Piše: SLAVO KUKIĆ

Prethodnih godinu-dvije sam, i to ne baš rijetko, progovarao o umreženosti političke oligarhije i pravosudnih vlasti. I ne samo progovarao nego i iznosio primjere koji svjedoče kako bosanskohercegovačko pravosuđe nema puno dodirnih točki s misijom koja mu u uvjetima trodiobe vlasti pripada. Da je, naprotiv, najobičnija služavka političkih moćnika u borbi protiv svih koji demaskiraju njihov kriminal i političko beščašće, ali i svih ostalih koji im nisu bezuvjetno odani.

Stjecajem okolnosti sam, priznajem, pod lupom analitičke pažnje relativno najčešće imao ismijavanje pravosuđem kao zasebnom vertikalom vlasti u Zeničko-dobojskom kantonu – na kojem šapu od okončanja rata drži ista, mafija „najpravovjernijih zaštitnika“ Bošnjaka. Ni na kraj mi pameti, dakako, pomisliti kako sličnih situacija nema i drugdje – od Une do Drine i od Save do mora. No način na koji se pravosuđe ismijava u zeničkomu kraju, i to od ljudi koji plaću i penziju zarađuju baš u njemu, po onome što sam uspijevao pratiti, puno je slikovitiji, bezobzirniji i beskrupulozniji nego igdje drugdje.

Više puta sam, recimo, javno progovarao o robiji koja je, ni krivu ni dužnu, spakirana Senaidu Begiću, bivšem direktoru kantonalnog Zavoda zdravstvenog osiguranja, i to zbog „zlodjela“ koja mogu izazvati samo zgražanje normalna svijeta – jer, pojasni u presudi na sudačku poziciju tek postavljeni političko-pravosudni aparatčik, odlaskom s funkcije nije razdužio mobitel od 240 maraka, jer je Zavod platio račun bolničkog zahvata pacijentu, koji je, pošto se zatekao u Sloveniji, zbog iznenadnog napada kao hitan slučaj završio u ljubljanskoj bolnici, jer je, na koncu, naplaćivao putne troškove od kuće do posla a sudac je pronašao da je u to vrijeme imao stan u Zenici i da je morao stanovati u njemu a ne tamo gdje je rođen. 

Pisao sam i o spektaklu pri privođenju zeničkoga gradonačelnika, čovjeka koji im je okrenuo leđa, s ciljem da se u javnosti, zeničkoj posebice, stvori percepcija kako je pravna država konačno dohakala „kriminalcu svjetskih razmjera“. I kojem je, uz sve to, odrezan jednomjesečni pritvor uz obrazloženje, zamislite, kako bi tužiteljici, koja nije ispitala sve svjedoke optužbe – i čija je, tako ispade, optužnica bez njih na klimavim nogama – omogućio da u narednih 30 dana to i učini.

NEMA OPTUŽNICE PROTIV KASUMOVIĆA 

Optužnice protiv Kasumovića, međutim, usprkos početnoj odlučnosti, još uvijek nema. Zašto je najednom splasnula želja da ga se čim prije strpa u zatvorske zidine? Ne znam. No, očito je da se pojavilo nešto zbog čega se od početne žurbe odustalo. Zašto? Ne isključujem mogućnost da se je esdeaova zenička pravosudna hobotnica u njegovu slučaju malo prekartala. Da je naknadno shvatila kako on baš i nije lagan zalogaj. I kako bi uže oko vrata, koje je namijenila gradonačelniku, moglo završiti na vratu njezinih političko-pravosudnih jurišnika.

Ni na kraj mi pameti, međutim, da bi esdeaovo pravosudno „čišćenje“ moglo zahvatiti i visoko obrazovanje zeničkoga kraja. Da bi se, recimo, na pleća moglo navaliti zeničkom univerzitetu, zapravo onom njegovom dijelu za kojega je sveučilišna autonomija svetinja i koji zbog toga odbija ulogu isturenog punkta tamošnje kriminalno-političke hobotnice.

Nažalost, dogodilo se baš to. U prvoj polovici marta započinje suđenje „kriminalcima“ i „bošnjačkim smutljivcima“ sa samog vrha upravljačko-rukovodne piramide zeničkoga univerziteta. Istina, montiranih procesa u visokom obrazovanju je bilo i do sada. Prisjetimo se, uostalom, tuzlanske „seks afere“ koja je nastala iz sasvim drugih, razloga koji sa seksom i seksualnim ucjenama nemaju nikakve veze, ali su joj ti motivi prišiveni kako bi se u procesu optuženim profesorima na svoju stranu dobila najšira javnost. Prije koju godinu to je do u detalje ogolio jedan od uglednijih bosanskohercegovačkih odvjetnika. I pokazao na što je sve pravosuđe ove zemlje spremno ako je umreženo s centrima moći.

Istina, tako sam barem razumio, u tuzlanskom slučaju se nije radilo o umreženosti s centrima političke, posebno moći konkretne partijske kamarile koja osim stvarne moći u svojim rukama drži i sve poluge zakonodavne i izvršne vlasti. U slučaju zeničkoga univerziteta, pak, po srijedi je baš to. Bivši rektor i sadašnji prorektor, tadašnji dekan i predsjednik Znanstveno-nastavnog vijeća Ekonomskog fakulteta optuženi su i sudit će im se za „kriminal“ i nesvakidašnje „kršenje“ zakona, akademskih normi i običaja. A Partiji odani medijski trabanti hvataju zalet kako bi ona, Partija, i njezini pravosudni jurišnici na svoju stranu pridobili i narod da će svaka kazna, pa i robija, biti mala za „zlodjela“ koja su univerzitetski „banditi“ činili.

A kakav je to kriminal i kakva su to kaznena djela činili rektor, prorektor i njihova „organizirana kriminalna grupa“? Optužuje ih se da nisu dali zeleno svijetlo za izbor u više zvanje docentu koji za pet godina – za razliku od kolega mu koji u njegovim godinama u istom vremenu objave i po tridesetak knjiga i znanstvenih radova – nije uspio napisati ni pet radova od desetak kartica teksta koji su mu, da bi ga se promaklo, propisani zakonom. No, tužiteljima to ne znači ništa. Tobože, obrazlaže se u optužnici, neovisno što to piše u zakonu, ono što su rektor i njegova „kriminalna grupa“ učinili je „suprotno ustaljenoj praksi Univerziteta“ da se izbor može dati i uz potvrde kako će nekoliko ili čak i svih pet radova nekad biti objavljeni. I tako, dakako – a bilo bi, kad su tužitelji pod lupom, zanimljivo provjeriti o kakvim se studentima radi, i osvećuju li se visokom obrazovanju danas loši studenti s pozicija moći – sami iskazuju ambiciju da izvan univerziteta popuju o akademskim, pitanjima na koje im dopušteno nije miješati prste nigdje u demokratskom svijetu.

Ili, rektora se i jednog od dekana zeničkoga univerziteta tereti da su po ugovoru o djelu izvodili nastavu na Sveučilištu i Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru i time protuzakonito „drpili silnu“ lovu. Od zeničkog su univerziteta, pojašnjavaju partijsko-tužiteljski dželati, kad god bi išli u Hercegovinu, naplatili osam maraka toplog obroka, a da na to nisu imali pravo. I nije to bilo jednom nego više puta. Zamislite, molim vas. I zamislite da danas imamo nekog poput Branislava Nušića. Koja bi sprdnja od takvih optužbi bila napravljena. I ekranizirana dakako. Uostalom, i osobno sam čitav radni vijek u visokom obrazovanju, ali za takve optužbe, zapravo klevete, nikada dosad nisam čuo.

Pri tome, dakako, esdeaovim tužiteljima, da li i slučajno, promiče činjenica da su istim djelima, i s puno većom vrijednošću, opterećene i esdeaove zeničke profesorske perjanice koje su danas na ministarskim pozicijama, a na Univerzitetu angažirani po ugovoru o djelu. Baš kao bivši rektor i dekan u Mostaru. I da, usprkos tome – i usprkos ograničenjima koja su propisana i aktima Univerziteta – godišnje, što graniči s nemogućim, radeći u radno vrijeme u ministarstvima, odrade i po nekoliko nastavnih normi na Univerzitetu i time Univerzitet olakšaju i po 15-20 tisuća maraka godišnje. Je li to kazneno djelo? Ni u ludilu. Jer, oni su ministri. I za njih, razumije se, ne vrijede norme koje vrijede za one koji nisu spremni podviti rep – prema SDA-u i njima osobno. Uostalom, te SDA perjanice, „ugledni profesori“, umjesto da svoje pozicije u vlasti iskoriste za jačanje sveučilišne autonomije, čitavom operacijom pokoravanja i uništavanja Univerziteta, što je neka vrst logičkoga paradoksa, osobno rukovode.

Ali, sve to je „mačji kašalj“ u odnosu na optužbe kojima se „zasluženom kaznom“ prijeti prorektoru Bušatliću – a slično je i kod optužbi na račun predsjednika Znanstveno-nastavnog vijeća Ekonomskog fakulteta – koji je u vrijeme dok je „kriminal“ činio bio predsjedavajući Senata zeničkoga univerziteta. „Barabusina“ se, zamislite, osilio toliko da je potpisivao odluke koje je Senat donosio. A, podsjećaju ga partijsko-tužiteljski dželati, to ni za živu glavu nije smio. Opet za Nušića. I dokaz da siroti tužitelji na svoje pozicije nisu došli zahvaljujući kompetencijama nego zaslugom Partije. Jer, da išta iz prava znaju, znali bi da odluku Senata čovjek koji mu predsjedava, taman da je protiv nje i osobno glasovao, mora potpisati. I da u protivnom i sam čini kazneno djelo.

Ima li pred sobom ove fakte, svakome s iole respektabilnim obrazovanjem, tko je završio kakav god fakultet, bit će jasno da nešto nije u redu. I pitat će se što je uzrok takvim gadarijama pravosudne vlasti? Zašto se takve drži u pravosuđu? Zašto im se ne pokažu izlazna vrata i preporuči traženje posla miljama daleko od dijeljenja pravde?

Odgovor je, što se mene tiče, na početku ovog teksta. Bosanskohercegovačko pravosuđe, ovo u Zeničko-dobojskom kantonu posebice, ne funkcionira kao zasebna vertikala vlasti nego kao istureni punkt partijsko-političkih moćnika, u konkretnom slučaju ekspozitura esdeaovih kriminalno-političkih struktura. U prilog tome, među inim, svjedoče i neke činjenice. Isti tužitelji i isti suci dobivaju slučajeve u kojima se vrši politički obračun. Ista je tužiteljica – koja je prije desetak godina bila jedna od  teslićkih perjanica SDA – tovarila „kaznena djela“ i Senaidu Begiću i profesorskoj „kriminalnoj grupi“. Sudac, potom, koji je odrezivao robiju Senaidu Begiću će, da li i slučajno, presuđivati i o „topli obrok“ kriminalu „nemoralnih“ profesora. Tko zna, možda im naknadno, poput onih u Tuzli, natovare i nepostojeće „seks-afere“.  A, ruku na srce, i zaslužili su. Dosta je i njih i njihove sveučilišne autonomije. Ima da slušaš naloge Partije. Jer, sve što ona kaže, interes je naroda. Bošnjačkog, dakako. Pa ti jarane razmisli što ti je činiti.