Piše. HARIS IMAMOVIĆ / "Istraga.ba"

Prije nego što su dovedeni u zgradu u Kravici, muškarcima i dječacima iz Srebrenice, koji su zarobljeni u šumi i okupljeni na livadi u Sandićima, obratio se i sam general Mladić. Njegove je riječi zapamtio jedan od preživjelih.

„Vaše porodice, djeca, žene i starci su evakuisani“, kazao je, „i oni su u Tuzli, Kladnju i Živinicama. A vi ćete biti tamo razmijenjeni za dva dana i sastat ćete se s njima. Ali sada je ovdje prevruće za vas. Stavit ćemo vas negdje gdje je hladnije.“ Sve vrijeme dok je govorio, kaže svjedok, Mladić je stajao pored jednog mrtvog tijela, ničim ne pokazujući da uopće primjećuje tu činjenicu. 

Čuvši generalovo obraćanje, prvi bezbjednjak Bratunačke brigade Momir Nikolić je ostao zbunjen. Njemu su, kako će kasnije posvjedočiti u Haagu, oficiri koji su toga jutra bili na sastanku s Mladićem u bratunačkom hotelu Fontana, prenijeli naređenje da zarobljenike treba pobiti; a sada im Mladić lično garantuje sigurnost!?

„Gospodine generale, šta će biti s ovim ljudima?“, upitao je Nikolić kada su ostali nasamo, ali Mladić nije kazao ništa. Umjesto toga zamahnuo je rukom ispod vrata, zdesna nalijevo, simulirajući klanje. „Shvatio sam“, kaže Nikolić, „da će ti ljudi biti pobijeni.“

Da će masa biti pobijena, znao je i Vaso Todorović, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RS-a „Šekovići“, koji je također u tom trenutku bio na livadi u Sandićima. Njemu i drugim specijalcima je čitava dva dana ranije, još dok su bili na ratištu u Srednjem, rečeno da će pomoći u ubijanju zarobljenika, nakon pada Srebrenice.

Vaso Todorović je, kako će posvjedočiti kasnije na sudu, među ljudima na livadi prepoznao svog školskog druga Jusufa i „Zikriju iz Pajića“. Zikrija ga je, kaže, pitao šta će se desiti s ljudima, ali Vaso se nije usudio kazati mu.

Tamo gdje je hladnije

Sve je počelo kada je jedan od specijalaca Krsto Dragičević ušao u hangar u Kravici prepun ljudi dovedenih iz Sandića, da porazgovara sa jednim poznanikom, spomenutim Jusufom. Za razliku od „Zikrije iz Pajića“, Jusuf je znao kakva ih sudbina čeka, nije morao ni pitati. Ali odlučivši da je neće šutke prihvatiti, u jednom trenutku oteo je tom Krsti D. pušku iz ruku i ubio ga. Ustrijelio ga je u vrat.

Dvojica specijalaca, koji su bili najbliže, komandant voda Milenko Trifunović i njegov zamjenik Rade Čuturić odmah su pritrčali i skočili na Jusufa, nastojeći mu oteti pušku. Čuturić je golim rukama uhvatio puščanu cijev, sprživši se, jer je Jusuf dok su se hrvali ispucao cijeli šaržer. U konačnici, uspjeli su ga obuzdati, uzeti mu automat i ubiti ga.

Nakon toga je počelo ubijanje. Odluka da će zatočenici biti ubijeni donijeta je znatno ranije, ali incident je donekle ubrzao proces, učinivši ga neurednijim u poređenju sa pažljivo organiziranim egzekucijama u Orahovcu, Petkovcima, Branjevu, Kozluku i Pilici.

Čim je, naime, Jusuf ubijen, jedan od specijalaca Marko Milanović je iz puškomitraljeza krenuo pucati u masu ljudi u skladištu. Ubrzo su se pridružili i drugi specijalci. Pucali su iz blizine, većinom iz automatskih pušaka. Kada bi ispraznili šaržere, stavljali bi nove i nastavljali. U objektu prepunom zarobljenika nastao je haos, čuli su se jauci i psovke, sve je ubrzo bilo prepuno krvi. Bilo je nekoliko pokušaja bijega, ali svako ko je istrčao bio bi ubijen.

Jedan od preživjelih je, kako će posvjedočiti pred sudom, nedugo nakon što je pucnjava krenula navukao na sebe dva leša i njima se štitio do kraja. Krici preživjelih su mu, kaže, padali teže od same pucnjave i eksplozija. Unutra se od prašine ništa nije vidjelo. Tek kada bi pucnjava zastala, neki od preživjelih, isuviše žedni u svoj toj žegi i prašini, ustajali bi iz gomile leševa i kretali vani, vapeći za malo vode. Ali ubice, koje su za vrijeme pauza pušile cigarete, prekidale su im žeđ samo kratkim rafalima.

Jedan od specijalaca, zaštićeni svjedok D-5, koji nas obavještava o ovim okolnostima, priznat će krivicu i identificirat će čitav niz egzekutora. „Od Šekovljana je“, kaže on, „bio Čupo, bio je Zgembo. Bombe su bacali samo dvojica – Vojvoda i Čupo.“

Vojvoda je Radomir Vuković. On je, sve dok D-5 nije progovorio, živio u Beogradu, radeći kao keramičar. Zgembo je Zoran Tomić, koji je do hapšenja radio kao čuvar u jednoj zvorničkoj školi, čija će direktorica na suđenju otkriti da su da „učenici voljeli i zvali ga Zoka“.

Zaštićeni svjedok D-5 odbio je pucati u ljude u Kravici, zbog čega su mu, kaže, saborci govorili da je „pička, izdajnik i kukavica“. Godinama, nakon masakra, imao je sukobe s komšijama zbog toga, a sve je, veli, čak išlo dotle da je njegovo dijete šikanirano u školi i označavano kao „izdajničko dijete“.

Isto („Pičko jedna, što ne pucaš? Izdajice, kukavico!“) su govorili i Vasi Todoroviću, koji je, premda je odbio pucati, osuđen na šest godina, jer je ipak, svjesno i voljno, učestvovao u sprovođenju muškaraca i dječaka do skladišta u Kravici, te je čuvao stražu dok su njegove kolege, specijalci ubijali.

Tokom suđenja, advokati odbrane, više puta će tvrditi da u Kravici nije postojao plan za ubijanje, te da je ono izvršeno kao osvetnička reakcija na „incident sa sprženim rukama“. Sud će, u predmetu protiv Miloša Stupara i drugih, zaključiti da ovaj incident, posmatran zajedno s drugim dokazima, čak dodatno potkrepljuje dokaz o postojanju genocidne namjere, jer počinilac ubistva Krste Dragičevića otkriven je i ubijen prije nego je pokolj i počeo, što dokazuje da namjera optuženih nije bila usmrtiti pojedince, koji su im učinili nešto loše, već sve zarobljene muškarce i dječake.

Na koncu, niko se od zatvorenika nije pobunio na drugim lokacijama (Orahovac, Petkovci…), pa su bez izuzetka pobijeni, baš kako je Radovan Karadžić, još 9. jula, kazao prvom čovjeku bratunačkih vlasti i svom intimusu M. Deronjiću, o čemu će ovaj kasnije izvijestiti haške sudije: „Miroslave“, kazao je predsjednik Republike Srpske, “sve ih treba poubijati. Do koga god mognete stići.“

Dezerteri

Za razliku od Radomira Vukovića, koji je nakon genocida pobjegao u Beograd, gdje se uživio u ulogu ordinarnog građanina, radeći kao keramičar, Božidar Kuvelja je već na samom početku rata dezertirao i pobjegao u Srbiju.

Iako su mu, kako će kazati na sudu, muslimanski vojnicii ubili oca, Kuvelja nije htio da ratuje, ali su ga srbijanske vlasti uhapsile i vratile preko Drine, gdje prinudno regrutovan, postavši pripadnikom Centra za obuku Jahorina, policijske jedinice Republike Srpske uglavnom sačinjene od dezertera.

Voljom sudbine, odnosno vojnih i civilnih vlasti Republike Srpske, Božidar Kuvelja će 13. jula, kao dio „dezerterske jedinice“, doći u Kravicu, oko šest navečer, gdje će odmah čuti jaukanje i vidjeti mrtva tijela ispred skladišta.

„Dezerteri“ će ubrzo preuzeti posao od izmorenih „Šekovljana“. Kako će potvrditi više njih, uključujući i Kuvelju, pucnjava je trajala cijelu noć.

Ujutro je komandir čete Neđo Milidragović, zvani Neđo Kasapin, prišao skladištu i počeo objašnjavati da je „ono što se desilo greška i da se nije trebalo desiti“. Zatim je pozvao zarobljenike da izađu na plato kako bi im bila pružena pomoć.

Nekih stotinu ljudi je izišlo. Mnogi su bili ranjeni, a „dezerteri“ su im, po naređenju oficira, čak dali i vode. Međutim, kada su iz gomile leševa izišli svi koji su to htjeli, ponovo je počelo maltretiranje. Policajci su ih počeli tjerati da pjevaju četničke pjesme, a zatim su ih postrojili u četiri vrste.

Kako nas, u postupku protiv Božidara Kuvelje, obavještavaju dvojica policajaca, zaštićenih svjedoka (KB-116 i KB-117), spomenuti komandir Milidragović je zatražio da se donese mitraljez, koji je, u nedostatku dobrovoljaca, dao Kuvelji naredivši mu da puca, što je ovaj i učinio. Ubrzo je čitav plato ispred skladišta bio prekriven leševima, a Kuvelja je na kraju otišao među njih da pronađe preživjele i dokrajči ih.

Na pitanje tužioca da li je ubijao, Kuvelja je odgovorio ambivalentno: „Jesam. Ja sam pucao ispod i iznad dosta. Da li je koga metak pogodio, ne znam. Ja nisam vidio da li sam… Svako ko se tu zadesio morao je pucati.“

Da svako ko se tu zadesio nije morao pucati, potvrdila su dvojica zaštićenih svjedoka (S-102 i S-116) na suđenju Dušku Jeviću, komandantu Centra za obuku. Oni su do kraja ostali dosljedni svom dezerterskom uvjerenju. Ili barem tako kažu.

Djeca

Još su u večernjim satima 13. jula, pukovnik Ljubiša Beara i Miroslav Deronjić počeli organizirati odvoz i pokopavanje tijela. Zaključeno je da će radnici jedinice za asanaciju Komunalnog preduzeća „Rad“ i oni iz Civilne zaštite Bratunac već sljedećeg jutra prionuti na posao.

Vozač Krsto Simić će posvjedočiti da je, po naređenju iz Bratunačke brigade, u konvoju od pet kamiona stigao u Kravicu, gdje je čekala gomila leševa. Radnici civilne zaštite u plavim uniformama su, veli on, ubacivali tijela u kašiku jednog rovokopača, koji bi ih zatim tovario na kamion. U jednom trenutku, iako je bio obični vozač, Simić je, kaže, morao preuzeti rukovanje rovokopačem, jer rukovalac građevinskom mehanizacijom Radenko Đurković „nije mogao psihički izdržati ovaj posao“.

Cijeli dan su, kaže Simić, tovarili tijela, sve do navečer, iznoseći ih jedno po jedno, jer rovokopač nije mogao proći kroz uska vrata skladišta.

Načelnik štaba Civilne zaštite Ljupko Ilić, koji je radnicima donio jelo i rakiju, svjedočio je da je Krsto Simić izišao iz rovokopača sav oznojen. „Pozdravio se“, kaže, „i tražio rakiju. On nije mnogo pio, nego je rakijom prao ruke i umivao se.“ Ilić se, kaže, onesvijestio kada je provirio i vidio pun magacin leševa.

Radnici su odvezli tijela u Glogovu, gdje ih je čekala friško iskopana masovna grobnica. Dva-tri mjeseca kasnije, kada su američke vlasti objavile satelitske snimke lokacija grobnica, većinom isti ljudi su ponovo iskopavali tijela iz grobnice u Glogovoj i premještali ih na druge lokacije u Zelenom Jadru.

Zaštićeni svjedok P-135, etnički Srbin se, pred haškim sudijama, prisjetio smrada koji je zahvatio Bratunac, kada su, ujesen 1995, prolazili kamioni sa tijelima: „Sjećam se da sam sjedio kući. Bio je otvoren prozor na mojoj sobi. Osjetio sam nevjerovatan smrad. Nisam… Pretpostavio sam… Znam šta je smrad raspadnutog ljudskog tijela. Sutradan sam čuo priče da su djeca na ulici vidjela nekakve noge, ne znam, dijelove ljudskih tijela.“

Z ideologija

Uzimajući u obzir razmjere zločina koji je počinjen u Kravici, tamošnja zgrada Poljoprivredne zadruge ne bi smjela biti ništa drugo, osim muzej ili spomenik. Ocjena bratunačkog načelnika Srđana Rankića da su narodu „potrebne fabrike, a ne jeftina nacionalistička demagogija i muzeji“ više je pakosna nego maloumna, ako imamo u vidu da općinske vlasti u Bratuncu već 27 godina ne dopuštaju da se u Kravici postavi čak ni spomen-ploča.

Općina Bratunac je, na ljeto i jesen 1995. godine, aktivno učestvovala u prikrivanju genocida, putem svog Štaba civilne zaštite i komunalnog preduzeća „Rad“ koji su pomagali zakopavati leševe u masovne grobnice, kako bi se prikrio zločin. Posljednja odluka Općine Bratunac da, gazeći volju porodica žrtava, renovira objekat i stavi ga u komercijalnu funkciju, nije ništa drugo nego mirnodopski nastavak te politike.

Dok razmišljamo o uzrocima bezobzirnosti bratunačkih vlasti, valja se prisjetiti da je, dvije sedmice uoči agresije na Ukrajinu, ruski ambasador posjetio Bratunac, susrevši se sa općinskim vlastima i članovima Istočne alternative, udruženja koje redovno veliča Mladića, 11. juli naziva „danom oslobođenja Srebenice, a 2015. godine je, nakon ruskog veta na britansku rezoluciju o genocidu, zidove zadruge u Kravici oblijepilo i slikama Vladimira Putina.

Uz otvorenu rusku podršku ponižavanju žrtava genocida, i indolentan odnos euroatlantske zajednice, ideologija slova Z nema razloga da prestane bujati u Podrinju. Poruka da će na mjestima poput Kravice umjesto muzeja nicati tvornice, zvoni u praznini banalnosti zla iz kojeg je proistekla, dok Putinova vojska tijelima ukrajinskih civila puni nove masovne grobnice.