Ako je tačno da je Sarajevo prvo u Evropi imalo tramvaj, kanalizaciju, uličnu rasvjetu i ostale kerefeke iz ovdašnje komunalno-civilizacijske mitologije, onda bi takve priče u javnost trebalo plasirati s najvećom dozom stida. Znači, nekad si bio prvi, a pogledaj gdje si i kakav si danas.

Piše: Ozren Kebo za Analiziraj.ba

Mala provincijska svijest obožava slične neprovjerenosti, jer je lakše mislima bluditi nad nekom imaginarnom i mitologiziranom prošlom veličinom nego se suočiti sa sadašnjim stanjem. Objektivno govoreći, Sarajevo je svoje Periklovo doba davno preživjelo i odživjelo. Danas bolujemo od uspomena. Bila su dva takva vremenska raspona: prvi je trajao 47 godina, od kraja Drugog svjetskog rata do početka (novo)ratnog okruženja, a drugi, doduše neželjeni, 1.425 dana, od početka do kraja opsade. Pa i ta dva perioda imaju dovoljno tamnih mrlja bez kojih je ukupna historija nezamisliva.

Smjestiti sebe tačno tamo gdje ti je mjesto, vjerovatno nema većeg blagoslova kada je u pitanju pozicioniranje u prostoru i vremenu. Ali teško je biti objektivan, to malo kome na ovom svijetu polazi za rukom, pa predlažemo da kolektivno halalimo samima sebi sve ovo što mrljavimo u pokušaju da se i sopstvenom i tuđem oku prikažemo važniji nego što jesmo. Mi smo mali, siromašni i nevažni sve dok neko velik i važan ne odluči da i dalje budemo mali, ali trunku više bitni nego što inače jesmo.

Ono što je Viktor Jerofejev početkom milenija napisao za Beograd još više važi za Sarajevo. Slavni ruski pisac opako se razočarao kad je onomad došao u sivu, zapuštenu metropolu, koju su nekad iz Moskve gledali s divljenjem. Asocijacija na glavni grad Bosne i Hercegovine je automatska: siva je naša boja, a zapuštenost trajno stanje. Samo pogledajmo te ružne fasade za koje nema lijeka. Kad se iz vidokruga izmaknu sveprisutni stereotipi i kad posmatrač otvori oči – pred njim bljesne derutan grad. I to u svim svojim aspektima.

Derutan mu je Veliki park, derutna nam je Ferhadija, kojoj mnogi u patriotskom zanosu tepaju da je najljepša ulica na svijetu, a ona tako odiše zapuštenošću, siromaštvom, duhovnom i materijalnom bijedom, da se u nju više ne može gledati od nekog nesavladivog jada. Derutne su stare austrijske zgrade, odavno u fazi raspadanja, derutna je i kompletna socijalistička zaostavština, a na putu ka neizbježnoj derutnosti je i dobar dio onoga što je izgrađeno nakon rata.

Naša je tranzicijska ironija da nam samo tržni centri nisu derutni. U moru sivila, BBI, SCC, Alta, Importane i pokoji Bingo blješte ko bajramska lampa. Ako je fakat tačno da smo prvi imali tramvaj, pa nije li došlo vrijeme da ga već jednom promijenimo i kupimo nešto modernije? Ovdje je sve što nabavimo i prvo i posljednje. U sve nas uselio se taj osjećaj nepopravljive zapuštenosti, ona nam je postala najvažnije obilježje. Majstori estetike derutnosti.

Svaki pokušaj da se izvučemo iz zatečenog sivila daje još gore rezultate. Pogledajmo kako je takav pokušaj završio na Bjelašnici, koju neki i dan danas zovu olimpijskom ljepoticom. To da je olimpijska, još je i faktografski tačno, ali od njene ljepote skoro da nije ostalo ništa. Bjelašnici se desilo ono najgore što se jednoj planini moglo desiti: centralna teritorija totalno je urbanizirana, vodozaštitna zona uništena, a šume se i dalje nemilosrdno sijeku kako bi se oslobodio prostor za nove stambene objekte i hotelske kapacitete.

I kako bi ozvaničio tu evidentnu pobjedu urbaniteta nad šumom, nepoznat neko, a najvjerovatnije se radi o onom eternalnom načelniku općine Trnovo, u epicentru Bjelašnice postavio je jednu blješteću, nesnosnu fontanu, kič-simbol svih turskih, španskih i meksičkih sapunica, ali i svake tranzicijske države u kojoj je nekoliko stotina prebogatih posjednika progutalo sve što se do tada moglo smatrati državnim, narodnim ili zajedničkim imetkom i općim dobrom.

Bjelašnička fontana tako postaje neželjeni bosanskohercegovački, ili bar kantonalni, čisto sarajevski simbol, svjedočanstvo da se nismo u stanju izboriti s ružnim fasadama, ali jesmo sa šumama i planinama. Zvuči odista depresivno, al’ to je blješteće ruglo izgleda jedina alternativa onom gradskom sivilu.

Od nas dosta. Pamtite nas po fontanama našim.