Piše: Tomislav MARKOVIĆ

Otkad je propao posljednji zločinački pohod za stvaranje Velike Srbije, vaskoliko srpstvo snom mrtvijem spava, u dubokoj letargiji, tužno i pretužno što se snovi probuđenog naroda nisu ostvarili. Ni to što su milionima drugih ljudi živote pretvorili u noćnu moru, što je u pokušaju teritorijalnog proširenja stradalo 130 hiljada ljudi, što su izvršeni nebrojeni zločini, pa čak i genocid – nije nikakva utjeha za razočarane ljude koji možda ne umiju da rade, ali umiju da se biju, kako onomad lijepo reče srpski mesija Slobodan Milošević.

Period mira se otegao kao gladna godina, kraja mu ne vidiš, prošlo je skoro 23 godine od posljednjeg vojnog sukoba, to odurno mirnodopsko stanje ne može da izdrži jedan prevashodno ratnički narod kojem je kult ratnika, vojske, Kosovskog boja, karme i uniforme – jedina istinska religija. Nigdje na vidiku narodnog tribuna da pozove u borbu za krst časni i slobodu zlatnu, nigdje vožda da podigne novi svesrpski ustanak, da se naoružamo i krenemo na naše vijekovne i milenijumske neprijatelje, da oslobodimo drevna ognjišta koja su bespravno zaposjeli pripadnici drugih naroda, ne pitajući srpske nadljude za dozvolu.

Nehaj, indolencija i laka depresija uhvatili i staro i mlado u čvrst zagrljaj od kojeg pucaju dušine kosti, držeći ih u stanju između života i smrti. Uostalom, kakav je to život ako bar jednom ne pogineš za otadžbinu, počiniš omanji genocid ili neki zločinčić manjeg kalibra? To uopšte i nije život, to je tavorenje u ništavilu praznine, vakuumu duhovne pustoši i besmislu apsurda nepostojanja.

Žudnja za novim zločinima

Srećom, sveopšta učmalost i bezvoljnost vladaju samo površinom velikosrpskog bića i žića, kao posljedica nekoliko uzastopnih poraza. Ispod površine, u dubini srca još tinja nacionalistički žar istom žestinom, razgorijevajući svoje plamenove fantazijama o novim ljudskim lomačama na Bikavcu, o ponovnom strijeljanju dječaka čije su ruke vezane žicom, o ubijanju djece snajperom, o sravnjivanju gradova sa zemljom, o paljenju sela i biblioteka, o masovnim silovanjima, mučenjima i pogubljenjima.

Ideolozi krvi i tla, takozvani intelektualci, sve vrijeme vrijedno rade na saniranju štete, falsifikovanju prošlosti, negiranju zločina i duhovnoj pripremi nacije za nove pokolje. Otkad su državni službenici, ratni zločinci ubili premijera Zorana Đinđića, iščezla je i najmanja mogućnost da se Srbija suoči sa zlom koje je počinila susjedima, ali i samoj sebi. Nakon atentata sunovrat je tekao prirodnim tokom, negiranje genocida, relativizacija zločinačkog nasljeđa i odbijanje da se istini pogleda u oči postali su zvanična državna politika.

Potom su došli na vlast izvođači radova, oni što su devedesetih bili u drugom ešalonu udruženog zločinačkog poduhvata, da bi nastavili tamo gdje su stali. Aleksandar Vulin, nekadašnji funkcioner JUL-a Mire Marković, počeo je da priča kako je prošlo vrijeme stida i došlo vrijeme tihog ponosa na srpske heroje, inače listom masovne ubice, pa je svom silinom vratio osuđene koljače u javni život, kao uzorne građane prvog reda. Ivica Dačić je počeo da najavljuje drugo ratno poluvrijeme, dok Aleksandar Vučić ubrzano naoružava Srbiju.

Živi koljački sveci

Razni politički faktori počeli su otvoreno da najavljuju brisanje granice na Drini, počev od istoričara Predraga J. Markovića, zamjenika predsjednika Socijalističke partije Srbije, pa redom. Milorad Dodik polako kreće u realizaciju projekta osamostaljenja manjeg entiteta. Srpska pravoslavna crkva je uvijek tu, uz vlast, da pruži infrastrukturnu, logističku i svaku drugu podršku projektu svesrpskog ujedinjenja – od litija u Crnoj Gori, pa do proglašavanja Republike Srpske najmlađom srpskom državom koja je nastala po promislu i planu samog Boga (riječi počivšeg patrijarha Irineja).

Najgori zločinci u istoriji ove zemlje, najgnusnije spodobe koje su ubijale pod okriljem fašističke ideologije, od Ratka Mladića i Radovana Karadžića pa nadalje – odavno su proglašeni div-junacima, najvećim Srbima i maltene živim svecima. Ideološka matrica iz Miloševićevog doba ne samo da je živa i zdrava, već su njene sumanute postavke proglašene za neupitne aksiome, postale su dominantan pogled na svijet. Državni vrh Srbije granice na Balkanu smatra provizornim i privremenim, sve čekajući bolja vremena da nastave započete zločinačke poduhvate. Vulin to otvoreno i najvaljuje, koristeći svaku priliku da propovijeda kako njegova generacija političara ima da stvori "Srpski svet", što je novo ime za Veliku ili Homogenu Srbiju.

Pribojsko prizivanje genocida

Ohrabren opštom atmosferom brkanja dobra i zla koju su stvorili moćni i ugledni, i običan svijet se malo opustio i najnižim ljudskim porivima prepustio. Rodio se sin policajcu iz Priboja, pa ponosni otac, opijen neizmjernom radošću, organizovao proslavu u kafani. Veselilo se društvance uz prigodne svečarske pjesme, slaveći dolazak na svijet novog ljudskog bića i život kao najveći dar, malo se i popilo, raspojasalo i udarilo u lumperajku.

Sve je na veselju bilo kako Bog zapovijeda, jedino je plejlista bila malo čudna, jer se na njoj našla i jedna uslovno rečeno pjesma koja poziva na ubijanje, genocid, rušenje, silovanje, ukratko – na ponavljanje najvećih užasa iz ratova devedesetih godina prošlog vijeka. Policajci su se veselili uz sledeće antistihove:

“Srebrenice, tako si mi mila,
Dabogda se triput ponovila…

Oj, Pazaru, novi Vukovaru,
Oj, Sjenice, nova Srebrenice…

Oj, Fatima, đe su ti dimije?
U četnika oko Ledenika…”

Na proslavi rođenja deteta, jednog od najlepših događaja u čovjekovom životu, otac i njegove kolege policajci, čuvari reda, pjevali su izjave ljubavi genocidu, prizivajući njegovo ponavljanje, i to ne jednom – već tri puta, valjda zato što triput Bog pomaže, Marsenije, srpski bog rata. Novom Pazaru su namjenili sudbinu Vukovara, da bude potpuno uništen, sravnjen sa zemljom, pa da u tako razvaljen grad upadnu četnici i ubijaju zarobljenike. Sjenici sleduje sudba nove Srebrenice, malo je policajcima 8.372 ubijena nevina ljudska bića, treba postrijeljati i poklati još toliko ljudi, jer se zovu malo drugačije od slavljenika i njegove ekipe. A usput je zgodno i proslaviti silovanje Bošnjakinja, malo im je Vilina Vlas, malo su im logori za silovanje, nastavili bi zlodjela svojih prethodnika, ako je ikako moguće.

Doduše, na snimku sa proslave se vidi da nisu svi pjevali pesmu, nekima je bilo i neprijatno, ali je činjenica da niko nije ustao, prekinuo pjesmu i pustio nešto drugo. Kad je skandal izbio u javnost, organizator slavlja se izvinio, dosta nespretno, ali je očigledno da ne postoji nikakva svijest o žrtvama i njihovoj patnji, da nema empatije i da je postalo najnormalnije da ljudi nemaju ni minimum saosjećanja za one koji su mučki pobijeni i njihove porodice.

Ogrezli u zlo

Snimak je dospio u javnost tako što ga je jedan od učesnika proslave okačio na svoj Fejsbuk profil, držeći da je sasvim normalno, pohvalno i patriotski da se ljudi vesele i lumpuju uz panegirike klanju i genocidu. Postavljač snimka je takođe policajac. Čuvar reda. Zaštitnik zakona i poretka. Borac protiv kriminala. Čovek kome se treba obratiti kad si u nevolji. Onaj koji hapsi kriminalce, a nema većih kriminalaca od ratnih zločinaca, niti većeg kriminalnog djela od genocida. Slika i prilika potpunog moralnog i ljudskog sunovrata jednog duboko bolesnog i zabludelog društva, toliko ogrezlog u zlo da to više i ne primjećuje.

MUP je pokrenuo disciplinski postupak protiv pripadnika policije koji su se veselili uz genocidnu pjesmu, ali niko nije najavio nikakve postupke protiv silnih medija koji svakodnevno negiraju genocid i rugaju se žrtvama. Niko nije najavio postupak protiv ministra policije Vulina koji kaže da nam ne treba Evropska unija, jer nas tjera da priznamo genocid u Srebrenici.

Niko nije najavio pokretanje postupka protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji negira genocid, rehabilituje zlikovce i ideologiju koja je dovela do zločina i genocida. I koji je odmah relativizirao pribojsku popjevku, govoreći kako mu, kad ode u Novi Pazar, bezbjednjaci savjetuju da ne jede u nekim buregdžinicama jer tamo pjevaju pjesme Naseru Oriću. Niko nije pokrenuo nikakav postupak protiv cenzure filma “Quo vadis, Aida” čije je prikazivanje zabranjeno u Srbiji. Nikakvog postupka neće biti protiv navijača koji već decenijama urlaju “Nož, žica, Srebrenica”. Nikakvog postupka protiv svakodnevnog širenja mržnje i šovinizma prema susjednim narodima neće biti, naprotiv – sve će se nastaviti istim tempom.

Dosta su svijetu jedne Šumarice

Nije ovo prvi put da se pojavi snimak na kojem se neljudi vesele uz pomenute zlikovačke stihove. Prije nekoliko godina objavljen je snimak sa svadbe, gdje zvanice veselo igraju kolo uz genocidnu pjesmu. Igralo se kolo i ispred opštinske zgrade u Bratuncu, uz istu pjesmu. Ko zna gdje se sve pjeva ova nepjesma i gdje se sve ljudi vesele uz prizivanje genocida i slavljenje smrti i pokolja, samo to niko nije snimio i okačio na net. I poslije se umjerenjaci i ostali dušebrižnici zgražavaju na tvrdnje o srpskom fašizmu. Strašno je na šta liči ova zemlja i šta smo to napravili od sebe. I kako je malo ljudi koji to vide. “Živjeti sa čudovištem, to znači ne primjećivati ga, ne vidjeti čudovište kao čudovište”, kako je rekao Radomir Konstantinović.

Odrastao sam u drugačijem svijetu, uz priče o antifašističkoj borbi i stradanju naših naroda i narodnosti pod fašističkom okupacijom. Otkad znam za sebe, znam i za Kragujevački oktobar, za streljanje učenika gimnazije u Šumaricama 1941. godine. Odrastao sam uz parolu “Dosta su svijetu jedne Šumarice”. Ta parola je govorila da ne smijemo dozvoliti da se ponovi fašizam, da je bilo dosta stradanja i ubijanja, da smo porazili fašizam uz ogromne žrtve koje ne smijemo zaboraviti, kojih se sjećamo svake godine. A onda su se odnekud pojavili oni što su  bili poraženi 1945. godine, odnosno njihova duhovna čeda, i nastavili zlodjela svojih ideoloških predaka.

Da je Njemačka Srbija

U berlinskom muzeju “Topografija terora”, posvećenom zločinima njemačkih snaga u Drugom svjetskom ratu, vidio sam fotografiju na kojoj su nacistički vojnici i nekoliko civila. Ispod fotografije stoji objašnjenje: Pripadnici Vermahta u okolini Topole sakupljaju civile za streljanje u Kragujevcu, oktobar 1941. U muzeju je bila i gomila učenika iz neke berlinske škole, imali su oko 15-16 godina, razgledali su izložbu zajedno sa svojim profesorom istorije koji im je davao dodatna objašnjenja o najsramotnijem periodu njihove istorije.

Da je Njemačka Srbija, ne bi bilo nikakvih muzeja, kao što u Beogradu i nema muzeja posvećenih genocidu u Srebrenici, rušenju Vukovara, opsadi Sarajeva, granatiranju Dubrovnika, pokoljima po Podrinju, konc-logorima po Bosni, a nema ni obilježenih masovnih grobnica. Da je Njemačka Srbija, policajci bi slavili rođenje djeteta, a svatovi vjenčanje uz pjesmu “Osvjenćime, tako si mi mio, dabogda se triput ponovio” ili “Oj, Švarcvaldu, novi Buhenvaldu”.

Nepojamno je i teško izrecivo zlo u koje smo potonuli do grla. Možda ćemo razumjeti šta smo to učinili kad shvatimo da smo od društva u kojem je vladala parola “Dosta su svijetu jedne Šumarice” stigli do društva čija osnovna dogma glasi: „Malo je "Srpskom svetu" jedan Vukovar i jedna Srebrenica“.

(Tačno.net)