Piše: Gojko BERIĆ

Slike okrutnog razaranja Ukrajine i ubijanja njenih civila već skoro dva mjeseca svakodnevno obilaze svijet, usput asocirajući na devedesete i rat u Bosni i Hercegovini. One su uvećani remake strahota kroz koje smo tada prolazili - od konclogora, do etničkog čišćenja i izbjegličkih kolona, od masakra nedužnih civila i zatiranja čitavih porodica, do genocida u Srebrenici. Pa onda Sarajevo i Kijev, još jedno od istih općih mjesta ova dva rata. I tada kao i danas upućivani su bezbrojni diplomatski apeli da rat prestane, i tada kao i danas u crkvama širom Evrope održavane su molitve u kojima su vjerski autoriteti preklinjali moćnike da masovno stradanje ljudi prestane, i tada kao i danas agresor je imao svoje pristalice i pokrovitelje.

KLJUČ

I tada kao i danas pokazalo se da apeli i molitve ne mogu zaustaviti do zuba naoružane nasilnike kakvog je u liku Vladimira Putina iznjedrila ovovremena Rusija. Vraćam se u devedesete da bih podsjetio na jedan događaj koji predstavlja ključ za razumijevanje ove kolumne i o kojem sam pisao u Oslobođenju neposredno nakon što se desio.

Krajem decembra te 1993. u Sarajevo je došao kardinal Jean-Marie Lustiger, nadbiskup pariški, i u ovdašnjoj Katedrali koncelebrirao božićnu misu. To je bio veliki događaj za sarajevske katolike, ali i za ostale stanovnike glavnog grada, događaj nade u mir i bolje dane. Katedrala je bila prepuna vjernika, televizija je prenosila misu. Kardinal se molio Bogu da Bosni i Hercegovini podari mir, apelujući u istom smislu i na ljudski razum i ljudska srca. Ali, kad je svanulo, početak božićnog slavlja bio je popraćen žestokim bombardovanjem Sarajeva, jednim od najžešćih u posljednjih nekoliko mjeseci. Grad je ponovo, po ko zna koji put, ostao bez struje i vode, prestali su da rade telefoni, pa je božićna misa bila tek kratkotrajna čarolija svjetla i nade u dubokoj tmini ratne noći. Napuštajući ranjeno Sarajevo, kardinal Lustiger je izjavio: “Građanima Sarajeva sam rekao da nisu sami i napušteni, ali me je bilo stid što to govorim, jer se oni osjećaju zaista napuštenim.”

Ovaj divljački čin srpskih osvetnika s brda, ova Karadžićeva i Mladićeva morbidna božićna “čestitka” katolicima, bili su još jedno upozorenje Evropi i Americi da shvate sa kakvim zlikovcima imaju posla. I kakva je bila reakcija zapadnog svijeta? Na urnebesno bombardovanje Sarajeva u božićnoj noći šef njemačke diplomatije Klaus Kinkel reagovao je sa tri riječi: “To je tužno!” Sa stanovišta praktičnog učinka, između kardinalove ponoćne molitve i altruističke retorike gospodina Kinkela nije bilo nikakve razlike. Kardinal Lustiger je učinio ono što je mogao, primjereno pozivu kojim se bavi, dok se za ministra Kinkela to ne bi moglo reći, jer je njegova moć da utječe na događaje u Bosni bila neuporedivo veća. Riječi nisu mogle zaustaviti granate koje su svakodnevno dolijetale sa četničkih položaja i pokazale su se potpuno nedjelotvornim u pokušajima da se bilo ko i bilo šta promijeni. Kako tada, tako i danas, trideset godina kasnije, iako je Evropa, suočena sa ruskom agresijom na susjednu državu, ovog puta progledala makar na jedno oko.

Papa Franjo je proteklih dana neumorno molio da prestanu rat i ubijanje u Ukrajini. Išao je i među ukrajinske izbjeglice i pružao im utjehu u njihovoj tragediji. I dok je papa molio za mir, Putin je postajao sve okrutniji nasilnik. Davne 1939. godine, kaže poznata istorijska anegdota, Molotov je predložio Staljinu da Sovjetski savez uspostavi diplomatske odnose sa Vatikanom. “A koliko taj Vatikan ima divizija?”, podrugljivo ga je upitao Staljin. Možda i Vladimir Putin molitve pape Franje komentariše sličnim pitanjem: “A koliko papa Franjo ima raketa i tenkova?” Nije slučajno iz narodnog iskustva nastala izreka: “Sila Boga ne moli.” I Camus je, nakon pada Francuske, pisao da postoje situacije kad sila nadvlada duh. Nebitno je da li je ovo rusko-ukrajinski ili, kako mnogi tvrde, rusko-američki rat. Stradali su milioni ljudi i, kako stvari stoje, nastaviće da stradaju u još većem broju. Papa Franjo im svojim molitvama pruža moralnu podršku i ulijeva nadu i to je sve što za njih može učiniti. On neće dozvati razumu Putina, Lukašenka i njima slične diktatore kojima ljudski životi ne znače ništa.

DA LI MOLITVE UOPĆE DOPIRU DO BOGA?

Usput rečeno, poglavar Katoličke crkve nije omiljen među njenim klerikalcima, kao ni među brojnim konzervativnim biskupima, uključujući i ukrajinske, koji mu prigovaraju da se nije precizno odredio prema ukrajinskom ratu, jer nije definisao agresora na jednoj i žrtvu na drugoj strani. Papa je svojim kritičarima objasnio svoju poziciju tokom procesije na Veliki petak: “Ja nikoga ne osuđujem, trudim se pomoći svima. Onaj koji sudi prilično je čudan sudac. Sudi i prašta.” Usput rečeno, ovo baš i ne obećava neku pravdu na onom svijetu. I da li molitve uopće dopiru do Boga? Jevreji ni danas ne zaboravljaju da je Bog “prespavao” holokaust i pitaju se zašto? Postoji priča o tome da je grupa Jevreja, čekajući smrt u Auschwitzu, organizovala “suđenje Bogu”. Prepustio je ljude njihovoj sudbini i mnogim drugim teškim situacijama. Bog nije bio od pomoći ni kad je svijetom harala kuga ili tokom upravo prohujale pandemije koronavirusa, kada su naučnici i medicinski stručnjaci slali vjernicima poruku: “Bog neće zaustaviti virus, a vakcina hoće.” Zašto Bog nije “budan” onda kad je ljudima najpotrebniji? “E, to pitaj papu”, kaže mi prijatelj sa kojim sam ovih dana laički razgovarao o toj čisto metafizičkoj temi, znajući pritom da Crkva ima odgovor na sve što dovodi u pitanje njene dogme.

Šta god ko o tome mislio, povijest religije pokazuje da je njena moć da obuzda ljudsku destrukciju, čak i kad je ona, poput ove koja se događa u Ukrajini, najbrutalnija i najbogohulnija - takoreći nikakva. Čime se, naravno, ne dovode u pitanje uloga i značaj religijskog vjerovanja u životu dominantne većine ljudi.

(Oslobođenje)