Ima dosta razloga zašto je virtuelno obraćanje Željka Komšića parlamentu Vijeća Evrope toliko važno da bi mu trebalo dati prednost nad mnoštvom drugih političkih zbivanja u Sarajevu ovih nekoliko dana. Tu su ponovo došli da pregovaraju o izbavljanju Bosne i Hercegovine iz političkog ćorsokaka u ime Evropske unije Angelina Eichhorst, američke diplomatije Matthew Palmer, tu boravi britanska parlamentarna delegacija, visoki predstavnik Christian Schmidt je govorio u njemačkom Bundestagu o stanju u BiH. Prvo, Komšić je predsjedavajući trojnog Predsjedništva zemlje, dakle bar za osam mjeseci prvi u državi BiH. Drugo, nije Parlamentarna skupština Vijeća Evrope ono što je Parlament Evropske unije, ali jeste još šira, panevropska organizacija koja nije samo iz protokolarnih motiva pozvala nominalnog šefa države da mu se obrati povodom 20. godišnjice članstva BiH. Treće, što se nosiocu takve funkcije daje dužna pažnja kad ima istup prema vanjskom svijetu, što je ovaj isti list Oslobođenje radio prije više decenija i ovaj isti vanjskopolitički komentator, zajedno s kolegama iz drugih redakcija, pisao osvrt.

JEDINA MANA

A posebnu pažnju govor Željka Komšića zaslužuje zbog svog sadržaja, jer odudara od većine drugih izjava i formulacija koje se u političkim razgovorima ovih dana vrte oko etničkih podjela i nacionalnih prava, izbornih zakona, separacija i sankcija, a najmanje o jednakim pravima svih građana i njihovim svakodnevnim životnim potrebama i nevoljama. Ono s čim su došli i do jučer obznanili američki i evropski emisari, uz izuzetak britanskih parlamentaraca, u ime svojih centara zaokupljenih brigama oko Rusije, Kine, Ukrajine, ruskog plina i pandemije raznih virusa, liči mi na zamrzavanje stanja ni tamo, ni ovamo od podjela građana Bosne i Hercegovine na etničke torove po Dejtonskom ustavu. A njihove nacionalne, više-manje nacionalističke pastire da urazume kako se jedni ne bi vraćali unazad, a drugi ne micali naprijed.

Imalo bi se štošta zamjeriti Željku Komšiću kao političaru. Zamjeralo mu se i od onih koji su mu davali glas na izborima za državno Predsjedništvo, jer je tamo već godinama jedini koji ne sjedi ne samo kao Hrvat nego bar pokušava da zastupa sve građane Bosne i Hercegovine. Jedno od mojih prvih razočarenja u dejtonsku BiH bilo je kad sam na ulazu u kabinete članova Predsjedništva vidio mesingane pločice na kojima je pisalo da je taj i taj član predstavnik srpskog, bošnjačkog ili hrvatskog naroda. Drugi većinom nastoje da te pločice što više usjaje, dok Komšić nastoji da svoju zatamni.

U tom duhu i sadržaju sačinjen je i njegov cijeli govor, ali mu je dužina jedina mana. Ne voli više ni svijet politike da im se dugo izlažu stvari. Što je kraće rečeno, imat će veći domet. Iako je sve bilo važno da se kaže, bilo bi bolje da je obrazloženje priloženo, a da se samo obraćanje uživo koncentrisalo na nekoliko udarnih tačaka. Naprimjer, da su “konstitutivnost i domovi naroda alati za korupciju i nejednakost građana BiH”.

Kad se radi o prošlosti multietničke Bosne, posebno je dobro što je Komšić podsjetio na masovno priključenje njenih građana antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu na strani onih snaga koje su se borile protiv fašizma i nacizma. To može imati odjeka u evropskim liberalnim krugovima i parlamentima, pošto te snage ponovo dižu glavu. Kad se radi o današnjem vremenu, takođe se upozorava na snage u BiH koje “nemaju namjeru” implementirati pet presuda Evropskog suda za ljudska prava, već političkim manipulacijama “nastoje kreirati novi ustavni aranžman i izborni sistem sa dubljom diskriminacijom koja bi bila zaklonjena iza nejednake vrijednosti glasa građana BIH”. Izražavajući posredno svoj stav prema jučerašnjim razgovorima u Sarajevu i današnjim u Neumu, Komšić još konkretnije moli njih sve zajedno koji ga slušaju da na njih ne pristaju, pošto “žele nanijeti štetu Bosni i Hercegovini”. Naglašava: “A takve ćete razgovore veoma lako prepoznati - oni će biti izvan temeljnih principa Vijeća Evrope”.

Obrušavajući se na susjedne zemlje BiH koje podržavaju takve unutrašnje političke snage, u govoru se kaže da je njihov cilj veoma jasan - ostvariti sve ratne ciljeve koristeći politička i diplomatska sredstva u mirnodopskim uslovima, ali i namjera da kroz izmjene Ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine kreiraju takav sistem u kojem će imati “zlatnu dionicu” ili ključnu riječ u donošenju svih odluka u Bosni i Hercegovini, odnosno “potpunu kontrolu nad mojom zemljom”. Takve namjere lako je prepoznati kad govore - pretpostavljam da je imao na umu ne samo susjede nego i mnoge iz međunarodnih institucija - o “konstituentnosti naroda” ili da će prihvatiti sve “što se tri etničke zajednice dogovore”.

ZAOBILAZE GA ZBOG...

U Komšićevom obraćanju Vijeću Evrope najviše mi se dopalo kad je rekao: “Ja sam po nacionalnosti Bosanac i Hercegovac i etnički Hrvat, jer je nacija izraz pripadnosti vlastitoj državi”. Za susjedne zemlje je takođe rekao da negiraju bosanskohercegovačku naciju, “stvarajući takav ambijent da bismo mi, Bosanci i Hercegovci, trebali njih pitati za saglasnost, smijemo li uopće po nacionalnom opredjeljenju biti Bosanci i Hercegovci”. Od susjeda očito ostavlja po strani one koji zagovaraju ponovno objedinjavanje “srpskog sveta”, nego misli na vodeće ljude hrvatske politike koji smatraju da su Komšića na položaj člana državnog Predsjedništva doveli glasovi Bošnjaka, a ne Hrvata, i da su to razglasili po svijetu. A doveli su ga upravo glasovi Bosanaca i Hercegovaca.

Mnogo više javne i medijske pažnje zaslužio je govor Željka Komšića. Osim jednog portala koji je istakao da je bio “žustar” i kolege iz Predsjedništva Dodika koji, prirodno, kaže da “sadrži niz neistina, paušalnih ocjena i netačnih kvalifikacija, te da je u funkciji zbunjivanja evropske i svjetske javnosti”. Ne zato što je govor mogao biti kraći, ni zato što je bio virtualan, uostalom i šefovi velikih sila tako rade. Ni što ga tehnički nije bilo lako pratiti zbog toga što se nije mogao obaviti iz kabineta, nego iz doma zbog virusa korone na koju je Komšić iznenada postao pozitivan. Nego ga se zaobilazi zbog toga što je govorio, pa ne vidim ni da mu je neko od političkih ličnosti poželio da živ i zdrav iziđe iz izolacije. Njega se, inače, već duže ostavlja po strani i u BiH, a kamoli u Hrvatskoj gdje niko nije zabilježio da je papa Franjo prije desetak dana rekao da je gospodin Komšić, iako je sigurno bio obaviješten o tome da se ne radi o baš dobrom katoliku, “dobra osoba”.

(Oslobođenje)