Piše: Oleksandr LEVČENKO 

U sjevernom susjedstvu Ukrajine dosta opasno manevriše predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko. On je izjavio da je Ukrajina, prije nekoliko dana, navodno udarila projektilima na bjelorusku teritoriju, ali je protivraketna odbrana odradila svoj posao i sve ove rakete su, kobajagi, srušene. Pri tome Lukašenko nije pokazao fotografiju makar jedne jedine srušene ukrajinske rakete.

Bjeloruski predsjednik, koji je na izborima u 2020. nevjerovatni šesti put proglasio sebe za šefa države, nije bio prihvaćen od domaće opozicije i međunarodne javnosti. U Minsku i drugim većim gradovima počeli su neredi, koji ga zamalo nisu pomeli sa vlasti. Razumljivo je da je u pomoć Lukašenku priskočila službena Moskva. Ali za davanje potpore Vladimir Putin zatražio je od Minska ubrzavanje potpune integracije Bjelorusije sa Rusijom. Bjeloruski diktator nije imao izbora i preuzeo je puno obaveza samo da ga Kremlj spasi od gubljenja vlasti i preuzimanja Minska od strane demonstranata.

Aleksandar Lukašenko je veliki demagog, koji se popeo na vlast još daleke 1994. Imao je tada puno jače protivnike, zagovornike demokratskih i europskih promjena, koje je podržavao Bjeloruski narodni front i bivše komuniste, koji su bili na vlasti u doba SSSR. 

Treba podsjetiti da je svojevremeno u Bjelorusiji bio veoma popularan lider komunističke partije Petro Mašerov. U doba SSSR vođa komunističke stranke Bjelorusije, koja je naravno bila sastavni dio komunističke partije Sovjetskog Saveza, bio je političar broj jedan. Po moći je bio iznad predsjednika vlade ili šefa bjeloruskog parlamenta. Komunisti su u SSSR bili partija vlasti i to je čak bilo upisano u Ustav, u čl. 6.

Petro Mašerov bio je prvi sekretar komunističke partije Bjelorusije od 1965. do 1980. godine. Za to vrijeme puno je uradio da unaprijedi svoj rodni kraj. Kao bivši partizan i heroj Drugog svjetskog rata bio je vrlo popularan u narodu za razliku od većine komunističkih lidera, koji se ponašali birokratski, često neprofesionalno. Oni su u svakom trenutku gledali ka Moskvi, čekali upsstva i konstantno provjeravali politički kompas, što se tiče službene linije Komunističke partije koja se ponekad mijenjala poslije dolaska na vlast nove stranačke garniture.

Inače Mašerov je bio izuzetak od ove garde oportunista i nesposobnjakovića. Tako da se Bjelorusija kao sovjetska republika počela bolje razvijati u odnosu na druge regije SSSR. Mašerov je počeo biti popularan ne samo u Bjelorusiji nego i šire. To se nije svidjelo nekim u Kremlju, koji su bili bliski tadašnjem generalnom sekretaru Komunističke partije SSSR, starog i pomalo nemoćnog Leonida Brežnjeva. Moskovska nomenklatura već je osjetila opasnost od dolaska kompetentne i popularne osobe na čelo Sovjetskog Saveza, koja nije trpjela slabašnost u upravljanju i podlost u ljudskom ponašanju.

I... Petro Mašerov poginuo je u automobilskoj nesreći, na povratku sa službenog puta iz Moskve za Minsk. Izgleda da ta nesreća  nije bila slučajna? Ali za sobom je Mašerov ostavio jednu od naj razvijenih sovjetskih republika. Razrađen još u njegovo doba,  kompleks nacionalne ekonomije djeluje jiš i danas. Većina sadašnjih bjeloruskih privrednih giganta bila je sagrađena u doba tog talentovanog čovjeka i donosi Bjelorusiji korist do današnjeg dana.

Na izborima 1994. Aleksandar Lukašenko uspio je da pobijedi patriotske snage, s jedne strane i udružene bivše komuniste, sa druge. On sam bio je komunista, ali je sebe pozicionirao kao bjeloruskog reformatora i tako se uspio nametnuti u izbornoj trci. Za svoju aktivnost nekoliko puta dobio je po nosu od policije, ali je vješto to iskoristio da predstavi kao borbu za demokratiju protiv autoritarizma.

Ipak, kad je došao na vlast počeo je polako koristiti represiju protiv svojih političkih oponenta. Sa svakim novim dobijenim mandatom predsjednika države, koji nikad nije priznavala opozicija, pojačavao je pritisak na svakog ko nije prihvaćao njegov način vođenje zemlje. Uskoro, sve je preraslo u otvoreni politički progon i personalne represije nad svima koji su se usudili da se bore protiv njegove vlasti. Kasnije su vodeći opozicioneri počeli ginuti pod sumnjivim okolnostima ili jednostavno nestajati bez traga.  Lukašenko je zbog takvih stvari stavljen pod personalne sankcije niza demokratskih država. 

24. februara ruska vojska napala je Ukrajinu. Lukašenko je podmuklo dozvolio ruskim tenkovima, čitavoj vojnoj tehnici i vojnicima RF da nas napadnu sa bjeloruske teritorije. Otud su se već prvoga dana rata ruski vojnici našli u okolini Kijeva koji je blizu bjeloruskoj granici. Ovaj plan zauzimanja glavnog ukrajinskog grada zamalo je uspio zbog podlosti Lukašenka i službenog Minska.

Putinova Rusija napala je Ukrajinu kao nekad hitlerova Njemačka Francusku - ne samo direktno, nego i preko druge zemlje. U slučaju nacista to je bila Belgija 1940. a u slučaju rusista – Bjelorusija. Sa bjeloruske teritorije avijacija RF stalno bombarduje ukrajinske gradove, ruski projektili često su bili lansirani na Ukrajinu baš otud. Ruska vojska koja je došla iz Bjelorusije, u čijim su redovima bili i bjeloruski vojnici i dobrovoljci, uništila je potpuno gradove Borodjanka i Gostomelj, jako razorila Irpenj, počinila ratne zločine i zločine genocida u Buči i okolnim selima.

Lukašenko za ovo snosi ličnu političku i pravnu odgovornost. Već nekoliko mjeseci Bjelorusija sprovodi ratne manevre duž ukrajinske granice, sipa laži da Poljska želi zauzeti zapadnu Ukrajinu, ali je tu Bjelorusija spremna da to spriječi. Kijev to smatra  vojnom prijetnjom ukrajinskoj državi.

Lukašenko mora biti svjestan opasnosti koje po njega nosi pridruženje ruskoj vojnoj agresiji. Može to za njega postati posljednji politički tango? Njegov partner Putin odlučio je da ide do kraja, procjenjujući da nema više šta da gubi. Ali Lukašenko može izgubiti sve.       

(Antena M)