Piše: Hajrudin SOMUN

Dok još traje, rat u Ukrajini najavljuje tektonske poremećaje svjetskog poretka stvari. Jedna od država kojoj odgovara ta uobičajena fraza jeste Turska, a inače leži na nesigurnom geološkom tlu i na jednoj od najprometnijih svjetskih političkih raskrsnica. U turskoj geopolitici se već osjećaju pomjeranja i prilagođavanja kako ovaj rat ne bi ostavio trajne nepovoljne posljedice po vanjski položaj zemlje i njenu ekonomiju uzdrmanu galopirajućom inflacijom. Dok je Turska donedavno doprinosila više razbuktavanju, nego smirivanju ratnih napetosti ili sukoba u Siriji, Libiji i drugdje po Mediteranu, zato njen predsjednik R. T. Erdogan iz dana u dan svoju politiku usmjerava u pravcu mirotvorca između Rusije i Ukrajine.

POSREDNIČKE MISIJE

Tako se može popratiti utisak koji je Erdogan ostavio na svijet kad je s teatralne scene istanbulske Dolmabahče palače 29. marta otvarao pregovore zaraćenih strana i najavio da bi se na tlu Turske mogli sastati i njihovi vrhovni komandanti, predsjednici Vladimir Putin i Volodimir Zelenski.

Patrick Wintour je u Guardianu napisao: “U čitavom paketu zemalja koje su se nadmetale kao posrednici u rusko-ukrajinskom ratu, Turska je izišla kao pobjednik, unapređujući status turske diplomatije”. Moj kolega, penzionisani turski ambasador Jusuf Buludž kaže da je “rat u Ukrajini prosto ojačao Erdoganovu ruku” u pravcu preokreta orijentacije turske vanjske politike. A da bi stigao do tog “trenutka razvođa”, dodaje, zaslužno je “mjesto Ankare u zapadnoj sigurnosnoj arhitekturi”.

Erdogan je, u stvari, prije svih drugih u Kijevu još 3. februara inicirao sastanak Putina i Zelenskog kako bi pregovarali o već zahuktalom ratu koji će početi poslije dvadeset dana. Putin je odbio s nokta takvu ideju, jer je već imao skovan plan kako će tog malog šarlatana, kako je Zelenski izgledao u njegovim očima, “izvesti pred pravdu” kad obori njegovu vladu. Posebno ga je naljutila prodaja Zelenskom moćnih borbenih dronova Bajraktar TB-2. Erdoganu je bilo stalo do smirivanja duhova rata u Moskvi, ali isto toliko i do sedam stotina turskih firmi koje rade u Ukrajini i sedam milijardi dolara uzajamne trgovine. I do ukrajinskog žita, kao i čitavom svijetu, naravno.

U posredničkim misijama u Moskvi i Kijevu i utrkivali su se čas francuski predsjednik Macron, čas izraelski premijer Bennett, čas njemački kancelar Scholz. Putin ih je zavaravao, a nastavljao po svom. Erdogan je uspio da dovede Sergeja Lavrova u Antaliju. Za petnaestak dana rata ni Kijev ni u njemu Zelenski nisu pali, ali Lavrov je tamo donio samo poruke o Putinovoj nesmanjenoj aroganciji. Prošao je i mjesec, Ukrajinci ne samo da se ne predaju nego Rusima zadaju udarce koji u Kremlju odjekuju panikom i sumnjom da se rat može dobiti. Mora da porazi na frontu počinju nagrizati Putinovu uobrazilju o svemoći ruske armije i njegovog plana da Ukrajinu privede “ruskom svijetu”. Zato počinje razmišljati o ograničavanju plana na okupaciju Donbasa, možda i aneksije tog kraja, kao i Krima kojeg se nikada neće odreći. A Zelenskom da ostavi “trbuh” Ukrajine. Zato je podigao stepen pregovora na više političke ciljeve i premjestio ih u Tursku kod Erdogana.

Tako je oko prvog aprila došlo do pregovora u Istanbulu kojima je dramatičnu notu dalo prisustvo Romana Abramoviča, jedinog ruskog tajkuna koji se nije odrekao mentorstva iz Kremlja. Predsjednik Erdogan je telefonom obavijestio Putina da su pregovori bili “pozitivni i konstruktivni”, da su povećali nadu u mir i još jednom ponudio da bude domaćin njegovom sastanku s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim, koji to inače predlaže već nekoliko godina. Svi drugi medijatori su zašutjeli i prihvatili takvu mogućnost. U EU i NATO-u je priželjkuju i odobravaju. Gotovo da javno kažu: “Svaka čast, Erdogane!” Čak i Macron koji je samo dvije godine ranije kritikovao NATO što ne preduzme sankcije protiv Turske zbog njene “agresivne pomorske politike” na istoku Mediterana. I Macron se zbog Ukrajine primakao bliže vojnoj strukturi alijanse, iako je donedavno govorio da se NATO suočava s “moždanom smrću”.

Američki predsjednik Joe Biden se još ne izjašnjava. S jedne strane, teško mu je zamisliti da vidi jednog “ratnog zločinca” za pregovaračkim stolom, on bi radije da ranije “ode s vlasti”. S druge, na Erdogana je još ljut što nije odustao da od Rusa kupi raketni sistem S-400 koji se smatra prijetećim za NATO. Možda mu zato iz Bidenove administracije nisu upriličili da se sastane s predsjednikom makar uzgred. A kamere nisu mogle da sakriju detalj s tog samita NATO-a 24. marta kakav sam ranije volio posmatrati iz neposredne blizine - kako se neki šef države želi makar rukovati s američkim predsjednikom da bi kasnije svom narodu prenio kako se s njim napričao. E ovaj put predsjednik Erdogan je pružio ruku, ali je predsjednik Biden nije prihvatio, ne svojom voljom, nego što se neko ispriječio između njih, čini mi se baš predsjednik Macron.

NE VOLE SE, ALI SE RESPEKTUJU

U stvari, teško je na Zapadu, pa i u Americi, do kraja shvatiti dinamiku odnosa Turske i Rusije, čak iz vremena dviju imperija u koje Putin hoće da vrati Rusiju. Koliko su samo puta ratovali Rusi i Osmanlije, pa se na kraju mirili. Pa i kad su pala carstva, zar nije Ataturk s Lenjinovom Rusijom sklopio ugovor o prijateljstvu? Ne vole se Rusi i Turci, ali se međusobno respektuju, razumiju i ne mogu jedni bez drugih i kad bi htjeli. Toga je svjestan i Vladimir Putin. Obaranje ruskog borbenog Su-24 koji je narušio zračni prostor Turske u novembru 2015. neke bi druge zemlje smatrale objavom rata. Zbog toga je NATO odmah u Bruxellesu sazvao vanredni sastanak. Putin to nije zaboravio, ali jeste oprostio Erdoganu, zato će svugdje, kao na primjer u sirijskom ratu, iznalaziti fer izlaz iz sukobljenih, kao i zajedničkih interesa. Zato i u ukrajinskom ratu Putin očekuje od Erdogana da na mirovnim pregovorima, i eventualnom susretu na vrhu s predsjednikom Zelenskim, uvaži njegove interese, makar od nekih i odustao, i već odustaje. Na primjer, on očekuje od Erdogana da, iako javno tvrdi suprotno, proguta najbolniji zalogaj, aneksiju Krima. Krim je bio Putinov test i za totalnu invaziju Ukrajine koju je preduzeo Putin, a koji Turska, zajedno s cijelim NATO-paktom, trpi osam godina. I trpjeće i dalje, bar dok Vladimir Putin vlada Rusijom.

Predsjednik Erdogan, dakle, ima najviše izgleda da sastavi Putina i Zelenskog, a drugo je pitanje u kojem bi se pravcu dalje kretao svojom politikom, pošto se prije ovog rata bio dobro ohladio od NATO-a.

(Oslobođenje)