Piše: Hajrudin SOMUN

I dalje mislim da se Ukrajina ne može dogoditi Bosni i Hercegovini, samim tim što je daleko od Rusije, a trebalo bi da pripada zapadnom svijetu. Iako se na svoj način BiH tamo već događa od 2014. godine. Od tada njene dvije provincije, baš kao entitet Republika Srpska, proglašavaju svoju nezavisnost od Kijeva, donose svoje zakone, demonstriraju lojalnost Rusiji i sprečavaju približavanje Ukrajine evroatlantskim integracijama. Uz to, znamenito ukrajinsko poluostrvo Krim je već dio Ruske Federacije.

STEPEN POSLUŠNOSTI

Isto je trebalo da pomislim i prvih dana 2022. kada su stizale vijesti iz Kazahstana da se narod pobunio zbog naglog povećanja cijene plina i zamalo oborio diktaturu koja je tamo na vlasti trideset godina. Kazahstan je još dalje od Ukrajine, pogotovo od Balkana. Ali, čak su mi se i slike, a ne samo asocijacije, miješale kad sam gledao kako na aerodromu Almati pod punom ratnom opremom iz transportera izlijeću ruski vojnici, a na nekoj snježnoj ruskoj stepi desetine tenkova čekaju da budu ukrcane u avione za Kazahstan. A ovamo, kako u Banjaluci paradira parapolicija, s uperenim ruskim mašinkama, uz aplauz predsjednice vlade, ministara i generala susjedne Srbije koji su tamo stigli bez službenog znanja državnih institucija BiH. A da više parodija nego ironija bude veća, stigli su na poziv člana kolektivnog šefa države Bosne i Hercegovine.

Uz sve uvažavanje geografskih i svih drugih razlika, jer tamo u Astani su zavladale paljevina i smrt na ulicama, a ovamo je ipak kakva-takva Evropa, zar se i u BiH kao u Kazahstanu ne može preko noći nešto slično dogoditi. Da se onaj sjaj s banjalučkih ulica i nikakav znak da entitet koji ga priređuje pripada državi BiH pretvori u paljevinu po bh. gradovima i poteče krv kao što je potekla u proljeće 1992? Možda ne baš ovih dana, nego na isteku šest mjeseci kada ističe posljednji rok za proglašenje nezavisnosti entiteta RS. Istog dana bi mogli da slete transporteri s ruskim specijalcima i tenkovi Užičkog korpusa da pređu Drinu, i to legitimno, na poziv jednog člana kolektivnog Predsjedništva BiH koji čeka neku provokaciju, nekog novog Ćelu na Baščaršiji. Kao što su oni ruski vojnici sletjeli u Almati na molbu kazahstanskog predsjednika Kasima Džomarta Tokajeva. Možda je taj član Predsjedništva i to imao na umu kada je odlučio da u njega uđe kako bi iznutra razarao tkivo države koju je trebalo da predstavlja pred svijetom.

Taj vanjski okvir zbivanja u Kazahstanu bi trebalo da zabrinjava, naravno, jer je unutrašnji daleko drukčiji nego u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Tamo šef države naređuje policiji da puca u demonstrante bez upozorenja. Samo u stilu se razlikuje od smijenjenog diktatora Nazarbajeva koji je nestao s pokradenim zlatom i milionima dolara. Vjerovatno u Rusiju, koja ga je trpjela uz sva zla koja je tamo činio. Nije predsjedniku Putinu smetao ni kad je po sebi nazvao glavni grad zemlje, kao ni drugi lideri tih azijskih despotija kad su se proglašavali novim staljinima. Važno je da Nazarbajev nije dirao rusku kontrolu nad najvećim rudnicima urana na svijetu, da se nije miješao u upravu Bajkonura, najveće svemirske luke na svijetu, da ga nije bilo briga za zdravstvene patnje ljudi koji žive u blizini nekadašnjih sovjetskih poligona za nuklearno testiranje u Kazahstanu. Putin će povući trupe koje je poslao u Kazahstan ako predsjednik Tokajev nastavi istu politiku prema Rusiji, a da već pristaje, dokazao mu je kako se obračunao s protestima ovih dana. Javio je u Moskvu, precizno kako je prenijelo Oslobođenje, da je u neredima iza Nove godine uhapsio tačno 7.939 učesnika.

Voli Vladimir Putin da Rusija bude okružena takvim ljudima. Takav je, uostalom, i bjeloruski predsjednik Lukašenko, koji je takođe požurio da pritekne u pomoć Tokajevu. Oni svi redom, a ima ih i dalje od Rusije prema Evropi, i među prijateljima BiH, svaki bunt naroda protiv autoritarne i korumpirane vlasti nazivaju državnim udarom, a demonstrante koje zatvore proglase teroristima povezanim sa stranim silama. Opstanak na vlasti takvih doživotnih lidera koji se pozivaju na sumnjivu izbornu demokratiju zavisi od stepena poslušnosti Moskvi. Kako god vladali, Putinu ne smetaju dok ostaju čvrsto uvezani karikama sigurnosnog pojasa oko Rusije. Tamo na istoku je Kina, kojoj su takođe po volji vlastite politike. A ovi okrenuti prema geografskom zapadu, ne smetaju Putinovoj Rusiji dok ne zaištu pomoć od Amerike i ne zatraže prijem u NATO. Tu je suština napetosti između Rusije i Ukrajine koja je osam godina na ivici otvorenog rata. Ukrajina je približavanje EU i želju da uđe u NATO već platila gotovo gubitkom dvije provincije i cijelog Krima.

Neredi u Kazahstanu su bar za nekoliko dana odvratili pažnju svijeta od Ukrajine. Ruskom predsjedniku su zadali novu brigu koju je on, kao što vidimo, lako odagnao zato što nije bilo organizovane opozicije i vođstva kao nekada u Ukrajini. Ali i zato što se Putin poslužio legitimnim pozivom za pomoć u gušenju ustanka u ime zajedničkog političkog, a sada se pokazalo i efikasnog vojnog saveza. Taj savez, zvanično Ugovor o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), nastao poslije raspada Sovjetskog saveza - a uz Rusku Federaciju obuhvata Armeniju, Bjelorusiju, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan - sve više liči na suženi Varšavski pakt. Ili, ako se uzme da je vanjski aspekt njegove unutrašnje politike, na Putinovu doktrinu, po uzoru na Brežnjevljevu doktrinu iz druge faze hladnog rata. Sam Putin je 10. januara na videokonferenciji s drugim liderima tog saveza rekao: “Mjere koje je preduzeo CSTO su jasno stavile do znanja da nikome nećemo dozvoliti da destabilizuje situaciju u našoj kući i primijeni scenarije takozvanih obojenih revolucija”. Pri tim “obojenim revolucijama” mislio je prije svega na proteste u kojima su pali proruski lideri Džordžije 2003. i Ukrajine 2005, ali bez sumnje i na mogući ishod nereda u Kazahstanu prvih dana 2022.

OHRABRENJE RUSIJE?

Eh, sad odakle meni da povezujem Ukrajinu, čak i Kazahstan, sa Bosnom i Hercegovinom. Veza jeste daleka, još je u pretpostavkama, ali nije nemoguća. Rusija i SAD su u srijedu ponovo prekinule pregovore o ukrajinskoj krizi. Kazahstan nije uticao na Putina da ublaži svoj glavni zahtjev o pisanoj garanciji Zapada da se NATO neće širiti dalje prema Istoku, prije svega na Ukrajinu. Oko 100.000 ruskih trupa, znači, svakog časa može upasti preko ukrajinske granice i tamo instalirati prorusku vladu, a zemlju priključiti CSTO savezu. U još gorem scenariju, ako mu NATO prepusti Ukrajinu – a s obzirom na opsesivnost Bidenove administracije Kinom – ne vjerujem da bi otvarao novo ratno žarište u Evropi. Uostalom, nije to učinjeno ni zbog aneksije Krima. Pa još ako naredne sedmice američki i evropski emisari dođu u Sarajevo da zahtijevaju dijalog s Banjalukom, tamo gdje više nema volje ni za kakav dijalog osim za rasturanje BiH, sve bi to moglo ohrabriti Rusiju da u novoj hladnoratovskoj atmosferi odnosa sa Zapadom baci oko, i ne samo oko, na Balkan, gdje kao isturenu ruku svoje politike već dobro održava Srbiju i pola Bosne i Hercegovine. A balkanskim nacionalističkim vođama malo treba da zarate. Zato mi one slike o ruskim tenkovima na snijegu nisu izgledale kao san.

(Oslobođenje)