Već tri godine čitam trilogiju američkog autora Taylora Brancha, koja na skoro 3.000 stranica, govori o historiji pokreta za građanska prava u Sjedinjenim Državama u vrijeme Martina Luthera Kinga Jr.

To je jedno od onih istraživačkih i proznih djela koje vas svojim obimom lako može obeshrabriti pa je bolje vraćati mu se s vremenskim razmacima. Uvijek nešto naučim o tom razdoblju, o borbi za ravnopravnije društvo koja još traje, o snazi vizionarskog vodstva i o tome kakav je temelj neophodan za stvaranje političke kulture koja može doprinijeti napretku na poznatom, dugom putu historije, za koji se idealisti nadaju da vodi ka pravdi.

Piše: Dr. Valery Perry, istraživačica i viša stručna saradnica DPC-a, za Istraga.ba

To je vizija pravednijeg demokratskog društvenog poretka, za koju znam da je mnogima motiv za rad u BiH (ili bilo gdje drugdje). Rad na pitanjima u vezi s pravima (ljudska prava, prava manjina, prava žena itd) slobodama (štampe, okupljanja, mišljenja, uvjerenja itd) i odgovornijim društvom (nezavisni pravosudni sistemi, borba protiv korupcije itd).

Toliko ljudi već tako dugo radi toliko mnogo stvari u BiH. Ne treba zaboraviti da, dok je nekima to samo posao i plata, mnogi su istinski motivirani interesom da podrže političku kulturu, koja će približiti ljude novom društvenom poretku, koji nudi nadu i razlog da ostanu, umjesto da se pridruže mnogima koji žele, konačno, otići.

Nekada su ljudi koji rade na ovim pitanjima imali razloga vjerovati da su njihove kolege i pristalice u ambasadama, EU i drugim institucijama, na njihovoj strani, i da na isti način razumiju potrebu da daju svoj doprinos i budu živi primjer političke kulture koja teži članstvu u transatlantskim i drugim organizacijama koje dijele iste vrijednosti, kakva je Evropska unija.

Međutim, iako je vremenom postajalo sve teže povjerovati u to, čini se da su vrata, ovoj možda uvijek naivno idealističkoj viziji partnerstva, sada zatvorena. Nedavni komentar ambasadora Gabriela Escobara da se "o građanskom konceptu za Bosnu i Hercegovinu (BiH) može se razgovarati tek nakon što postane članica Evropske unije (EU), a do tada je Dejtonski sporazum okvir koji će se koristiti" ogolio je činjenicu da su SAD sada definitivno okrenule leđa ideji prema kojoj su demokratska prava i vrijednosti bitne.

Uznemirile su me ove riječi i njihovo značenje. Prije svega, nadala sam se da je ovo primjer umornog diplomate, koji se pogrešno izrazio i pogrešno predstavio američku politiku; da je posrijedi 'gaf' koji se, iako nesretan, može dogoditi bilo kome. Međutim, ako je to bio slučaj, trebalo je doći do pojašnjenja i korekcije američke politike.

A to se nije dogodilo. Drugo, razmišljala sam o tome šta to ustvari znači, u smislu načina na koji se shvaća Dejtonski sporazum – koji je oduvijek tumačio bilo ko i svako (i njihovi advokati). Moje proučavanje Sporazuma i moj film o temi Dejtonskog sporazuma dosljedno potvrđuje da, iako se taj dogovor uvijek smatrao najvažnijim korakom u okončanju ubijanja, podrazumijevalo se da postavlja temelj evolucije prema društvenom ugovoru koji će omogućiti integraciju BiH u euroatlantske institucije.

Da ovo nije bila neutemeljena pretpostavka, pokazuje činjenica da dejtonski ustav sadržava aspirativne elemente, kao što je pravo na povratak (Aneks 7), pa čak i očuvanje nacionalnih spomenika (Aneks 8).

Za one navodne "dejtonske originaliste" (da pozajmim termin iz američke pravne kulture) koji tvrde da su tumačenja Dejtona "otišla predaleko", kazala bih da ova dva aneksa za cilj imaju preokrenuti ljudski i kulturni utjecaj rata; bili su jasan pokazatelj vizije koja se temlji na vrijednostima, kakvu je sporazum u to vrijeme i odražavao. Danas znamo da su kroz "izaberi" pristup provedbi Dejtona ovi prioriteti opstruirani i ignorirani (kao i brojni elementi ljudskih prava), dok sam Sporazum nije bio samo cinična konstrukcija.

Ovo vodi do moje treće misli – da je Escobarov komentar jasan signal potpunog kolapsa demokratskog samopouzdanja u SAD i uopšte na zapadu – kako u zemlji tako i van nje. Nakon finansijske krize 2008. godine, vidjeli smo degradaciju političke i društvene kulture na zapadu, s ključnim tačkama poput Brexita, izbora Donalda Trumpa i nasiljem obilježene pobune od 6. januara 2021. u glavnom gradu SAD.

I, baš kao što su naši kreatori politike postali ciničniji i transakcijski raspoloženi u svom pristupu unutrašnjoj politici, tako je cinizam prožeo i vanjsku politiku. A to nije prošlo nezapaženo od strane neliberala širom svijeta; nije slučajnost što se demokratsko samopouzdanje Zapada urušava istovremeno s porastom neliberalnog samopouzdanja u zemljama poput Kine, Rusije i Brazila, ali i među neliberalnim liderima na zapadu, što se najvidljivije pokazalo skorašnjim ponovnim izborom mađarskog premijera Viktora Orbana.

Konsolidacija moralnih, finansijskih i političkih veza i odnosa među neliberalima širom svijeta, u službi manje tolerantnih, manje odgovornih i manje pravednih programa bit će trend koji će definirati sljedeću generaciju. Izbori u Francuskoj označavaju još jednu raskrsnicu, jer čak i ako Emmanuel Macron osigura pobjedu, osjećat će se primoranim da ide dalje udesno.

Dakle, Escobarov komentar – bilo da se radi o politici SAD, njegovoj vlastitoj grešci ili njegovom dubokom uvjerenju – odražava ove trendove i rezultate izostanka vizije koja počiva na samopouzdanju, ali i utjecaj na mikro nivou na Bosnu i Hercegovinu.

On je naglas izgovorio da ljudi u BiH zaslužuju i moraju živjeti u "demokratskom" sistemu drugog reda, u kojem je nečija pretpostavljena etnonacionalna pripadnost primarni ili čak jedini društveno-politički faktor, te da bi SAD, ne samo prihvatile, već i podržale ovakav ishod.

U vrijeme kada svijet gleda agresiju ispunjenu nasiljem Rusije nad narodom Ukrajine, uznemiruje pomisao da će, ako je zaista to ta politika, podržati geopolitičke interese Moskve u BiH i regionu. Ideja da bi zemlja dizajnirana i optimizirana za 'negrađansku' i antidemokratsku praksu ikada mogla postati članica EU – i na kraju postati građanska – je smiješna. To služi kao osuda naroda BiH na status quo, koji je nagnao i još uvijek tjera mnoge da odu iz zemlje.

Knjiga koju sam pomenula na početku ovog eseja gleda u mene sa svog mjesta na stolu, kao i uvijek. I to me također vratilo u vrijeme kada je američki angažman u BiH i regionu odražavao drugačiju političku kulturu.

Sjeća li se neko kada je Martin Luther King III posjetio BiH 2009. godine, išao u Stolac, Banja Luku, Tuzlu, itd. da pošalje poruku tolerancije, koristeći svoje prezime i historiju da posije sjeme naredne generacije branitelja prava u ovoj zemlji?

Takva vrsta angažiranosti i poruke odražavala je možda posljednje ostatke žara demokratskog samopouzdanja, dok novi pristup šalje sasvim drugačiju poruku o tome kako SAD procjenjuje zemlje i ljude u njima i na koji način SAD i njeni predstavnici mogu biti uključeni u sve neliberalniji svijet.