako pokazuju sada već nebrojene afere, stranka ubrzano tonula u korupciju, nepotizam i jednu opću dekadenciju. Bošnjake je pokušala okrenuti od Zapada ka Turskoj, BiH su pokušali pretvoriti zapravo u turskog vazala, dok je istovremeno svakodnevno svojim potezima nastojala uvjeriti stanovnike BiH hrvatske ili srpske nacionalnosti kako zajednički i ravnopravan život u BiH nije moguć. 

Uhićenje Osmana Mehmedagića Osmice, šefa Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, zapravo privatne obavještajna agencija SDA koju pak plaćaju svi građani BiH, samo je posljednji kamenčić u korupcijskom mozaiku stranke i njenih dužnosnika koji državu vide kao privatno vlasništvo. 

No, Osmičino uhićenje donijelo je i jednu novost. Bošnjačka javnost, naime, više ne nasjeda na priču da su za korupciju i mućkanje s fakultetskim diplomama odgovorni Dodik i Čović. 

Čim se jučer u javnosti pojavila vijest o Osmičinom uhićenju, mediji povezani s SDA pokušali su baciti spin kako je riječ o provedbi zavjere Dodika i Čovića protiv Bošnjaka i BiH. Plasirao ju je novinar vrlo blizak s Osmicom, u novinarskim kuloarima poznat kao neformalni glasnogovornik bošnjačkog obavještajnog podzemlja. Tu tezu pokušali su onda osnažiti doslovno svi mediji koji imaju ikakve veze s SDA. 

Međutim, u komentarima čitatelja pod tim vijestima vrlo se jasno moglo iščitati kako bošnjačka javnost više ne nasjeda na te spinove. Priče kako su uhićenje Osmice, Fadilovi respiratori, Sebijina diploma i druge afere u stvari posljedica hrvatsko-srpskih napada na BiH i “patriote” više ni kod koga ne prolazi. Takve pričice mogu proći još samo kod onog dijela stanovništva koje zna samo ono što mu se kaže iz “centrale”, a takvih je sve manje i manje. 

Prostor za nove politike 

Danas tako svjedočimo preslagivanju političke moći unutar bošnjačkoga naroda. SDA i Izetbegović neće nestati sa scene, ali sigurno više neće imati snagu kakvu su imali. Nastali prazan prostor najvjerojatnije će popuniti Narod i pravda Elmedina Konakovića, koji se isprofilirao u politički najzreliju ličnost na bošnjačkoj političkoj sceni. 

Bošnjačka ljevica mu nije ni do koljena, ni po karizmi ni po zrelosti. Nikšić ili Kojović su ipak klasu ili dvije ispod Konakovića. Na bošnjačkoj desnici, pak, pored SDA gotovo da nikog ni nema. Tu je SBB Fahrudina Radončića kao infrastrukturno najozbiljnija stranka. Sve drugo su u stvari sateliti SDA koji o njoj izravno ovise. Poput DF-a Željka Komšića. 

Danas su istaknuti kadrovi SDA Bakir i Sebija Izetbegović, Bisera Turković, Selmo Cikotić, Fadil Novalić, Šefik Džaferović i to je otprilike to. Željko Komšić im je pridruženi član, a kako je izravno ovisan od političke sprege SDA s Islamskom zajednicom, očekivati je da će Komšić s SDA ostati do kraja, ili bar dok traje spomenuta veza stranke i Islamske zajednice. 

Pad SDA je pak šansa za BiH. Izgradnja BiH je i dalje moguća, i to na temeljima ZAVNOBIH-a. BiH jedino može biti ono što joj piše u Ustavu i ono što ona prirodno i jest – država triju u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda. To SDA nikad nije prihvatila. Verbalno možda ponekad i jest isticala kako podržava načela ZAVNOBIH-a, ali je u praksi činila sve što je mogla kako bi BiH postala država pod dominacijom politike samo jednog naroda. 

U tu svrhu je godinama trovala međunacionalne odnose, ulagivala se stranom faktoru, produbljivala ratne rane, rušila institucije i tonula u korupciju. 

Bošnjački narod nije SDA, niti je SDA zaštitnica BiH. 

(Dnevnik.ba)