Piše: Đuro Kozar

Nedavno hapšenje bivšeg visokog funkcionera Federalne uprave policije Edina Vranja na ulasku u Srbiju za jedne je bilo kao grom iz vedra neba, za druge ne baš toliko iznenađenje, nego već viđeno.

Beograd je, pokazujući svoju aroganciju, i prije progonio bh. patriote zbog navodnih ratnih zločina nad Srbima, a u ovom slučaju njihovi agenti su pratili kuda se Vranj kreće i samo čekali priliku da mu stave lisice na ruke.

To se dogodilo kod Uvca, a moglo je i na nekom drugom prijelazu, jer je uz njegovo ime na njihovoj tajnoj potjernici bilo napisano “H” kao da je državni neprijatelj Srbije broj 1. Inače, u Tužiteljstvu BiH protiv Vranja je obustavljena istraga zbog nedostatka dokaza, a u Sudu BiH u predmetu Merkez i drugi u toku je suđenje optuženima za ubistva i zatvaranje nekoliko desetina srpskih civila u Goraždu 1992. i 1993. godine.

Ttri i po godine suđenja

Bezbjednosno-informativna agencija Srbije, čiji su se agenti udomaćili na teritoriji Bosne i Hercegovine, najviše prate kretanje bivših pripadnika Armije BiH i nekih civilnih dužnosnika s obzirom na to da ih se tereti za ubistva u koloni JNA u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992, te za žrtve prilikom povlačenja kolone te vojske u Tuzli 15. maja iste godine.

Haški tribunal je utvrdio da je kolona u Dobrovoljačkoj bila legitimni vojni cilj, sud u Londonu svojevremeno je oslobodio Ejupa Ganića, a sud u Beču pokojnog generala Jovana Divjaka budući da nije bilo razloga da se oni izruče Srbiji.

Poslije tri i po godine suđenja Viši sud u Beogradu oslobodio je krivice Iliju Jurišića smatrajući da on nije odgovoran za smrt vojnika u tuzlanskoj koloni. Unatoč tome, pravosuđe u susjednoj državi ignorira odluke iz Haaga, Londona i Beča, pa iako nije ni stvarno ni mjesno nadležno, progoni bh. patriote, optužuje ih, sudi im i uskraćuje slobodu putovanja izvan BiH.

BIA nije klasična tajna obavještajna agencija, nego služba mješovitog tipa u kojoj dominiraju kontraobavještajni i bezbjednosni poslovi unutar zemlje i u inozemstvu, a njeni pripadnici nose oružje.

O radu ove agencije beogradski advokat Božo Prelević u emisiji Radija Slobodne Evrope je rekao: “Njene nadležnosti su moćne, a njena ovlašćenja su diskutabilna. BIA je bez adekvatne unutrašnje i parlamentarne kontrole, a ovlašćenja koja joj daje zakon su krajnje diskutabilna i anahrona. Sve je nekako nejasno i to otvara mogućnost da se BIA bavi i nečim što u zakonu ne piše.”

Po potrebi srbijanskih vlasti, agencija je, osim u BiH, vrlo aktivna i u Crnoj Gori, Makedoniji i Hrvatskoj i ne samo da prikuplja obavještajne podatke nego i psihološko-propagandno djeluje, prijeti i ucjenjuje i čak je i u funkciji zaštitara Srpske pravoslavne crkve. Beogradski mediji ovih dana nadmetali su se u tome ko će više nahvaliti agente BIA koji su pomogli da se u uzavrelom crnogorskom ambijentu arhijerej Joanikije na Cetinju ustoliči u tron mitropolita crnogorsko-primorskog. Ponašali su se ovi agenti kao da Crna Gora nije samostalna država nego dio Srbije, a Crnogorci su se od njih razdružili još 2006. godine.

A šta kad nema...?

U ovom kontekstu teško je zaobići bivšeg direktora srbijanske tajne službe, a od 2018. ambasadora Srbije u BiH Aleksandra Đorđevića, koji je, po nekim mišljenjima, od Ambasade napravio istureno odjeljenje BIA tako što je pojedinim agentima omogućio diplomatski status, a suport onima na terenu.

Zanimljivo je da je sa direktorskog mjesta u BIA smijenjen 2017. nakon što je na dva mjesta u Beogradu pronađen arsenal tajnog oružja kojim je, kako je utvrđeno, bila ugrožena bezbjednost Aleksandra Vučića.

Budući da su Vučić i Đorđević školski drugovi, očekivalo se da će smijenjeni direktor dobiti sinekuru na nekom savjetničkom mjestu, ali je bez ikakvog diplomatskog iskustva poslat u srbijansku ambasadu u Sarajevo s posebnim zadatkom - da ne poštuje i da omalovažava legitimne organe BiH i podržava Milorada Dodika u destrukciji bh. države. Predsjednik Srbije Vučić često govori da poštuje BiH, a preko svojih jastrebova, dvojice Aleksandara - Vulina i Đorđevića ponižava tu istu državu i separatiste.

Dokle to ide, pokazuje i postupak ambasadora Đorđevića, koji po dolasku u BiH nije htio akreditivno pismo predati Šefiku Džaferoviću, nego je čekao da Dodik preuzme predsjedavanje Predsjedništvom BiH da bi to njemu uručio.

Da nema Dodika, ovakav ambasador vjerojatno bi ranije bio proglašen nepoželjnim u Bosni i Hercegovini, ali on se nediplomatski i ponaša računajući na potporu člana državnog Predsjedništva iz srpskog naroda.

Republika Srbija se predstavlja kao regionalna sila, pa je odlučila da po svom nahođenju kazni sve one koji su u ratovima na području bivše Jugoslavije (kako oni misle) činili zločine nad Srbima, čime derogira pravosuđe u drugim državama, pa i one u BiH. Ali šta kad nema dokaza? Onda se pokaže, kao u slučaju Jurišić, da baš ne mogu kako hoće i nevinim ljudima oduzimati slobodu. Naravno, dobri odnosi među susjednim državama ne grade se nametanjem i ponižavanjem, još manje silom, nego međusobnim poštovanjem, razumijevanjem i dijalogom.

(Oslobođenje)