Piše: Dragan BURSAĆ

Perverziji nikad kraja!

Ali da krenemo redom.

Kako je Bjelogrlić postao ustaša?

U ranim jutarnjim časovima u ponedjeljak u Nišu na filmskom festivalu u kafanskoj atmosferi, glumac, producent i reditelj Dragan Bjelogrlić, fizički je napao reditelja Predraga Antonijevića.

Fizički napad je, bez svake sumnje za osudu, jer ne osuditi fizički napad na bilo koga, naprosto nije ljudski, nije civilizacijski i licemjerno je.

I kako reče voditeljica Nove TV Jelena Obućina, nema u tom prvom dijelu “ali“. “Ali“ se pojavljuje u drugom dijelu.

A u tom drugom dijelu Vučićeva režimska klika upregla je sve medijske, pravne i ine, dozvoljene i nedozvoljene resurse, da uništi Dragana Bjelogrlića, prikazujući njegov obračun sa Antonijevićem, kao napad na samo srpstvo, na pravni poredak zemlje, napad na reditelja koji je režirao Daru iz Jasenovca, a samim tim na svu postradalu djecu jasenovačku (sic!).

Državni reditelj Antonijević i državni neprijatelj Bjelogrlić

I tako se Dragan Bjelogrlić u režimskim medijima, a to je 90 posto medijske slike Srbije pojavio kao neka vrsta protoustaše, kao neka vrsta srbijanskog arhineprijatelja, koji unižava sve srpsko, dok šamara Antonijevića.

Ovoj perverziji je pridonio i sam reditelj Predrag Antonijević, koji je gostujući po lokalnim nacionalističkim televizijama sa državnom ferkvencijom ponavljao kako mu je Bjelogrlić prilikom napada govrio „J***** te ‘Dara iz Jasenovca'”.

E sad, da li je bilo baš tako, posvjedočiće ili neće Antonijevićev drug, pisac Vladimir Kecamović, desno orjentisani umjetnik iz Srbije, koji je sjedio pored Antonijevića u trenutku napada i koji je kazao da je Bjelogrlić govorio, “šta ti meni dobacuješ?“.

Velika je razlika između provokacije i dobacivanja i optužbi da je neko psovao Daru iz Jasenovca.

Ali, manimo se čitave ove opskurne kafanske storije.

Bitniji je širi kontekst u kome se državni reditelj Antonijević, filmski kreator nacionalističkih narativa, brani od Bjelogrlića, a koji je otvoreni protivnik Vučićevog režima. I onda se svjetina mobiliše istim tim narativima o “pijanom i drogiranom“ glumcu, koji napada “našeg velikog reditelja“.

A sve govori da je “veliki reditelj “ Antonijević obični pamfletista na državnoj sisi, koji je umjesto odistinskog stradanja djece u Jasenovcu, napravio neku vrstu negledljivog, nakaradnog, propagandnog snuff filma.

Toaletni papir za Vučića

Pa i to na stranu, važno je u ovoj i ovakvoj Srbiji zadržati primarni narativ o “dobrim umjetnicima“ i “zlim izdajnicma“. Tako se loš, tragično loš uradak Dare iz Jasenovca uzdiže i pretvara u neku vrstu nacionalnog metafilma, za kojeg nema negativne kritike. Ovo instant stvaranje nacionalističkog filmskog Partenona u Srbiji, ima opet za zadatak dodatno uvezati ionako zgusnuto ideološko i biračko tijelo, koje štuje jednog boga, boga koji se odaziva ne ime Aleksandra Vučića.

Ništa više i ništa manje od toga.

Pa tako, u svom lamentiranju o “žalosnom događaju“, Vučić na koncu kaže: “Šta bi bilo da je neko drugi pretukao. Šta mislite da su petorica funkcionera naše stranke otišli u stranku Jeremića i Đilasa? Imali biste demonstracije godinama, pisanije Evropske unije“.

Otkud sad Jeremić i Đilas? Otkud fiktivni politički upad? I kakve sve to veze ima sa kafanskom tučom Bjelogrlića i Antonijevića? Pa sve u Srbiji ima veze sa opozicijom, koja jadna, iako operativno nepostojeća, služi Vučiću kao retorički toalet papir za sve. A Antonijević je vrijedan državni službenik, pa onda vrijedi koristiti i ovaj toalet papir.

Srpska Leni Rifenštal

Nego, čime je to Predrag Antonijević toliko zadužio svog gospodara Vučića i prateću mu kamarilu, e da bi svi oni stali u njegovu odbranu? Filmom? Nemojte biti neozbiljni. Taj film su i ultradesničari srpski prokužili kao negledljiv. Ima nešto drugo, jače i ubojitije. Nešto otrovnije. Čisto, nepatvoreno zlo, koje izbija iz Antonijevića uz podršku Milomira Marića u njegovom TV smeću Ćirilica:

“Tokom rata u Bosni i otkrivanja logora, celokupna svjetska propaganda je htela da dokaže da su se pojavili nacisti novog doba. I to su Srbi”, kazao je Marić u svom poznatom stilu, a Antonijević potvrđivao krajem februara ove godine.

Ideološki superioran i etički neokaljan

Govoreći o prijedorskom logorašu Fikretu Aliću, Antonijević je potom dodao: “To je onaj sa tuberkulozom, što je kao mršav, jel’ tako”.

Eto, tako “veliki“ Predrag Antonijević prvi čovjek srbijanskog propagandnog filma doživljava i logor i logoraše i Bošnjake u BiH za vrijeme agresije, uz asistenciju Milomira Marića, koji je tvrdio da je riječ o “otvorenom logoru“, šta god to značilo.

E to su bile riječi i rečenice, to su bile misli i ideologija, koja je Vučiću potpuno preporučila Predraga Antonijevića i dala mu pozamašan državni kredit ali i zaštitu. Ako znamo da je Srbija jedina evropska sigurna kuća za ratne zločince, onda logičkim slijedom stvari zaključujemo da takvoj zemlji treba jedna Leni Rifenštal, kao što je onomad trebala i Hitleru. I ona je odabrana u liku Antonijevića.

A to nije mala stvar.

Zapravo, to je ultimativan stvar i čovjek, da prostite, koga treba braniti i prikazati, ne samo kao fizičku žrtvu, što on u konkretnoj situaciji i jeste, nego i kao ideološki superironog i etički neukljanog čovjeka, od čega je on eonima daleko, nasuprot “narkomana Bjelogrlića“, kome u krvi nisu pronađeni opijati. Čista perverzija!

Srednjičari, vjerne sluge režima

I za taj poduhvat, jasno nije bila dovoljna samo i jedino Vučićeva zaštita, Marićeva medijska pažnja, niti Antonijevićeva vjerna služba, a ne.

Nerazlikovanje forme od sadržaja

Javili su se tzv. srednjičari, kako ih je sjajno krstio Andrej Nikolaidis. To su ljudi, koji se najednom pozivaju na “pravo slabijeg“, koji “osuđuju svako fizičko nasilje“, a bez da su to ikad prije javno uradili. Dakle, riječ je o latentnim nacionalistima i desničarima, koji kroz tobož uljuđenu dioptriju peglaju i trasiraju Vučićev put jednoumlja.

Srednjičari, kao korisni idioti, ne razlikuju dobro od zlog, formu od sadržaja, bitno od nebitnog i svoje nacionalističko opredjeljenje su našli da bruse na Bjelogrliću. Kao po komandi!

E u tom galimatijasu ludila, u kom se od zaglušujuće nacionalističke buke ne čuje ništa, dobijamo srpsku verziju bitke između dobra i zla u kojoj je kao čisto zlo predstavljen Dragan Bjelogrlić, dok je ultimativno dobro i samim tim žrtva postao Predrag Antonijević.

Perverzno, netačno, izvrnuto, oholo i grozno. Što je, opet, u zemlji Srbiji normalno.

(Al Jazeera)