Krajem jula 1992. godine oko 11.000 ljudi iselilo se iz tadašnjeg Bosanskog Novog preko Karlovca u Njemačku. Četiri osobe iz konvoja 23. jula 1992. godine prisjećaju se puta u nepoznato, ali tamo gdje više nije bilo straha.

Doktorica Katmerka Cerić je Bosanski Novi, kako se grad na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine zvao prije početka rata, odlučila napustiti u prvom organizovanom konvoju 16. jula 1992. godine, piše Detektor.ba.

Njenom ocu je tada došlo pisano obavještenje – prijetnja izbacivanja iz stana vojnom policijom ukoliko ga on i njegova porodica sami ne napuste, prisjeća se Cerić. U tom su stanu do tada živjeli punih 30 godina.

“I to je, ustvari, i bio motiv da moji roditelji napuste, oni su svi mislili da će to proći”, kaže Cerić.

Imovinu koju je imala, prije odlaska predala je općinskim vlastima, ali se u stan uskoro morala vratiti jer je konvoj vraćen s hrvatske granice. Ona se prisjeća da su se sa strahom vratili u stan koji su im čuvale komšije.

“Pred nas su izašli stranci, mirovne snage, zato što nismo imali garanciju da možemo proći kroz Hrvatsku, a općine na toj teritoriji nisu znale šta će s nama. Ako mi jednom uđemo kod njih, moraju nas obezbijediti na neki način ili nas moraju pobiti”, prisjeća se ova doktorica.

Drugi konvoj krenuo je sedam dana poslije. Cerić i njena porodica imali su karte koje su ranije kupili za autobus broj 22, koji, kako kaže, nikad neće zaboraviti. Kada je autobus došao, vidjeli su da je pun, jer se konvoju od 5.000 ljudi pridružilo još toliko. U jednom od autobusa pronašla je mjesto za roditelje i rođake, a ona i sestra vozile su se kamionom.

“Svako je imao po dvije torbe, mi smo nosili kompletne dvije torbe putne sa zimskom garderobom usred ljeta, jer nismo znali hoćemo li imati novaca da kupimo tu zimsku garderobu kasnije, jer je ljetna ipak jeftinija”, kaže ona.

U Karlovcu su bili smješteni u sportsku dvoranu. Cerić se prisjeća da su se tada prvi put nakon dugo vremena osjećali sigurnima. U Hrvatskoj su se zadržali svega nekoliko dana, nakon čega su vozovima iz Zagreba odvezeni u Njemačku.

Tokom procesa vođenih protiv političkog vrha Republike Srpske utvrđeno je da su hiljade ljudi napustile Bosanski Novi u julu 1992. godine i da se broj stanovnika sa 14.000 smanjio na svega 1.000.
Čestitka za rođendan i status izbjeglice

U presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske, koji je osuđen na 20 godina zatvora, između ostalog i za prisilno raseljavanje osoba iz više općina u BiH, među kojima je i Bosanski Novi, navodi se da su prije formiranja konvoja, početkom juna 1992. godine, vođeni pregovori između predstavnika lokalnih muslimana, srpskih općinskih vlasti i predstavnika međunarodne zajednice, o odlasku stanovništva bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz ovog grada.

“Ti pregovori su se održavali u kancelariji Radomira Pašića u Dvoru, dvaput u kući svjedoka Emina Purića i dvaput na mostu na Uni. Nije se razgovaralo o mogućnosti povratka tih ljudi. Purić je te ‘pregovore’ opisao kao očajnički pokušaj da dobiju pomoć, ‘da izađemo iz tog okruženja i tog pakla koji je u to vrijeme bio u Bosanskom Novom’, navedeno je u presudi.

Purić, jedan od organizatora konvoja i izlaska stanovništva s područja Bosanskog Novog u julu 1992. godine, prisjeća se kako je autobuska karta koštala oko 15 maraka u današnjoj vrijednosti i da je vrijedila i za drugi pokušaj prelaska granice. On kaže da su svi koji su putovali automobilom mogli ponijeti puno više stvari od onih koji su putovali autobusom. Sav svoj život morali su staviti u jedan kofer, prisjeća se on.

Poslije prvog neuspješnog pokušaja prelaska granice, drugi je uspio nakon što je Njemačka obećala prihvatanje izbjeglica.

Prva fotografija u Njemačkoj (Foto: Katmerka Cerić)

“Kada su Muslimani otišli iz svojih domova, Srbi su počeli s pljačkom ili useljavanjem u njihove kuće. Nakon odlaska konvoja, u gradu Bosanskom Novom ostalo je nekoliko stotina Muslimana”, navodi se u presudi Krajišniku.

Nakon što se prvi konvoj, u večernjim satima 16. jula, vratio u Bosanski Novi, njihove kuće su već bile naseljene komšijama srpske nacionalnosti, jer, kako je Purić objasnio, stanovništvo je prije polaska moralo potpisati dokument u kojem svu svoju imovinu ostavljaju Općini, i to je bio jedan od uslova odlaska.

“Trajno, dobrovoljno i bez povratka, imovina sva oduzeta. Sva zemlja, sve kuće, sva tehnika, iz svih sela, to je tim dokumentom preneseno nekome”, prisjeća se Purić, koji je o ovim događajima svjedočio u predmetu protiv Krajišnika u Haagu.

Cerić je u Njemačku stigla 28. jula, tačno na svoj 33. rođendan.

“Tamo sam dala izjavu za njihove novine, čestitali su mi rođendan i tad sam postala zvanično – izbjeglica”, kaže ona.

I Elvir Šudić je u konvoju vidio spas. Porodica je imovinu prepisala vlastima, a jedino što su zadržali bio je automobil kojim su krenuli na put. U trenutku polaska, Elvir je imao 28 godina.

“Čim smo prešli, mi smo bili sigurniji, zato što je bio UNPROFOR i nije bilo problema”, kaže Elvir, koji je u Karlovcu s porodicom četiri noći spavao na travi stadiona prije nego što su vozom otišli u Njemačku.

Njegovi roditelji su se u rodni grad vratili 1997., a on godinu dana poslije, i tada su zatekli zapaljenu kuću. Vlasti u Republici Srpskoj su nakon rata ime grada Bosanskog Novog promijenili u Novi Grad.

“Nismo se u Bosanski Novi vratili, vratili smo se u Novi Grad”, kaže kroz uzdah.

Konvoju priključeni i zarobljenici

Izeta Bašić je zbog zdravstvenih problema sina i muža oklijevala da grad napusti prvim konvojem. Ali kada je vidjela situaciju u Bosanskom Novom, odlučila je da se priključi drugom konvoju. Od straha je gubila tlo pod nogama.

“To jutro smo krenuli, ponijela sam iz kuće dva tanjira, dvije deke, da prostrem sinu deku da na jednu legne, drugom da se pokrije. Ideš, ne znaš hoćeš li imati komad kruha niti krov nad glavom, a kao dobrovoljno napuštaš”, priča ona.

Zbog gužve i velikog broja ljudi, jedino mjesto koje su našli slobodno bilo je u kamionu, u kojem je već bio veliki broj ljudi. Njenom sinu je pozlilo i u kamionu je izgubio svijest, kada su mu pomogli pripadnici UNPROFOR-a.

Satima su putovali i pravili duge pauze, prisjeća se Bašić, koja je u dvorani u Karlovcu provela 21 dan.

“Ko nije doživio, to se ne može opisati, kakvi su to osjećaji, ostaviti svoje i krenuti. Nikom ni kriv ni dužan, a ne znaš ni gdje ćeš ni šta ćeš”, kaže ona.

Njena porodica vratila se u grad nakon rata. Živjeli su tri godine u Sanskom Mostu prije nego što su donacijama obnovili porodičnu kuću, koja je bila uništena.

U haškoj presudi Radoslavu Brđaninu, bivšem političkom vođi Autonomne regije Krajina (ARK) koji je osuđen na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, navedeno je kako je konvoju od najmanje 11.000 ljudi, priključeno i između 600 i 700 zatočenika sa stadiona u Mlakvama u Bosanskom Novom i veliki broj njih iz Prijedora, Bosanske Kostajnice i Bosanske Dubice.

Za ubistva, prisilni nestanak te nečovječno postupanje prema zatočenicima koji su bili u logoru u Vatrogasnom domu u ovom gradu, trenutno se pred Sudom BiH vodi proces protiv sedam osoba koje se terete u svojstvu pripadnika voda Vojne policije Lake novogradske brigade Vojske Republike Srpske (VRS).

U drugom predmetu sudi se 11 osoba kojima je na teret stavljen progon nesrpskog stanovništva – ubistvima, prisilnim preseljenjem, mučenjem i drugim nečovječnim djelima.

Sud BiH je 2016. osudio Stojana Kenjala na sedam godina, Zorana Kenjala na pet i Dragana Balabana na sedam godina zatvora, nakon što su prihvatili sporazum kojim su priznali krivicu za ubistva, prisilna preseljenja te mučenje Bošnjaka na području općine Bosanski Novi.

Krivično gonjenje protiv Željka Novakovića i Milenka Karlice, koji su optuženi za zločine počinjene na području ovog grada u junu 1992. godine, preuzelo je pravosuđe u Srbiji.

Doktoricu Cerić svaki juli podsjeti na dešavanja u Bosanskom Novom.

“I taj osjećaj žrtve, ponižene osobe, gubitka dostojanstva ljudskog, kad vas tako, kao stoku, nekuda tjeraju. A opet morate biti sretni što ste preživjeli, mi smo svi morali biti zadovoljni što nam se nije desilo gore, ali niko živ nije zaslužio ni ono što smo mi proživjeli”, kaže ona.