Piše: Gojko BERIĆ

Da se, narode, ne lažemo, jer suviše je laži i ovdje i tamo i onamo - Bosna i Hercegovina ne zaslužuje nikakav povlašteni status u pridruživanju EU! I posljednjem čitaocu novina i polupismenom gledaocu televizije odavno su jasni razlozi koji nameću takav zaključak. Dovoljno je reći samo to da ni 27 godina od završetka rata ova zemlja nije uspjela odrasti i postati funkcionalna država, iako je svijet uložio u njenu obnovu veliku ljudsku energiju i enormnu finansijsku i drugu pomoć.

KRAJ NEPOTISTIČKE I KORUMPIRANE VLASTI

I zašto bi Zapad unedogled pokretao točkove njenog prosperiteta kad ona sama to ne želi. Ali, da se i glede toga razjasnimo. Populistička parola međunarodnih misionara da ovaj narod zaslužuje bolji život zapravo je najobičnija floskula. Bolji život ne zaslužuju ni pristalice nacionalističkih stranaka ni birači tobože građanskog opredjeljenja koji ne izlaze na birališta pod izgovorom da ne mogu ništa promijeniti.

Vladajuće nacionalističke garniture, međusobno nepomirljive još od prvih demokratskih izbora, dakle 32 godine opstruirale su ulazak BiH u zapadnu političku i ekonomsku hemisferu. To je rađeno smišljeno odbijanjem da se provedu bolne, ali neizbježne reforme i uspostavi novi sistem ponašanja i vrijednosti, što bi označilo kraj njihove nepotističke i korumpirane vlasti. A onda je ruska invazija na Ukrajinu prisilila evro-američke partnere da promiješaju karte i stvari poredaju na drukčiji način. Na nedavnom samitu u Bruxellesu Ukrajina i Moldavija dobile su status kandidata, što nema nikakve veze sa načelima i standardima na kojima je utemeljena EU. Da Putin sve veće dijelove Ukrajine ne pretvara u zgarišta i ne prisvaja čitave oblasti susjedne države, ove dvije zemlje jedva da bi bile i pomenute u oficijelnim debatama o proširenju. Zeleno svjetlo je ostalo ugašeno kad su se pred vratima pridruživanja pojavile Sjeverna Makedonija i Albanija, koje su ispunile sve uslove za sticanje kandidatskog statusa. Makedonija je čak pristala da promijeni svoje ime. Albanski predsjednik Edi Rama je, lupnuvši šakom o stol, gnjevno reagovao: “Ovo je prevara!”

Pa ako može Ukrajina, zašto ne može i Bosna i Hercegovina? Ovo pitanje su postavili predstavnici nekoliko evropskih zemalja i svi su u Sarajevu doživljeni kao prijatelji. Međutim, postaviti takvo pitanje nikoga ništa ne košta. Jer, koliko god neke članice EU bile iskrene u uvjerenju da BiH zaslužuje da se preko reda pomakne za dva-tri mjesta naprijed, njima je savršeno jasno da je naš ulazak u evropsku porodicu na dugu štapu, da su to političke i društvene muke i da one neće s tim imati mnogo veze. Zato je potpuno nejasno na osnovu čega je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, obraćajući se prošlog petka ukrajinskom parlamentu, izjavila da je ta zemlja ostvarila veliki napredak uprkos ruskoj agresiji. Pobrala je gromoglasan aplauz, ali se ta ukrajinska inicijacija, obavljena u veoma kratkom roku i u više nego teškim uslovima, graniči sa mađioničarstvom. Pa ako su takva čuda moguća, zašto nešto slično ne bi ostvarila i BiH? Nekada se u naša ljetna kina ulazilo kroz kapiju, sa plaćenom ulaznicom. Ali moglo se i bez ulaznice, preko ograde. U Sarajevu se osjeća atmosfera, stvorena uglavnom zahvaljujući medijima, u kojoj se mnogima čini da bi se i u EU moglo ući “preko ograde”. Čak se i Dodik na trenutak uključio u neformalni patriotski front, rekavši da je i u BiH bio rat i da je u njemu poginulo 90 hiljada ljudi. Stvar je međutim u tome da je BiH, koračajući u ritmu hoću-neću prema EU, više neću nego hoću, prokockala čitavih četvrt stoljeća. I onda nas Ukrajinci preteknu za samo tri mjeseca!

I ko je za to kriv? “Političari”, odgovoriće horski nezadovoljnici svih vjera i nacija, od beskućnika i siromaha koji se hrane u narodnim kuhinjama do bulumente onih koji su se uhljebili u opozicionim strankama. Tek šačica novinara i poneki intelektualac upiru prstom u pravu adresu. Među njima je i profesor Slavo Kukić, nepokolebani ljevičar u hercegovačkom kleronacionalističkom okruženju, koji za sebe kaže: “Ja sam, jednostavno, kap u moru.” Kukić je u obimnom intervjuu u Dnevnom listu od 4. jula rekao: “Nije do političara - do nas je. A za njih glasujemo i potom pakiramo kofere i bježimo iz ove zemlje. Mali čovjek ovog prostora neobično je pogodan objekt za gebelsovski tretman ispiranja mozga koji mu eliminira moć rasuđivanja. Ako ti banditi, uz ono što čine svih ovih godina nemaju osjećaj nikakva straha za ono što bi ih moglo sustići, to je moguće protumačiti jedino na način da su zarobili mozak obična čovjeka i njihovu sigurnost da će im, kakve god gadarije radili, taj isti u listopadu opet dati glas. To je poražavajuća spoznaja.” I šta mi uopće znamo o sebi, o društvu u kojem živimo i koje je oblikovano u posljednjih tridesetak godina? To se društvo počelo ubrzano osipati, njegov politički najosvješteniji i biološki i radno najdragocjeniji ljudski materijal masovno odlazi na Zapad. Ko je ostao, zaključićete po ispraznim i primitivnim razgovorima koji se vode po našim kafanama, po glasovima koji se čuju na pijacama i u prodavnicama, po izgledu naših ulica, parkova, tramvaja i trolejbusa. Ko smo, šta smo i zašto radimo u korist vlastite štete, povjeravajući mandate ljudima kojima je prije mjesto za kockarskim stolom nego u politici, time bi trebalo da se pozabave naši sociolozi. Ima ih na stotine, uhljebljenih po raznim fakultetima, ali stvarnost ih ne zanima.

A ŠTA RADI MILORAD DODIK?

Maglovite su i upitne postale i definicije današnje Bosne i Hercegovine. Šefik Džaferović i Željko Komšić, megafoni državotvornog patriotizma, neumorno nas uvjeravaju da je ovo nezavisna, jedinstvena i tome slična država. A ništa od toga nije do kraja tačno. Protektorat je još na snazi, visoki predstavnik je još tu, strane trupe makar simbolično štite uspostavljeni mir. Ni Ustav oktroisan u Daytonu ne znači više ništa. Šta radi Milorad Dodik - ide korak po korak prema secesiji Republike Srpske. Nedavno je osnovao entitetsku Agenciju za lijekove i medicinska sredstva, a prije dva dana počeo je da knjiži državnu imovinu na tapiju Republike Srpske. Bosna i Hercegovina se rastače naočigled svih. Visoki predstavnik Christian Schmidt šuti i čeka. Zato su oktobarski izbori proglašeni istorijskim. Oni će dati odgovor na pitanje hoće li ova zemlja i dalje ostati beznadežno zarobljena u svoje etničke vilajete, proizvođače nazadnjaštva i mržnje, ili će zapuhati vjetrovi građanskog društva?

Zapad priželjkuje odlazak Dodika, Čovića i Izetbegovića sa vlasti, a njihovih politika na marginu zbivanja. Ali ako ostanu na tronu, moraće ih i dalje trpjeti. Odgovor na pitanje zašto nalaziće se u Ukrajini.

(Oslobođenje)