"Ko se boji zeca nek ne gazi djetelinu. Ja sam na tu vrstu gnjeva i ispljuvaka punih krvi i zla odavno navikao. Ovo kroz šta sad prolazi uvaženi g. Marković je banja za nerotkinje u odnosu na ono što sam ja prošao sa Svetim Savom ili Portretom Ilije Pevca. Malo su htjeli i da me ubiju. Znam i ko je dao novac i ko je trebalo da bude egzekutor, a znam ko je i to spriječio. Hvala ti Dragoslave", kaže za "Danas" pisac i potpredsjednik Narodne stranke, Siniša Kovačević.

Čini se da u vašem slučaju kvalitet pobjeđuje, uprkos tome što niste politički podobni i omiljeni pisac aktuelne vlasti?

- Lijepo je što tako mislite. Bojim se da nisam bio omiljeni pisac ni jedne vlasti. Od Titove, pa do ove današnje, redom. Meni dosta da vlast nije sklona cenzuri, da nije osvetoljubiva i da nije primitivna. S obzirom kakvom sam kozjom stazom išao i vječito pljuvao uz vjetar, dosta toga sam i uradio - dodaje Kovačević za "Danas".

Ne tako davno rekli ste da je ovo vrijeme protuha i budala. Kako se borite protiv te dvije počasti?

– Još nikad nije bilo da već nije bilo, kaže Krleža, naravno, kajkavskim dijalektom. Bivalo je vladavine najgorih i ranije, pa su prolazile. Problem je u tom kratkom, divnom, dragocjenom životu koji nam je dat, a na koji su se tako arogantno posrale kratkovrate bitange koji svoje audije parkiraju na pješačkim prelazima, zidaju višespratnice na nekropolama i na dječjim igralištima, prodaju zemlju svojih nerođenih unuka strancima, kupuju diplome, sjede u vladi i Skupštini. Kad nasilje vlasti i onih uz vlast počinje da pored fizičkog ugrožavanja počne da ugrožava i dostojanstvo, kad se ostrvljenici okrenu prema nezaštićenima, ljudska je dužnost da se odbrani. I odbrani nemoćne. Nema je jače od naroda. Podsjetit ću vas da su i žandari na konjima i u oklopima, policajci sa isukanim pendrecima, i vojnici, djeca tog naroda. Da treba suzavac da ispale na one kod kojih kupuju hljeb, liječe roditelje, na one kojima ujutru predaju usnulu djecu na čuvanje, na one koji im tu djecu opismenjuju. Jače je selo od svatova. Još nije kasno da se stavi prst na čelo. Ničija nije do zore gorjela. Boriti se čvrstinom vlastitih uvjerenja, alergijom na majonez i parizer, vjerovati u dobrotu, poštenje, pravdu, rad, talenat.

Gledate li specijalna i eksluzivna obraćanja predsjednika Srbije? Vjerujete li onome što govori, ili na to gledate kao na marketing?*

- Prateći instrukcije svojih stranih savjetnika naš je predsjednik u stalnoj kampanji. Ali se bojim da ga pogrešno savjetuju da to mora biti svakodnevno, sa primjesama pojačane dramatike i elementima sakrivene melodrame, dubokim uzdasima i vječite životne ugroženosti. Što zbog viška samopregora, hroničnog umora i nedostatka sna, što zbog zlih ljudi koji hoće da mu naude. Gluma mora biti ili vrhunska, ili je tek pusto prenemaganje. Kao ona priča o čobančetu koje iz dosade zove u pomoć, sve dok se vuk zaista ne pojavi. Mnogo je mačku goveđa glava. Mnogo je potpuno nepotrebno uzurpiranih prostora koji Aleksandru Vučiću ne pripadaju, ni po Ustavu, ni po korpusu znanja koji posjeduje. Ne treba on da se razumije i u kalorijsku vrijednost lignita, da zna hemijski sastav koka kole, da postavlja na kapitalno važna mjesta fakultetski obrazovane ljude, bez diploma srednjih škola. Previše tereta na jednim plećima značit će sutra i višak odgovornosti.

Duboki uzdasi predsjednika, hvatanje za glavu, unezvjereni i saosjećajni pogledi ministara i direktora javnih preduzeća, nakon havarije u Kostolcu zbog prvog snijega, nisu pozorišna predstava, već dio konferencije za novinare. Kako vam se kao dramaturgu čini ta pojačana dramaturgija u direktnom prenosu?

- Postane vam nakon takve tv drame potpuno jasan cio sistem vrijednosti u ovoj zemlji. Da je sva vlast u rukama jednog čovjeka, da su oko njega uglavnom uplašene ili ucijenjene neznalice, koji tamo sjede kao đačići, spuštenih glava. Taj se čovjek ljudima obraća prezimenom, bez ikakvog prefiksa, taj čovjek je najveći i najznačajniji sistem u ovoj zemlji, mislim na EPS, čiji je godišnji prihod tri milijarde eura, dao na upravljanje vlasniku kupljene diplome iz oblasti uslužnih djelatnosti. Aman, pa taj se čovjek razumije u zaponjke i pauflek, za ime boga. Moje pitanje je, zašto, pobogu. Čemu. Pa da li bi on pristao da ga operiše poslastičar. Čemu tolika, potpuno konzistentna i jasno vođena negativna selekcija. I ne nalazim odgovor. Od sveznalice do univerzalnog neznalice, pola koračića. Ponekad mi ga zaista bude žao. Mučenik.

Ko bi od naših političara bio dobar lik neke vaše drame?

- Te osobe su poslastice za vas novinare. Meni su i u dramama i romanima draži plodovi moje mašte, čak i onda kad se bavim savremenim temama. Stvarne ličnosti postaju umjetnički interesantne tek nakon duge vremenske distance. „Vrijeme je majstorsko rešeto“. Tad se tek stiče pravo na istorijske i umjetničke falsifikate, pod uslovom da doprete do principa apsolutne uvjerljivosti.

Zaslužujemo li mi kao narod takve ljude na vlasti koji nas vrijeđaju, potcjenjuju i dijele? Da li je to taj prosjek koji laje iz čopora i o kome govorite?

- Postoji to vjerovanje da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Nijedan narod ne zaslužuje da mu se zabrani smijeh na deset dana. Nema naroda koji je zaslužio Hitlera ili Staljina. Stvar je u istorijskim i socijalnim okolnostima. Nijedna politička pojava ne može se ni posmatrati ni analizirati van realnog filozofsko istorijskog konteksta. Ili ironijskog, ako istorija odluči da se našali. Pojave se vlasti, opismene nepismeni narod, izliječe korupciju, razviju prave vrijednosti, nauče djecu odgovornosti, marljivosti, patriotizmu, odgovornosti prema prirodi, govorim o Skandinaviji, recimo. A manje srećne građane neke relativno sređene države neka nova vlast gurne u karaskazan nesreće, razvije u ljudima podvaladžijsko prevarantsko i udvoričko, usadi ljudima zečje srce u grudi. Ima i takvih slučajeva.

Šta vi mislite gdje?

- Možda mi zbog nekih svojih grijehova, zbog smrtnih sagrešenja nekih predaka zaslužujemo i gore, ali nema ih. A prosjek se uvijek skupljao i saktivao u čopor. Talenat, hrabrost,čestitost vole samoću.I ne plaše se ni čopora ni mraka. Košta ali vrijedi.

Ima komentara da su se predsjednik i njegove pristalice malo uplašile zbog obimnosti ekoloških protesta. Koliko je predsjednik Vučić u pravu kad tvrdi da je cilj protesta “njegova glava”, a ne odlazak Rio Tinta. Uostalom zar nije legitimno i tražiti smjenu predsjednika i cjelokupne vlasti?

– Što je veći strah biće veća i larma onih parazita i pantljičara oko njega. On će se ponašati prema savjetima svojih izraelskih savjetnika, prilagoditi se istraživanjima javnog mnijenja i donijeti odluku koju će kapitalizovati naslovima sutrašnjih novina. Velika je šteta koju pravi. Naravno, neustrašiv je, ne podliježe pritiscima, ali ima istančani smisao za praktično. Naravno da se traži njegova glava. Njegova politička glava. A za to su dovoljni dobro organizovani, fer izbori. Ranjiv je, upleten u hiljadu afera, uflekan stotinama sopstvenih i tuđih laži, potpuno nespreman za bilo koju ozbiljnuju polemiku sa ozbiljnim protivkandidatom. Ostat će mu samo da posegne za antologijom svojih demagoških remekdjela, upućenih prvenstveno baaakama i deeekama.
Naravno da je legitimno tražiti nečiji odlazak prije isteka mandata, ali pitanje je koliko je to politički mudro nekoliko nedjelja prije kraja mandata. A prije bi u Srbiju trebalo pustiti Lucifera lično, nego Rio Tinto. Iza njih ostaje pustoš, zagađeno nebo i otrovana zemlja i voda zauvijek. Od dijamanata u Kongu obogatili su se Belgijanci, a Kongoancima su ostala ispražnjena nalazišta, glad i građanski rat. Najsrećniji, djeca uglavnom, završili su u belgijskim zoološkim vrtovima. U kavezu, odmah pored majmuna. Bilo kakvo ispitivanje ruda ili minerala u Srbiji, čija eksploatacija trajno narušava prirodnu sredinu, treba zabraniti. Kao i istraživanje i eksploataciju koja podrazumijeva trajno raseljavanje stanovništva i devastaciju naseljenih mjesta. Zauvijek.

Da li je sada vrijeme kada se treba držati po strani, ili treba zauzeti stranu?

- Uvijek je vrijeme za zauzimanje stava. U ovakvim situacijama to nije nimalo teško. Taj stav mora biti temeljen, prije svega, na moralnim načelima, sistemom vrijednosti koji definiše obavezu reagovanja na laž i lopovluk bilo koje vrste i prije svega na odbrani slobode. Slobode pojedinca, misli, govora, težnji ka istini i pravdi, ograničavanju samovolje i apsolutne i neograničene vlasti. Lako za odluku, zar ne. Mislim da obaveza umjetnika, intelektualca, naučnika da kritikuje svaki sistem. Jer i najbolji sistemi nedovoljno su dobri i svaki se da popravljati. Mislim da je i Raj podložan kritici.

Režim je poodavno u kampanji na svim televizijama sa nacionalom frekvencijom i RTS-u. A opozicija i dalje čeka poziv za dvije emisije na RTS. Da li bi vi otišli u neku RTS emisiju?

- Rekosmo već, režim je stalno u kampanji. Što se mene tiče, nikad nisam pristajao na mrvice. RTS je moj, a ne njihov. I ovo što ga danas vodi, ne govorim o moralnim kategorijama, o televiziji ne zna ništa. Ali bukvalno ništa. Kvalifikacija većine menadžmenta smještaju se u bravuru: Vole televiziju i imaju televizor u kući. Mnogo je Nacionalna televizija ozbiljna stvar da bi se njome bavili priučeni autodidakti, socijalni radnici i bivši novinari. Znate li da informativni program dobrih nacionalnih kuća predstavlja tek tri do pet odsto ukupnog programa. Ostalo su školski, dokumentarni, naučni, muzički, igrani, sportski, arhivski, zabavni i drugi sadržaji vrhunskog kvaliteta. Ovog trenutka na RTS, na stranu slugeranjska pozicija u odnosu na vlast, to nema ko da napravi. Ne umiju.

Zašto opozicija kasni sa predstavljanjem svog predsjedničkog kandidata i kandidata za gradonačelnika i zašto vaša stranka nije stala iza Zdravka Ponoša, kao potencijalnog kandidata?

- Mislim da se bojkot opozicija još ne izjašnjava o svom predsjedničkom kandidatu, jer bi on bio provlačen ne kroz blato nego kroz septičku jamu. Bio bi u roku od jednog dana proglašen za silovatelja, narkomana, alkoholičara koji jeftinu rakiju kombinuje sa sedativima i to na prazan stomak. Naravno, bio bi i pasionirani izdajnik moguće ubica ili pedofil, ljubavnik svojih studentkinja, a naročito studenata, ne bi mu se dopadala Dara iz Jasenovca, a volio bi Markovićeve filmove. Tukao je ženu i djecu, sa djecom je prestao kad su sinovi postali jači od njega, ali žena i dan danas bar dva puta nedjeljno dobije po zubima…
Što se tiče g.Ponoša i dalje mislim da je odličan kandidat. Narodna stranka nije podržala njegovu kandidaturu, jer te kandidature zvnično, još nije ni bilo.

Da li ćete se ponovo kandidovati za potpredsjednika Narodne stranke?

- Hoću.

Ima tvrdnji da ni u Narodnoj stranci ne cvjeta demokratija i da se neistomišljenici u startu diskvalifikuju?

- Hajde da Vam na ovo pitanje odgovorim kontrapitanjem, to je moderno ovih dana. Mislite li da bih sjedio u stranci u kojoj se ne poštuje suprotno mišljenje i koja nije od prvog dana građena na demokratskim postulatima. Da mi je trebala takva stranka, bilo je onih koje bi predstavljale i daleko bolji lukrativniji izbor - zaključuje Siniša Kovačević za Danas.