Na prepunom banjalučkom Kastelu, u srijedu naveče, potekla je Miljacka iz grla Halida Bešlića i slila se niz tvrđavu glasovima preko 7.000 ljudi, Bosanaca i Hercegovaca u Vrbas.

Ima li išta autentičnije, bosanskije, ljepše i logičnije nego kad ti isti Banjalučani, Bosanci i Hercegovci pjevaju sa Bešlićem svoje pjesme u svom gradu, u svojoj zemlji, na svojoj tvrđavi, ispod svoje Ferhadije?

I nema tog smutljivog političara, te ništice, te nule ili čovjeka pomnoženog sa nulom, a koji bi mogao svojim izjavama pokvariti slavlje ljudskosti iz njedara muzike.

O Halidu Bešliću možemo pričati milion priča, većinom sjajnih, dobrih, ljudskih.

Naravski, ima onih kojima Halid Bešlić baš nije omiljena “šoljica čaja”. I to je normalno u svakom divergentnom društvu. Sa druge strane, vjerovatno (uz par iznimki) poput Zdravka Čolića, ne postoji kohezioniji ljudski faktor u liku jednog čovjeka, koji će skupiti sve ljude jednog mjesta baš na to mjesto u našoj zemlji. Kad kažem sve, mislim na one srećnike koji su došli do karte, kao što je slučaj sa Banjalukom, Banjalučanima i tvrđavom Kastel – koja je prvi put ugostila Halida.

Nestanak barijera mržnje

A Halid, Halid je samo skromno kazao: “Bio sam mnogo puta u Banjoj Luci, ali ovo će čini mi se biti najbolji koncert. Uživajte kad vam je Bog dao, pa dokle ide, ide. A idemo sad pjesma, za pjesmom, pa gdje se zaustavimo…”

A muzika je bila nezaustavljiva…

I baš tako, ispod vrelog banjalučkog neba, pjevali su i Miljacku i Romaniju i sve ostale hitove i Banjalučani i njihovi gosti. One vještačke, neljudske barijere mržnje, koje uporno truju medijski i životni prostor, a koje su nametnute određenjima kao što su vjersko, nacionalno, pa i rasno, nestaju u noći pod glasom Sarajlije, koji donosi Bosnu najizvorniju tamo gdje ona i jeste na svom izvoru – u Šeher Banjaluci.

A čovjek ne može da se ne sjeti ljudi, koji rade sve u svom životu da razbiju jedinstvo i ljubav ljudsku, da pokvare ono što se zove život zajednički, a što je nakaradno nazvano, rogobatnim suživotom i za šta autor ovih redova ne zna bolje objašnjenje do li- trpljenje, piše Dragan Bursać za Al Jazeeru.

Kažem, ima tako ljudi, plaćenih da uriniraju po svojoj zemlji. I oni kao utvare prolaze kroz glavu čovjeka dok sluša Halida. Tjeraš ih, a oni dolaze. Hoće da se trpimo, a ne da živimo! Krenu opet svojim imenima, prezimenima kvariti zvuk i svjetlo, ali neće mi pokvariti ni zvuk ni svjetlo, ni ovaj tekst!

“Hej, samo da mi je

hladne vode sa Romanije

usne vrele moje dragane

to ne mogu da mi zabrane”

Pa se opet roje.

Jesu li to prikaze koje štite ratne zločince, koje negiraju genocid, koje se kunu u koljače, koje pišu sramne grafite, koje bi od Bosne da prave opet neku vrstu ratne zone, i koje bi da joj amputiraju pola teritorije? Neće moći, prikaze!

“Hej, samo da mi je

da se kući vratim ranije

usne vrele moje dragane

zar su me i one lagale”

Ne, nisu to Srbi, nisu to Hrvati, nisu nekakve etnije, to su neljudi, to su politički uhljebi koji pljuju po zemlji koja ih budžetom hrani i to dobrano, bolje od mene i vas.

A onda na koncu čujem:

“Čuvaš li mi dragu vilo ti

kad se Šeher zamagli

da l’ joj suze suše vjetrovi

dok me čeka na kapiji”

I samo mogu reći, u Banjaluci pjeva sa Halidom cijela, cijela Bosna i Hercegovina! Rastjerani su ratni zločinci, pobjegli su kao miševi, nema negatora genocida, samo dobri ljudi bosanski dokle mi pogled seže!

I naravno, zato ne treba trovati ni sliku, ni zvuk, ni predočeni tekst sa trovačima ljudskih života, makar u ovoj noći. Ne treba ih stavljati u istu rečenicu sa velikim Halidom Bešlićem, ali treba svima njima pokazati koliko je Bosna i Hercegovina velika, jaka i koliko je ima i u Prijedoru i u Banjaluci, i u Širokom Brijegu, i u Trebinju…

Konvertiti i ideolozi na baterije

Treba li nam Halid Bešlić da nas razbudi, da nas razgali, da nam pjesmom pokaže da smo na pravom putu i da nas osvijetli glasom, pa da vidimo i iznutra, iz duše koliko nas ima.

Pa dobro je imati Halida, s vremena ne vrijeme, dobro je doći na Kastel banjalučki, a sve jednako bosanski da se prebrojimo, da vidimo kako nije riječ o nekoj grupici zaludnih romantiziranih marginalaca, nego o sili ljudskoj koja voli, cijeni i ljubi zemlju što se Bosnom i Hercegovinom kliče.

Na koncu konaca treba razbiti iluzije oko političke pročetničke klike u Banjaluci – svi oni u su konvertiti, ideolozi na baterije, čiji opisi poslova i mutikaštvo dosežu do one crte u na kojoj se njihova primanja preklapaju sa neradom po zadatku. Kad toga nema, kad to presuši, kad novac prestane pratiti njihov nerad ili rad na rušenju zemlje, ta klika pročetnička nestaje, gubi se, raspada se i ta klika postaje tek grupa ljudi – nesrećnijih i mizernijih od većine – ali tek bespomoćna grupa ljudi.

E, na sistemu ove države je da zaštiti kor, srce zemlje, a to su dobri i pošteni ljudi. Na sudstvu, prije svega, je da počne raditi svoj posao, da ne pušta optuženike za ratne zločine i genocid da im preko noći bježe u Srbiju, koja na žalost (p)ostaje sigurna kuća za ratne zločince.

I onda, nadam se, svaki Bosanac i Hercegovac, i onaj kad to moram reći, Srbin u Banjaluci, i Hrvat u Širokom Brijegu i Bošnjak u Bihaću – odistinski će početi osjećati ovu državu svojom zemljom.

10. avgusta 2021, veliki Halid Bešlić je dok dlanom o dlan, dok tercom o tercu, učinio Banjaluku onakvom kakva ona suštinski i jeste, a to je bosanski grad, jedan od najljepših. Vrijeme je da sistem u ovoj državi učini da svi zavolimo našu zemlju.

Nije teško, samo da svi radimo svoj posao, makar stoti dio onoliko koliko ga sa ljubavlju radi Halid Bešlić i eto nam sreće!