Piše: ARMIN SIJAMIĆ

Ukrajinska kriza traje još od 2014. godine i ono što se dešava danas samo je dio procesa u kome se sukobljavaju dvije različite politike. Zapadni dio Ukrajine je za okretanje zemlje ka Zapadu, dok krajnji istok zemlje želi da ostane u zoni ruskog uticaja. Rat u Donbassu i drugdje, prethodnih godina vodio se isključivo na bazi ove polaziracije, dok se elita sa obje strane Dnjepra nije mnogo promjenila, u smislu da su pokazali barem naznake borbe protiv korupcije, autoritarnog vladanja, rasipanja narodnog novca preko računa oligarha ili borbe protiv siromaštva. Ukrajina, jedna od resursima najbogatijih država svijeta, tako je postala objekt (manje subjekt) pregovora Sjedinjenih Američkih Država i Rusije u posljednjih nekoliko mjeseci. Koliko su pomenuti pregovori bili (ne)uspješni i koliko (ne)realni da se ostvare, pokazaće vrijeme i nove informacije koje ćemo dobijati u mjesecima i godinama pred nama. Ono što je sigurno jeste da su zone uticaja u Evropi podjeljene.

Trenutno činjenično stanje jeste ruska agresija na susjednu zemlju. Protivno međunarodnom pravu Rusija je napala Ukrajinu, a prethodno od te zemlje silom preuzela Krim, Donjeck i Luhansk. Sve ono što je Vladimir Putin Zapadu prigovarao u posljednjih petnaestak godina, Rusija je učinila u Ukrajini i to pod slično nemaštovitim izgovorima. Dok je Zapad vodio „rat protiv terorizma“, Rusija u Ukrajini vodi rat protiv „neonacista“ i „narkomana“ te zbog toga je napala njen glavni grad. Ovakav razvoj situacije sigurno je zabrinuo ukrajinske i ruske susjede, pa je očekivana reakcija iz ostatka Evrope, posebno ako se govori o reakcijama medija, javnih ličnosti i građana. Vlade u evropskim državama takve poruke ne mogu ignorisati, pa se uvode različite sankcije i mjere protiv Rusije, često i na štetu same Evrope. Tome se nije mogla oduprijeti niti Njemačka koja je pokušavala da zadrži neutralnu poziciju u ovome sukobu.

Odbrana Ukrajine

Ono što je već sada očigledno jeste da Ukrajini nije bila pružena kvalitetna pomoć od strane Zapada, odnosno nije ojačana do one mjere da bi se u Kremlju prije napada zamislili o mogućim gubicima. Navedimo ovdje samo primjer PVO ili nedostatka finansija u kasi Kijeva. Jasno je da oni koji napadaju prvo uspostavljaju kontrolu zračnog prostora, odnosno osiguravaju nebo za svoje letjelice. Stoga se treba zapitati zašto Ukrajina nije dobila pomoć u protivvazdušnim sistemima od Zapada, ili zašto tamošnja vlast iste nije kupila u velikim količinama. I danas dok se vode borbe u Kijevu, Ukrajina kontroliše svoju granicu sa četiri članice NATO i Evropske unije. U isto vrijeme, na snimcima koji dolaze iz Ukrajine vide se desetine ruskih helikoptera koji slijeću u predgrađe Kijeva. A samo tridesetak sati nakon početka ruskog napada ukrajinski premijer Volodymyr Zelenskyy traži finansijsku i svaku drugu pomoć sa Zapada.

Neka pomoć je, ipak, stigla i ukrajinske snage pružaju otpor širom zemlje, a negdje čak djeluju i ofanzivno. Različiti podaci govore da Rusi trpe gubitke, što je svakako vijest koja ne raduje ni Putina ni rusku armiju. Što ukrajinski otpor bude duži, to će problemi za Rusiju biti veći i to ne samo na bojnom polju. Otpor ukrajinskog naroda Rusiji i Putinu donosi velike probleme. U toj borbi Davida i Golijata, gotovo sve evropske države stale su na stranu Ukrajine i u narednom periodu Rusija će to snažno osjetiti u mnogim oblastima.

Nova željezna zavjesa

Tokom hladnog rata za opisivanje stanje na evropskom kontinentu često se koristio izraz „željezna zavjesa“, čime je predstavljanja podjela u Evropi između SSSR-a i zemalja koje su naginjali ka Moskvi te onih koji su okrenuti ka SAD. Ta nevidljiva zavjesa dijelila je kontinent 45 godina, stvarajući dva paralelna politička i ekonomska sistema. Napad Rusije na Ukrajinu ponovo je u javni prostor vratio ovaj izraz i nakon samo nekoliko dana rata obrisi nove podjele kontinenta se vide. Ovaj put ta podjela će biti bolnija za Rusiju, jer u odnosu na hladnoratovsku podjelu Evrope ruski blok je izgubio desetak država koje su prešle u suprotni tabor. U isto vrijeme, Rusija je svojim potezima u Ukrajini pokazala zašto NATO treba da postoji i zašto male države toliko silno žele članstvo u toj organizaciji.

Brojne sankcije koje Rusiji uvode države Zapada utabavaju put ka novoj evropskoj podjeli. SAD, Velika Britanija, Evropska unija i druge države različitim sankcijama i ograničenjima Moskvu isključuju iz evropskih tokova u mnogim oblastima. Stoga se može zaključiti da će operacija u Ukrajini Rusiju koštati više nego li su očekivali i planirali.

Bivši ruski predsjednik i premijer Dmitry Medvedev na ruskoj društvenoj mreži VK je napisao da Rusiji i Zapadu „više ne trebaju diplomatski odnosi“ i da je „vrijeme da zaključamo ambasade i nastavimo kontakt gledajući jedne druge kroz dvoglede i preko nišana“, što je jasan pokazatelj da Rusija shvata kako će se odvijati procesi u vremenu koje je pred nama. Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Maria Zakharova, nakon što su uvedene sankcije Putinu i Sergeyu Lavrovu, izjavila je da su dvije strane „blizu tačke poslije koje nema povratka“. Američki predsjednik Joseph Biden bio je još precizniji u svojim izjavama. „U američko-ruskim odnosima sada postoji potpuni prekid ako nastave ovim putem koji su krenuli“, izjavio je Biden i dodao da imamo „ogromnu većinu ostatka svijeta u potpunoj suprotnosti sa onim što Putin radi“, najavljući dodatne sankcije u budućnosti.

Ipak, vrata dijalogu nikada u potpunosti nisu zatvorena niti sa jedne strane, a rusko približavanje Evropi i Zapadu zavisi od dijaloga Moskve i Washingtona, baš kao u vrijeme hladnog rata.

(drugastrana.info)