Piše: Tomislav MARKOVIĆ

Ne znam zašto neki matorci nas mlade stalno smaraju nekakvim pitanjima o prošlosti, prisiljavaju nas da se izjasnimo o događajima koji se nisu ni dogodili, kao na primjer o tom lažnom genocidu u Srebrenici koji uopšte i nije bio genocid, jer ih Ratko, inače srpski heroj, nije sve pobio, čim neko preživi – tu ne može biti riječi o genocidu, što je svakom mladom čovjeku koji pripada generaciji modernih tehnologija i komunicira sa drugima, putuje i ima prijatelje svih nacionalnosti i vjera – jasno kao dan. Naravno, to je bio – što bi rekla premijerka – strašan zločin, a ja svaki zločin, pogotovo ako je baš onako strašan, najoštrije osuđujem, ako baš moram i ako me pritjeraju uza zid, ali zaista moram da primjetim da se pretjeruje s tom pričom o genocidu.

To pitanje se pretvara u etiketu, u ideološko pitanje, a ono to nije, nego je pravno. Najvažnije je to što ljudi ne znaju šta je definicija genocida, u čemu prednjače sudije Haškog tribunala, neke budale koje su očigledno do svojih položaja došle protekcijom i nepotizmom, sve takve će moja generacija počistiti pomoću modernih tehnologija, ni oni u Nirnbergu i Frankfurtu nisu bili ništa bolji, ali – kao što rekoh – mi mladi time ne treba da se bavimo, jer tada nismo ni bili rođeni.

U impefektu pluskvamperfekta

Da vam kažem nešto sa stanovišta struke – da bi se nešto definisalo kao genocid, mora da se dogodi neselektivno uništavanje određenog naroda, u Srebrenici se dogodila segregacija, uglavnom su ubijani muškarci, tako da sam progon stanovništva nije dovoljan osnov da bi se taj, kako se ono kaže, jeste, strašan zločin, okarakterisao kao genocid. Doduše, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida Ujedinjenih nacija malo drugačije govori o tome, tu se kaže da se bilo koje zlodjelo počinjeno “u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve” – tretira kao genocid, ali to zaista ne možemo ozbiljno shvatiti.

Dovoljno je pogledati kad je donijeta ta sumnjiva Konvencija – 1948. godine, pa to je bilo u davnoj, pradavnoj prošlosti, takoreći u impefektu pluskvamperfekta. To Konvenciju UN automatski diskvalifikuje i čini nevažnom za moju generaciju modernih tehnologija kojima prevazilazimo sve podjele, naročito onu na dželata i žrtvu. Sve te relikte prošlosti mi mladi ćemo revidirati i zbrisati sa lica zemlje, jer nam je dosta robovanja naslijeđenim tradicijama i sličim teretima preteškim za naša juvenilna pleća.

Što bi rekli mladi, samo sloga Srbina spasava

Ne pristajem na vještačke podjele u društvu! Kad god se odvija neki proces koji vodi ujedinjavanju ljudi, odmah se jave neki dušebrižnici koji se bune protiv nekakvih murala i glorifikacije ratnih zločinaca osuđenih za genocid koji se, kako tvrdi ogromna većina građana ove zemlje, uopšte nije dogodio. Njihov cilj je unošenje podjela u narod, što im, da budem iskren, ne ide baš najbolje, jer tih inokosnika koji imaju problem sa nasljeđem ratnih zločina ima šaka jada, možda pet do deset posto, ali i to je previše.

Moja generacija će riješiti taj problem, pa više niko neće da se buni protiv nepostojećeg genocida i strašnog zločina, već ćemo svi biti ujedinjeni u poricanju genocida svim sredstvima, u nedavanju Kosova, u narativu o ovećoj Srbiji koji je, istini za nevolju, dosta drevan, ali ćemo ga podmladiti modernim tehnologijama, pa će izgledati kao nov, tek skinut sa trake.

Vučić i njegovi prethodnici su učinili mnogo na homogenizaciji naroda po ovim, inače za nas mlade nevažnim pitanjima, ali to nije dovoljno, jer još ima onih koji ne pristaju na kolektivni zaborav, čak i među pripadnicima mlade generacije, što mi je potpuno neshvatljivo. Vrijeme je da moja generacija uzme stvar u svoje ruke, pa da vidiš kako se ujedinjuje, ima sve da pršti od homogenizacije, baš kao na prošlogodišnjim litijama u Crnoj Gori i ostalim srpskim zemljama. Golobradim generacijama ne treba složeno, nego složno društvo, što bismo rekli mi mladi – samo sloga Srbina spasava.

U ime svih nas iz osamdeset i neke

Uostalom, mi smo u vrijeme kad se događalo ono što se nije dogodilo bili djeca, neki nisu čak bili ni rođeni, pa zaista ne vidim razlog da se bavimo tim – ako tako može da se kaže – preživjelim temama, niti da pristajemo na podjele iz prošlih, davno prohujalih vremena. Mnogi pripadnici starijih generacija ostali su u podjelama iz devedesetih, ali ima i baš teških paseista koji nam nameću podjele i iz 1945. godine. Sad treba da se izjašnjavamo o četnicima i partizanima. Sada nama nameću teret koje prethodne generacije nisu riješile.

Za mlade generacije sva su ta pitanja prilično komična i lako rješiva. Na primjer, nikada niko nije čuo nekog antifašistu i pobornika Narodno-oslobodilačke borbe da se buni protiv podjele na četnike i partizane. Zaključak je jasan: takvu podjelu ćemo najlakše ukinuti ako svi postanemo četnici, taj preobražaj je uzeo maha posljednjih decenija, ali još nije ostvaren u potpunosti. Eto posla za novu generaciju, mada nas realno mrzi da se bavimo tim starudijama iz istorijske antikvarnice. U ime svih nas rođenih na samom kraju osamdesetih, tokom devedesetih, a i mlađih slobodno mogu da kažem da mi nismo odgovorni za brljotine prethodnih generacija, da nikakve veze nemamo sa onim što se događalo dok smo bili djeca, a još manje sa događajima koji su se odvijali prije našeg rođenja, a ponajmanje sa događajima koji se nisu ni dogodili.

Dobro, možda ne baš u ime svih, tu ne računam rijetke pojedince i pojedinke koji nemaju pametnija posla, nego gađaju murale jajima, ili proučavaju zapisnike Haškog tribunala i bave se nekakvim suočavanjem s prošlošću, što je oksimoron kad je neko mlada osoba. Mislim, mlad mladić ili mlada djevojka koja se bavi prošlošću, i to baš njenim najodurnijim manifestacijama – to zaista nije ni normalno, ni shvatljivo nekom ko pripada generaciji modernih tehnologija.

Prošlost je grozan, mutan bezdan

Negdje na društvenim mrežama sam pročitao lijep citat: “Prošlost je grozan, mutan bezdan; što u taj sumrak ode, ne postoji više i nije nikada postojalo”, pripisuju ga nekom piscu umrlom davno prije mog rođenja, ne mogu da se sjetim kako se zove, kao da je to bitno, i on je otišao u mutan bezdan, pa bi se moglo reći da nikada nije ni postojao. Ako je uopšte riječ o drevnom spisatelju, u šta čisto sumnjam, jer ovako svježu misao koja se u cjelini i cijelosti poklapa s mojim političkim, ideološkim, etičkim i svakim drugim stavom teško da je mogao da smisli neki antikvitet koji je pisao guščjim perom i mastilom i nikad nije imao dodira s modernim tehnologijama.

Jeste, ima i drugačijih mišljenja, ali ona služe samo vjekovnim srpskim podjelama, a da bismo konačno okončali sve te vještačke razlike neophodno je da svi mislimo kao jedan, a taj jedan mogu da budem, na primjer, ja. Jeste, čuo sam da je neka filozofkinja rekla nešto u smislu: “To što prihvatamo odgovornost za nešto što nismo učinili, što snosimo posljedice nečega što nismo sami skrivili, jeste cijena koju plaćamo za to što život ne živimo sami, već ga dijelimo s drugim ljudima”. Ako se ne varam, to je bila neka Hana Arent.

Čekajte samo malo da proguglam, pa da, tako sam i mislio. Žena rođena 1906. godine, umrla 1975., mnogo prije nego što sam se ja rodio, što automatski diskvalifikuje sve što je govorila i radila, jer je očigledno da se nije služila modernim tehnologijama. Neko ko je cijelog vijeka komunicirao zastarjelim metodama, praistorijskim fiksnim telefonom i pismima pisanim na papiru koja si morao da šalješ fizički, poštom, ne može da bude relevantan za mladu generaciju odraslu na modernim tehnologijama koja sa svijetom komunicira u realnom vremenu, koja putuje i ima prijatelje svih nacionalnosti i vjera. Šta ima da slušamo neku davno umrlu ženu koja čak nije imala ni profil na društvenim mrežama.

Zašto vaditi mrtvace iz naftalina?

Da se razumijemo do kraja: za mene, kao pripadnika mlade generacije koja se služi modernim tehnologijama, potpuno su isti ratni i mirovni profiteri. Dobro, u originalu stoji “antiratni profiteri”, ali meni se ovo mirovni više sviđa, valjda i moja generacija može da pruži neki doprinos uspostavljanju osnovnih pojmova i koordinata u kojima ćemo posmatrati realnost. Mi ćemo u toj realnosti živjeti, a ne oni koji su već jednom nogom u grobu, pa zato i ne treba ni za šta da se pitaju, imenovat ćemo stvarnost onako kako se nama ćefne.

Svakom mladom čovjeku je jasno da nema nikakve razlike između Arkana i Srđe Popovića, ili Karadžića i Nataše Kandić. Potpuno je isto masovno ubijati i protjerivati nenaoružane civile, praviti konc-logore za nesrbe, pljačkati njihovu imovinu, sve to pravdati odbranom ugroženog srpstva i – boriti se protiv ideologije, politike i prakse zločina. Eto kraja još jedne vještački nametnute podjele, i to sam vam riješio, i to u manje od šest rečenica.

Kako nešto ne bi ostalo nerazjašnjeno, moram da napomenem da mi mladi, uprkos tome što nam je pun kufer sredovječnih i staraca, ipak nećemo poništiti sve što su prethodne generacije radile, niti ćemo pisati “nihil” nad svim tekovinama stvorenim pre nego što smo mi najzad došli na svijet, nismo baš toliko zadrti. Zadržat ćemo svu pokretnu i nepokretnu imovinu, infrastrukturu, materijalna dobra, sva društvena i naučna dostignuća koja nam mogu biti od koristi, pa čak i dominantnu ideologiju ili bar njene bazične postulate kao što su negiranje genocida, kosovski zavjet, odanost crkvi, revidirana istorija po ravnogorskom modelu, srbovanje kao takvo ili težnja ka teritorijalnom proširenju.

Jedino nasljeđe koje ne prihvatamo, koje s gnušanjem odbacujemo, jedini teret kog se oslobađamo jeste takozvana ratna prošlost, dosadna priča o nekakvim zločinama, krivici i odgovornosti. Nećemo dozvoliti kojekakvim mrtvim dušama, pobijenoj djeci i sličnim reliktima prošlosti da nam remete miran san, niti da nas uznemiravaju dok hrlimo u budućnost uz pomoć modernih tehnologija. Koga briga za neke tamo ljude pobijene u pluskvamperfektu kad smo bili djeca ili se čak nismo ni rodili. Prošlost je prošla, što i sama riječ kaže. Zašto vaditi mrtvace iz naftalina? Poetski rečeno: Ništa nije bilo, ništa se desilo, desilo se ništa, savjest nam je čista. Ukratko, što se nas mladih tiče – ono što se desilo, nije se desilo. I tačka. I tri tačke.

(Slobodna reč)