Bila je mrkla noć, prvi juli ratne 1993. godine: pomoćnik komandanta Prvog korpusa Armije BiH približavao se mostu kod Pozorišta. Strogi je, dakle, centar grada i naš junak treba stići do zgrade u Daniela Ozme, gdje je smještena Komanda. Policijski sat je na snazi, pa nije iznenađen kada pred njega iskaču uniformisani vojnici. S obje su strane mosta i tek kada su ga zaustavili, shvata da ih je mnogo više od obične patrole, no kako su planirali da organiziraju obuku i u samom gradu, njemu je, ispričat će kasnije, bilo toplo oko srca: pomislio je da vježbaju. Da nešto baš i nije uobičajeno, razumio je nakon što je njegova identifikacijska knjižica postala razlog uspostavljanja veze: Komandante, imamo kapitalca iz Korpusa!

Naredio svirepe smrti i brutalna ubistva

Uskoro je uz pratnju odveden do Bistrika, u tadašnju komandu 10. brdske brigade, gdje je zatekao brojne civile, vojnike i policajce. Te je noći Mušan Topalović Caco pokupio pedesetak ljudi, poneki su dobili i batine (najgore su prošli sinovi tadašnjeg komandanta Glavnog štaba ARBiH i njegovog zamjenika, Rasima Delića i Jovana Divjaka, obojica dobri borci s prve linije fronte), većina gozbu nezapamćenu te gladne, najteže ratne godine, a kada je svanulo, u velikoj prostoriji u kojoj su čekali da saznaju šta će biti s njima pojavio se Ramiz Delalić Ćelo. Našeg junaka, svog zemljaka iz Priboja, iznenađeno je pozdravio i rekao mu da krene za njim. Odveo ga je u Cacinu kancelariju, gdje je dobio dozvolu da ga povede, a potom su obojica prošetali do Katedrale. Na uglu kod Bagata stajala je nekolicina vojnika za koje je Ćelo rekao da su njegovi, a onda mu pokazao praznu cestu uz tramvajsku prugu i objasnio: “Kod Vječne vatre su tvoji. Moji neće pucati, za tvoje ne znam!” Naš je junak klecajućih koljena prošao dionicu od jedva 500 koraka, koja mu se činila najdužom u životu, a kada je stigao do svojih, odveden je u Korpus gdje ga je dočekalo pitanje: Kako te je pustio? Bila je to – ispostavit će se – kap koja je prelila čašu i suočila državni i vojni vrh BiH s potrebom da u sistem odluče vratiti brigadne komandante za koje se mjesecima šuškalo da djeluju mimo naredbi Prvog korpusa.

Kada je ta talačka kriza okončana tokom dana, a Caco i Ćelo odbili da predaju brigade, iz Glavnog štaba odaslano je priopćenje da su se komandant 10. bbr. i zamjenik komandanta 105. mbr. odmetnuli i da se za njima traga. U opsjednutom gradu sve se znalo – i da se Ćelo stacionirao u Romanijskoj, i da je Caco ostao na Bistriku, i da komanda Korpusa pokušava pregovore. A onda je – 26. oktobra 1993. – uslijedila najtajnija akcija tokom teških ratnih godina: Trebević 2 preživjeli pamte kao dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima. I Ćelo i Caco su uzeli taoce, civile, no Ramiz Delalić se u popodnevnim satima predao (žrtava nije bilo), a vraćanje u sistem 10. bbr. životima su platili petorica vojnika ove brigade i devet specijalaca Vojne policije i MUP-a RBiH. U gluho doba noći Caco se predao, doveden je prvo u Predsjedništvo BiH, a potom u Komandu 1. korpusa i kada je trebao biti prebačen u zatvor – ubijen pri pokušaju bijega. Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku BiH, a posebno za ličnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vođenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, major koji nije dvojio – već je pucao u Cacu – nagrađen je Zlatnim ljiljanom, devet specijalaca sahranjeni su uz najviše vojne i državne počasti u Velikom parku, a Caco na nepoznatom mjestu, u NN humku.

Iz Kazana su ekshumirani ostaci Cacinih žrtava i u prvim javnim očitovanjima govorilo se o 27 ljudi, mahom Srba i Hrvata, no novinarima su istražitelji pominjali posmrtne ostatke 43 osobe, ubijene “od proljeća do jeseni 1993”. Polako se sklapao mozaik, isplivavali podaci o nestalim koji su izvođeni iz svojih stanova i potom brutalno ubijani i bacani u jamu. Za ovaj ratni zločin, kasnije preimenovan u optužnicu za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva, još 1994. godine bilo je optuženo 27 pripadnika 10. bbr, a presuđeno je njih 14 kaznama od 10 mjeseci do šest godina zatvora. Tek puno kasnije izrečena je najveća kazna od 14,5 godina zatvora. Slobodanka Macanović je detalje smrti svojih roditelja čula na suđenju, no to je bio tek početak traganja za njihovim posmrtnim ostacima. Upravo je ona na pomoćnom groblju Stadion pronašla NN humke u koje su ekshumirani zakopani. Ispostavit će se da je i Caco bio nedaleko od njih, no dok je neidentificirane ostatke Cacinih žrtava preuzela Komisija za nestale iz RS-a, Cacini posmrtni ostaci su s ruke na ruku, uz nezapamćenu dženazu i 12.000 ljudi, početkom decembra 1996. godine, sahranjeni u Memorijalnom kompleksu Kovači. Nedaleko od njega, nakon ubistva u klasičnoj mafijaškoj sačekuši u ljeto 2007. godine, sahranjen je i Ramiz Delalić Ćelo. Slobodankin otac se pak još uvijek službeno vodi kao nestao, dok ona i sestra čekaju da makar u majčin grob spuste nekoliko njezinih kostiju.

Ovog 26. oktobra bit će 28 godina od obračuna države BiH s Cacom, a za mjesec i kusur punih 25 kako je Caco – ta najtamnija mrlja na obrazu Armije BiH – ispraćen na Kovače. No, s obzirom na to da se u međuvremenu ispostavilo da je Caco s ubijanjem civila počeo još krajem 1992. godine, Kazani čekaju svoj epilog evo skoro tri decenije: niti je ikada tačno utvrđen broj ubijenih, niti su porodice stradalih dobile posmrtne ostatke, niti se Sarajevo odužilo pamćenjem svojih sugrađana koji su svirepom smrću kažnjeni zato što su ostali u opsjednutom gradu, ne pristajući na logiku agresora o etničkim teritorijama. Ipak, uz mnogo muke, puževim korakom, donesena je odluka o obilježavanju mjesta ratnog zločina, pominjala se i spomen-ploča u Gradu, no Gradsko vijeće Sarajeva i inicijatorica ubrzane procedure gradonačelnica Benjamina Karić prošle sedmice odlučili su se za manje od pola istine. Planirani Spomenički kompleks preko noći je postao spomen-obilježje, do Kazana – te nepristupačne jame našeg srama – jednog dana napravit će i gelendere (?!), a Cacine zločine zapečatit će na broju 17 uz tekst koji će reći da pamtimo, ali ne i šta. Spomen-obilježje na Kazanima, naime, pobrojat će ubijene, ali će odšutjeti ime naredbodavca ubijanja – onog odmetnutog komandanta za koga su svi njegovi osuđeni suborci, egzekutori na Kazanima, rekli da je osobno naredio svirepe smrti i brutalna ubistva, glorifikovanog gangstera – kako ga je nazvao pokojni Jovan Divjak – ubicu devetorice specijalaca, vojnika i policajaca ARBiH i MUP-a koji su živote dali usred rata da bi zaustavili Cacu.

Jeftini politički poeni

Bila sam na neformalnom sastanku koji je gradonačelnica Karić sazvala ovim povodom. I bila sam uistinu ponosna na mlade ljude iz nevladinih organizacija koji se godinama bore za memoriranje svih žrtava, istrajno radeći na dokumentiranju naše ne tako davne prošlosti. Enormnu su energiju uložili pokušavajući objasniti gradonačelnici da se spomenik – pa makar to bilo i nekompletno spomen-obilježje – ne pravi za današnje generacije, već zauvijek. Pitali smo je kako Grad Sarajevo zna ko je spalio Vijećnicu, a ne želi da zna ko je ubijao naše sugrađane na Kazanima? Nismo dobili nijedan suvisli odgovor, čak ni obećanje da će jednog dana u neka bolja vremena biti postavljena i spomen-ploča u gradu. U toku je javna rasprava, no već sada je jasno da je aktuelna gradska većina više no riješena da slučaj Kazane zatvori u onu istu jamu našeg srama, a sebi priskrbi jeftine političke poene multietničke otvorenosti. Potpuno nezainteresirana što na ovaj način pravi trostruku štetu: porodicama žrtava ne pruža utjehu, protivnicima Bosne i Hercegovine daje argument kako smo svi isti, a Armiji BiH posmrtno udara šamar izjednačavajući je sa Cacom. I još tome podiže spomen-obilježje kojim, u konačnici, vrijeđa i Sarajevo.