Penzionisani general Hrvatske vojske i HVO-a, te bivši predsjednik bh. entiteta Federacija BiH Živko Budimir poslao je vrlo intrigantno saopćenje u kojem se osvrnuo na riječi generala Ljube Ćesića Rojsa izgovorene na predstavljanju knjige Rahima Ademija “Samo istina”.

Budimir je svoje saopćenje započeo zaključkom da se Rojs postavio kao jedini vlasnik istine, ali i jedini vjerodostojan procjenitelj i tumač doprinosa i zasluga učesnika u Domovinskom ratu iako je “notorni lažov”:

“Rojs je bio šofer i teklič”

“Neosporno je da je često bio u ulozi šofera i tekliča ministra Gojka Šuška prenoseći poruke i prevozeći pošiljke, te na taj način uspio postati njegova osoba od povjerenja, pa je tako činjenično bio prisutan u mnogim događajima i situacijama, kao što je ona koju u svom govoru spominje kada je predao SPG-9 i Stinger Draženu Miliću (nije ga Ljubo Ćesić Rojs upotrijebio) i dok se vraćao za Zagreb čuo na radiju kako je Kupres pao”, kaže general Budimir koji je u to vrijeme bio komadant bojne 107. brigade Hrvatske vojske koja je upravo tih dana 3. aprila 1992.godine izvela napad na Baranju.

“Izgleda da je bilo teže i odgovornije vozati autobus ili džip nego komandovati borbenim jedinicama u borbenim okolnostima. Rojsu i svim njegovim pomagačima i dodavačima sugeriram neka odu u Belišće i Valpovo gdje sam od prvih dana Domovinskog rata bio na komandnim pozicijama, a komandant bojne već u oktobru 1991. godine i saznaju istinu o mom ratnom putu do ulaska u 5. gardijsku brigadu Hrvatske vojske početkom oktobra 1992.godine.”

Kada je brigadir Ivan Kapular sa 204. vukovarskom brigadom preuzeo 5. GBR, Budimir je bio komandant oklopno mehanizirane bojne u Našicama.

O rukama na volanu “ukradenih automobila”

“Na molbu Ivana Kapulara preuzeo sam dužnost pomoćnika za logistiku, jer je brigadu napustio dotadašnji pomoćnik za logistiku Željko Pala, uz obećanje da ću za par mjeseci postati Načelnik štaba brigade. Kapular je to obećanje i ispunio već u aprilu mjesecu 1993.godine. Jedan sam od onih koji je stvarao i ustrojavao 5. gardijsku brigadu HV kao jednu od elitnih jedinica HV i moj doprinos u stvaranju te brigade zasigurno nije manji nego Kapularov”, piše u saopćenju generala HV-a i HVO-a.

U nastavku se ponovno osvrnuo na Rojsovu ulogu u Domovinskom ratu:

“Zahvaljujući činjenici da je, kada je postao ministar odbrane, Gojko Šušak u liku i djelu Ljube Ćesića Rojsa imao lijevu i desnu ruku bila je presudna za odbranu RH. Nisu to bili hrabri momci i djevojke od Vukovara do Dubrovnika koji su u gotovo nemogućim uslovima, slabo ili nikako naoružani zaustavljali dobro naoružanu i organiziranu Srpsku vojsku potpomognutu četničkim dobrovoljcima već je to bio Ljubo Ćesić Rojs s rukama na volanu, nerijetko ukradenih automobila koje su nabavljali njegovi kadrovi u logistici.”

“Velikog vojskovođu nisam viđao na ratištima”

Spominjući ratišta od Zapadne Slavonije, Paulin Dvora, Baranje, Bosanske Posavine, Maslenice, Gornjeg Vakufa i Duvna, Živko Budimir tvrdi da Rojsa niti na jednom nije vidio:

“Niti jednom za to vrijeme tamo nije došao veliki vojskovođa Ljubo Ćesić Rojs, pa ni da nešto donese. Sjećaju me se i pripadnici HVO u Boderištu nakon napada tzv VRS 20. aprila 1995.g. i pogibije 2 oficira i 3 vojnika (ukupni gubici do vraćanja izgubljenih položaja bili su 10 pripadnika HVO-a) zbog nedostatka protivoklopnih sredstava koje nisu dobili zato što logistika iz Gruda, Ljube Ćesića Rojsa to nije odobrila.”

Budimir kaže da su njegove dužnosti u ratu bile puno složenije od Rojsovih “nošenja torbica, prenošenja poruka ili prijevoza ljudi ili sredstava u nerijetko ukradenim motornim vozilima”:

Kaže da je Tuđman pitao “ko je to Rojs?”

“Lično sam, kao komandant Združenog štaba Vojske Federacije BiH, prisustvovao sastanku političkog i vojnog vrha Herceg Bosne s predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom i ministrom Gojkom Šuškom u proljeće 1995. godine, kada je ministar Šušak prigovorio Vladi Šoljiću, ministru odbrane Herceg Bosne, zašto pukovnik Ljubo Ćesić Rojs nije predložen za čin general bojnika. Tada je predsjednik Franjo Tuđman upitao “ko je taj Rojs?” (znači Predsjednik Franjo Tuđman tada nije ni znao ko je Ljubo Ćesić Rojs)”.

Budimr u saopćenju kaže da biti general nekih oružanih snaga, bilo kojeg roda, podrazumijeva posjedovati minimalno vojničko znanje koje podrazumijeva postavljanje barem voda, satnije ili brigade u odbrani ili napadu, upotrebe jedinica, te i neka druga znanja koja ne moraju biti stečena obrazovanjem već mogu biti i naučeno iskustveno. Nemali broj časnika, bez prethodnog teoretskog vojnog znanja, savladavao je vrlo uspješno ta znanja iskustveno, na terenu u bojevim okolnostima, no:

“Lično ne znam niti jedan slučaj ili ratište na kome je general Ljubo Ćesić Rojs postavio jedinicu bilo kog nivoa u odbrani ili napadu, pa molim ako neko zna da me upozna sa tim primjerom, jer čovjek uči dok je živ. Možda general Rojs vjeruje kako je ovladao tim znanjima te ima želju to i dokazati, jer on i njegov prijatelj Dragan Čović politički djeluju u BiH kao da žele novi sukob”.

Kaže i kako je tačno je da je ministar Šušak naložio Rojsu da mu riješi stan u Mostaru i napravi kuću u rodnom selu Viru:

“Taj sam velikodušni dar odbio uz komentar da je to previše, te da mi riješe stambeno pitanje u Mostaru da bih mogao u skladu sa dužnosti, sa porodicom preseliti iz Belišća gdje sam do rata živio. Istina je da se je Ljubo Ćesić Rojs sa ostalima iz logistike potrudio da onemogući rješavanje mog stambenog pitanja u Mostaru uz nadu da se na poziciji načelnika GS HVO-a neću dugo zadržati”, piše general Budimir i napominje kako on u ratu, a ni nakon rata – nije ništa “jamio”:

“Ja nisam ništa jamio”

“Ja nisam rasparčavao preko 700 miliona maraka koji su iz budžeta RH odvojeni za Herceg-Bosnu, nisam ukradena motorna vozila prikazivao kao nabavku za potrebe HVO-a i masno ih plaćao, nisam prodavao mašine 66. Inženjerijske pukovnije (kako te nije sramota napadati Knezovića, bolje bi bilo da isplatiš proviziju čovjeku iz Posušja koji ti je našao kupca u Republici Srpskoj i Srbiji za kamione i bagere 66 cestovne pukovnije). Ja nemam stan u Zagrebu, kuću na moru, kuću u okolini Zagreba, vikendicu na Kupresu. Svojoj braći, sestrama, zetovima, rođacima nisam rješavao zaposlenja, penzije, invalidnine, stambena pitanja i razne druge privilegije. Nisam slao emisare u Republiku Srpsku da zastavim eventualne progone za ratni zločin. Nismo svi “jamili” Roli i zato imamo pravo i obavezu ukazivati na ono što smatramo pogrešnim, lošim i nemoralnim. Tvoje licemjerje nadraslo je tvoju taštinu, a da imaš mrvicu morala, napose nakon ovog skandala sa prijedlogom za pomilovanje Perkovića i Mustača, koji potvrđuje stav mnogih da si kao šofer autobusa na liniji za Njemačku bio saradnik SDB-a (UDBE), ne bi se više nigdje pojavljivao u javnosti a napose ne kao dopredsjednik Generalskog zbora i moralna vertikala Domovinskog rata”.

Na kraju, Budimir piše kako mora ukazati na Rojsovu izjavu “da u svojoj kući imaš 250 registratora dokumentacije i kojom kao da prijeti”:

“Očekujem od institucija RH, da nakon tvog javnog priznanja o zloupotrebi položaja i ovlasti kojima si otuđio od RH ili Herceg Bosne dokumentaciju koja je njeno vlasništvo, te krivičnog djela prijetnje i ucjene u pokušaju, odmah reagiraju te oduzmu spomenutu dokumentaciju i pokrenu kazneni postupak za počinjena djela. Nakon potpore bivšim pripadnicima Jugoslavenske tajne policije koji su planirali i provodili progon hrvatskih domoljuba u vidu potpisa na prijedlogu za njihovo pomilovanje, pitam se da li je u tih 250 registratora bilo dokumenta koji su mogli pomoći generalu Praljku i ostalim iz Haške šestorke i drugim optuženima za ratne zločine”, stoji u Budimirovoj reakciji na Ćesićev govor u Posušju.