Piše: Vesna PUSIĆ

Dva od najstrašnijih trenutaka u sedmici kada je Rusija napala Ukrajinu bili su govori koje je održao predsjednik Vladimir Putin 21. i 24. februara.

Prepustio se uobičajenim argumentima koji idu uz agresorske ratove o tome kako je napad odbrana, invazija prevencija, a agresori žrtve. Ali bilo je i nešto što je njegove izjave činilo mnogo prijetećim – i što je mnogo bolje pokazivalo njegovo značenje – od samih riječi. To je bila iskrena, strastvena mržnja i prezir koji je Putin pokazao prema Ukrajini i njenom narodu.

Tu nije bilo ničeg vještačkog. On je dehumanizirao Ukrajince, poricao pravo Ukrajine na postojanje i podsjećao svakoga ko bi im mogao priskočiti u pomoć da je Rusija voljna upotrijebiti svoje nuklearno oružje. Dehumanizacija neprijatelja je udžbenički metod za ohrabrivanje vojnika da neselektivno ubijaju ljude u zemljama koje napadaju. Ovo je, više od bilo čega drugog, pokazalo pravo značenje tri cilja koja je Putin postavio: demilitarizacija, denacifikacija i stabilizacija. U ovom kontekstu, demilitarizacija znači oduzimanje Ukrajini svih sredstava za odbranu, uključujući njenu nezavisnost i teritorijalni integritet; denacifikacija znači ubijanje demokratski izabranog predsjednika Ukrajine i drugih članova vlade; a stabilizacija znači postavljanje marionetskog režima pod kontrolom Rusije.

Ne treba da čudi da je upravo afrički lider – Martin Kimani, stalni predstavnik Kenije pri Ujedinjenim nacijama – najbolje prepoznao Putinov rat kakav je bio. Umjesto da tome pristupi kao pitanju sigurnosti, nacionalizma, energije, ekonomije ili rivalstva sa Zapadom, Kimani je to objasnio u terminima neokolonijalizma. Rat je jedan od mnogih pokušaja da se potpiruje “žar mrtvih imperija” i da se rekolonizira bivši zavisni, kako je rekao. U preziru i mržnji koju je Putin pokazao u svom govoru, afrički i afroamerički lideri i analitičari prepoznali su emocije koje podstiču rasizam – pružajući dodatne dokaze da je rasizam uzrokovan zabludama o nadmoći, a ne rasnim razlikama. To ne znači da su svi drugi aspekti – kao što su bezbjednost i ekonomska briga – irelevantni. Ali osnovna misija invazije je rekolonizacija Ukrajine.

U danima i noćima nakon što je Putin uveo sveopšti rat u zemlju, Ukrajinci su naučili svijet mnogim stvarima. Oni su pokazali važnost istinskog liderstva, posebno u vremenima krize. Stabilno, samouvjereno, uključeno i praktično vodstvo ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog nije samo mobiliziralo i inspiriralo svoj narod. Za manje od nedjelju dana pomogla je u ujedinjenju Evropske unije i navela Nemačku da promijeni svoju decenijsku odbrambenu politiku podizanjem svojih izdataka za odbranu na više od 2 procenta BDP-a – pitanje oko kojeg je Berlin godinama odbijao da se pomjeri uprkos svim prijetnjama i uvredama tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Rukovodstvo Zelenskog također je odigralo veliku ulogu u odluci zapadnih sila da uvedu sankcije koje će im naštetiti, ali su izolovale Rusiju i lako bi mogle uništiti rusku ekonomiju; potaknuo Švedsku i Finsku koje nisu članice NATO-a da pošalju vojnu opremu u Ukrajinu; uvjerio fanatično neutralnu Švicarsku da zamrzne rusku imovinu; i dao je dvadeset prvom vijeku novog heroja. Kroz lični integritet u najtežim vremenima, Zelenski je promijenio politiku u Evropi.

Rat je takođe pokazao važnost suočavanja sa stvarnošću kakva jeste. Nema nade za autoritarne režime – oni ne mogu izbjeći psihozu poznatu kao “kult ličnosti” koja uništava njihove državne institucije i šteti društvu. Takvi kultovi sprječavaju vođu da razumije i poveže se sa stvarnošću. Čini se da je Putin očekivao da će Ukrajinci ili dočekati ili se predati ruskim snagama – što je rezultiralo brzom i uspješnom operacijom. To pokazuje da nije razumio ne samo Ukrajinu nego ni svoju vojsku, posebno njenu spremnost i motivaciju da vodi rat bez neprijatelja.

Sukob je daleko od kraja: ruska vojska će vjerovatno počiniti još zločina prije nego što se završi. Nadam se samo da će se to uskoro završiti, dogovorenim mirom, nezavisnom i demokratskom Ukrajinom i mogućnošću da se ruski narod ponovo pridruži svijetu. Ali, bez obzira na to šta se dešava, ove lekcije i efekti su tu da ostanu.

Rat bi mogao imati opasne dugoročne posljedice za cijeli svijet, što je posebno jasno na Zapadnom Balkanu. Ovaj region jugoistočne Evrope dom je nekih od najistaknutijih Putinovih pristalica. Srpski lider u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik; političko rukovodstvo u Srbiji; i Demokratski front u Crnoj Gori i dalje su Putinovi pomoćnici. Ali, sada, oni ne samo da prijete Evropi nestabilnošću na njenim granicama, već i podržavaju njegovu invaziju na Ukrajinu. Srpsko rukovodstvo voli da izjednačava rusko bombardovanje Ukrajine sa NATO bombardovanjem Srbije 1999. Ovo bi bilo žalosno da nije toliko uvredljivo za Ukrajinu, za žrtve tog ranijeg sukoba i za zdrav razum. Operacija NATO-a uslijedila je nakon što je Miloševićev režim već započeo kratak rat u Sloveniji, dug i razarajući rat u Hrvatskoj i još duži genocidni rat u Bosni i Hercegovini. Bio je to četvrti rat režima u deset godina, nakon što je etničke Albance na Kosovu podvrgnuo jednom obliku aparthejda i primorao oko polovine stanovništva zemlje da pobjegne od svoje brutalne kampanje etničkog čišćenja. Ti sukobi su također bili vođeni dehumanizirajućom mržnjom.

Ljudi na Balkanu imaju još nešto da nauče od Ukrajine – kao i cijeli svijet. Uprkos ekstremnoj opasnosti u kojoj se nalaze, ukrajinski lideri nisu se oslanjali na mržnju kako bi mobilizirali svoj narod i dali mu hrabrost. Oni su se potrudili da se bore ne protiv ruskog naroda, već protiv Putinove politike i agresije. Uspostavili su telefonsku liniju za roditelje ruskih vojnika koji ni sami nisu znali kuda idu. Objavili su pritvaranje 19-godišnjeg ruskog vojnika čiji su mu ukrajinski otmičari dali telefon da pozove svoju majku. Oni šalju poruku da ruski narod ne vide kao neprijatelja. Čak i u magli rata, čini se da ukrajinski lideri vode računa o svom društvu u budućnosti. Ne koriste mržnju kao oružje jer razumiju da bi to na kraju najviše štetilo samoj Ukrajini. Društva se mnogo brže oporavljaju od rata nego od mržnje.

Iskustvo nas uči da suosjećanje, posebno u vrijeme rata i velikih katastrofa, ima tragično kratak vijek trajanja. Kako rat postaje brutalniji i ruske snage napadaju svom snagom, razlika između ruskih dječaka vojnika i Putinovog režima može početi da se zamagljuje u očima Ukrajinaca. Ali ni oni ni mi ne bi trebali zaboraviti ovu lekciju prvih dana ukrajinskog otpora. Šta god da se desi, Ukrajinci će na kraju morati da ponovo izgrade svoje društvo. A za to će im trebati naslijeđe otpornosti bez mržnje.

(Gradski.me)