Piše: Andrzej DUDA

Prije skoro godinu, tokom proslave 230. godišnjice donošenja poljskog Trećemajskog ustava, Varšavu su posjetili predsjednici Ukrajine, Estonije, Letonije i Litvanije. Naše zemlje povezuju susjedske veze i zajedničke vrijednosti, kultura, istorija i izazovi današnjice. Simbol ovih veza je drugi moderni ustav u svijetu, čiji je cilj bio da transformiše demokratiju poljskih plemića u efikasniju ustavnu monarhiju.

Nažalost, to je bio kasni čin. Tri apsolutističke sile – Rusija, Pruska i Austrija – udružile su snage da unište jedinstveni politički i civilizacijski projekat slobodarske, multietničke i multivjerske prve Republike Poljske. Većina predaka današnjih građana zemalja Centralne i Istočne Evrope postali su carski podanici. Bili su primorani da svojom krvlju, imovinom i radom podržavaju širenje ruskog carstva.

Podsjećajući na ovu istorijsku lekciju, na pljačku, progon, uništavanje kulturne baštine i djela genocida koje su nad našim narodima počinile Rusija i Sovjetski Savez, kao i na stvarnu okupaciju dijela teritorije Ukrajine od strane trupa Ruske Federacije od 2014. godine, mi, predsjednici zemalja regiona, potpisali smo svečanu deklaraciju. U njoj smo jasno stavili do znanja da ujedinjena Evropa treba da ostane otvorena za sve zemlje i narode koji dijele njene vrijednosti, a da je za

sve nas solidarnost naroda, posebno pred sadašnjim prijetnjama našoj zajedničkoj bezbjednosti, jedan od kamena temeljaca mira, stabilnosti i razvoja (…).

Ove izjave su jednako snažno zvučale skoro godinu dana kasnije, prilikom ponovnog okupljanja predsjednika Poljske, Ukrajine, Litvanije, Letonije i Estonije. Ovog puta, 13. aprila ove godine, domaćin je bio predsjednik Volodimir Zelenski. Okupili smo se u Kijevu, čak i kada je grad bio granatiran od strane ruskih osvajača.

Godinama ponavljani dramatični apeli na odlučnost i solidarnost Evrope u suočavanju s ruskim neoimperijalizmom nijesu uvjerili neke od političkih elita našeg kontinenta. Putinov režim je otvoreno proglasio volju da ponovo stvori – u ovom ili onom obliku – „zatvor nacija“ koji je bio Sovjetski Savez i sfera uticaja u bivšim državama istočnog bloka; veličanje komunizma i Staljina; sijanje podjela među evropskom porodicom naroda; pokušaji miješanja u demokratske procedure država članica NATO-a i EU; represije protiv ruskih disidenata i izdajnički napadi na njih; ponovljeno kršenje vazdušnog i pomorskog prostora evropskih zemalja od strane ruskih oružanih snaga i neprijateljske sajber aktivnosti; invazija na Gruziju 2008. i hibridni rat protiv Ukrajine 2014. godine; hibridni napad 2021. godine, kada je Lukašenkov režim podređen Moskvi prevezao migrante sa Bliskog istoka u Bjelorusiju, a potom ih prisilio da pređu istočnu granicu Poljske, koja je ujedno i granica EU i NATO-a...

Sva ta „zvona za uzbunu“ nijesu zaustavila neke političare da razgovaraju sa liderima o potrebi da se „razumije Rusija i njena osjetljivost“. Predstavnicima zemalja našeg regiona nije se vjerovalo kada su upozoravali da će nova infrastrukturna ulaganja i ugovori za nabavku ruskih energenata prije ili kasnije biti iskorišćeni od strane Moskve kao oruđe brutalne ucjene. Nedavni događaji su dokazali da smo bili u pravu.

Dan 24. februar 2022. godine je postao prekretnica u svjetskoj istoriji. Nakon tragičnog sukoba u Bosni i Hercegovini prije 30 godina, u Evropi se ponovo razbuktao rat. Opet se dešavaju događaji koji ovdje nijesu viđeni od 1945. godine. Hiljade vojnika i civila je ubijeno. Bombardovana sela i gradovi nestaju sa lica zemlje. Ruski agresori ne dozvoljavaju da se njihovi stanovnici evakuišu. Koriste teror i taktiku spaljene zemlje. Oni vrše pljačke, silovanja i mučenja – uključujući žene i djecu – kao i genocidna masovna pogubljenja.

Tekuće istrage koje vode tužioci Međunarodnog krivičnog suda moraju dovesti do kažnjavanja onih koji su izdavali naređenja i počinili ove užasne zločine protiv čovječnosti.

Poljske vlasti, dobrovoljci i milioni Poljaka su od prvih trenutaka rata pomagali izbjeglicama da pobjegnu iz Ukrajine. Pomažemo građanima iz preko 150 zemalja širom svijeta da se vrate svojim domovima. Skoro tri miliona ljudi napustilo je teritoriju Poljske, od kojih je skoro dva miliona ostalo kod nas. To su uglavnom žene, djeca i stari ljudi. Iako ih zovemo gostima, a ne izbjeglicama, iako ovdje sklonište ne nalaze u tranzitnim kampovima, već u privatnim kućama, u župnim i vjerskim objektima, zdravstvenim ustanovama i javnim komunalnim zgradama, za nas je to veliki izazov. Poređenja radi – tokom migracione krize 2015. u Evropu je došlo nešto više od 1,8 miliona ljudi. Hitno nam je potrebna finansijska podrška, barem ona koja je dodijeljena Turskoj nakon što je primila 3 miliona izbjeglica sa Bliskog istoka.

Prije svega, pomoć je potrebna Ukrajincima koji se brane od zločinačke agresije. Potrebna im je vojna oprema i dosljedan ekonomski pritisak na Rusiju da oslabi svoju ratnu mašinu.

O sudbini našeg kontinenta se danas odlučuje na ravnicama Ukrajine. Tu se vodi izuzetno dramatična borba za sigurnu budućnost, slobodu, identitet i dobro ime cijele Evrope. Vrijeme za razgovor je prošlo. Vrijeme je za solidarnu i odlučnu akciju.

(Pobjeda.me)