Piše: MATIJA ŠERIĆ / Geopolitika

Posljednjih tjedana i mjeseci, poglavito nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače prošle godine, snažno su ojačali pritisci zapadnih diplomata na Beograd i Prištinu da što prije implementiraju Briselski sporazum iz 2013., odnosno zatvore kosovsko krizno žarište i oživotvore Zajednicu srpskih općina na Kosovu (ZSO). Upravo je ta zajednica predmet spora između Beograda i Prištine. Srbi u njoj vide ekskluzivni srpski politički entitet dok Albanci u njoj vide simbolični ustupak Srbiji u zamjenu za normalizaciju odnosa i priznanje Kosova. Albanci smatraju da zajednica ne bi trebala imati izvršne ovlasti nego bi se trebala baviti prije svega kulturnim i identitetskim pitanjima Srba. 

ZSO – najaktualnije geopolitičko pitanje na Zapadnom Balkanu 

Aktualni francusko-njemački plan za Kosovo, tj. plan Europske unije koji je predstavljen javnosti u rujnu i prosincu 2022. a koji podržavaju Sjedinjene Države, kontroverzan je i pun proturječnosti. Plan bi u biti značio obostrano de facto priznanje Republike Srbije i Republike Kosovo, prihvaćanje državnih simbola te poštivanje nepovredivosti granica i teritorijalnog integriteta dviju zemalja i njihov daljnji europski put. Plan ne predviđa eksplicitno priznanje Kosova, ali se od Srbije traži da se ne protivi ulasku Kosova u međunarodne organizacije, uz izričitu obvezu da se ne suprotstavlja kosovskom ulasku u Ujedinjene narode. Međutim, glavni predmet srbijansko-kosovarskog sukoba je ZSO. Dvije strane ne mogu se dogovoriti niti oko imena. Srbi žele da se organizacija zove zajednica a Albanci asocijacija. 

Početkom veljače je kosovski premijer Albin Kurti postavio šest uvjeta za formiranje ZSO: 1) mora biti u skladu s kosovskim Ustavom, 2) zajednica ne može biti jednonacionalna, 3) prava nacionalnih manjina moraju biti recipročno riješena u obje države, 4) prije uspostave zajednice ilegalne strukture države Srbije moraju biti rasformirane na sjeveru Kosova, 5) ZSO se uspostavlja tek nakon obostranog priznanja Srbije i Kosova, 6) srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić povlači pisma upućena članicama EU da ne prihvate Republike Kosovo u EU. Nedavno je kosovska ministrica vanjskih poslova, Donika Gërvalla-Schwarz, izjavila da je prijedlog osnivanja ZSO-a „mrtav i ne može oživjeti“ jer je Ustavni sud Kosova presudio da je formiranje takve zajednice protivno kosovskim zakonima. I ona je, poput premijera Kurtija, usporedila ZSO s Republikom Srpskom kao „mehanizmom izvršne vlasti jednog naroda i primjerom kako jedna država ne funkcionira“ te da to neće dozvoliti da se dogodi na Kosovu. 

S intenziviranjem napora da se prihvati EU plan za Kosovo, sve se više govori i o statutu ZSO-a. Svoj prijedlog za Statut ZSO izradila je i njemačka fundacija Friedrich Ebert. ZSO koju bi činilo deset većinski srpskih općina imala bi svoj grb, obilježja i zastavu te tijela kao što su skupština, predsjednik, potpredsjednik, savjet, vlastiti proračun. Tu su i nadležnosti u područjima zdravstva, obrazovanja, gospodarstva, komunalnih usluga, urbanog i ruralnog razvoja, financija. Članstvo bi bilo dragovoljno. Posebno je uočljivo to što bi ta zajednica imala pravo na praktički neograničenu suradnju sa Srbijom u svim važnim pitanjima iako bi formalno bila u okvirima kosovske države. Detaljniji uvid pokazuje da bi uspostava takvog političkog entiteta bila ustvari još jedna komponenta „srpskog svijeta“. ZSO se ne razlikuje puno od sličnih velikosrpskih tvorbi koje su nastajale u Hrvatskoj i BIH tijekom 1990-ih u oblicima Srpskih autonomnih oblasti (SAO), Republike Srpske Krajine (RSK) i aktualne Republike Srpske (RS). 

Nastanak i razvoj ideje o Zajednici srpskih općina 

Kod razmatranja sadašnjih napora da se implementira treba pogledati kako je nastala i kako se razvijala ideja o srpskoj autonomiji na Kosovu. Na kraju kosovskog rata 1999. UN je donio Rezoluciju 12/44 prema kojoj je preuzeo kontrolu nad dotadašnjom južnom srpskom pokrajinom Kosovom i Metohijom. Prema popisu stanovništva iz 1991. u pokrajini je bilo 194.190 kosovskih Srba (9,9% ukupnog kosovskog stanovništva). Međutim, zbog srpskih ratnih poraza broj Srba se smanjio tijekom i nakon rata, njih oko trećine trajno se nastanilo izvan pokrajine. Ideološka osnova, temeljni inicijalni motiv koji je inspirirao aktualnu ideju o zajednici općina sa srpskom većinom, postavljen je još u siječnju 2003. Naime, tada je u uspostavljena Skupština Zajednice općina Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija sa sjedištem u Sjevernoj Kosovskoj Mitrovici. S pravom je ovo tijelo smatrano ilegalnim od vlade Kosova. 

Međutim, albansko protivljenje nije zaustavilo Srbe te je to nezakonito (veliko)srpsko tijelo nastavilo vršiti zakonodavnu i izvršnu vlast na područjima gdje su Srbi većina (većinom se radilo o sjeveru Kosova: Zubin Potok, Zvečan, Leposavić., Sj. Mitrovica). Tijekom srpsko-kosovskih pregovora u budućnosti Kosova 2005. srbijanske su vlasti pozvale na uspostavu autonomnog tijela srpskih općina i ustavnu zaštitu Srba. Posebni predstavnik UN-a Søren Jessen-Petersen i Kosovari odbacili su ideju podjele Kosova između Beograda i Prištine. Kada je u veljači 2008. Kosovo jednostrano proglasilo neovisnost od Srbije i pritom dobilo međunarodno priznanje od velikog dijela međunarodne zajednice, Srbi su pobješnjeli te su nastavili pokrajinu smatrati dijelom svog teritorija. S tim ciljem je nastavila djelovati Skupština ZOAP Kosovo i Metohija. Štoviše, kao odgovor na albanski put u neovisnost, u proljeće iste godine održani su izbori za srpsku skupštinu te je na njima pobijedila Srpska Radikalna Stranka čiji je lider Vojislav Šešelj bio u Haagu zbog suđenja za ratne zločine. Činjenica da su radikali pobijedili na izborima za Skupštinu ZOAP Kosovo i Metohija pokazuje da je cijela ideja o udruženju srpskih općina zapravo djelo radikala, odnosno velikosrba. Konačno su 2013. ilegalna velikosrpska skupština i njeni organi rasformirani kao rezultat Briselskog sporazuma Beograda i Prištine. 

Briselski sporazum 

Ipak, Briselski sporazum predvidio je uspostavu veoma slične političke tvorbe u vidu danas aktualne Zajednice srpskih općina. ZSO je planirano udruženje, asocijacija većinski srpskih općina sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici. Prema dodatku Briselskom sporazumu iz 2015., za razliku od svog prethodnika, ZSO ne trebala imati zakonodavne ovlasti nego „punu ovlast nadzora u područjima gospodarskog razvoja, obrazovanja, zdravstva, urbanog i ruralnog planiranja“, sukladno Europskoj povelji o lokalnoj samoupravi i kosovskim zakonima. Zajednica bi trebala imati osnivački statut, predsjednika, potpredsjednika, skupštinu i vijeće. Deset općina koje bi trebale tvoriti ZSO su: Sjeverna Mitrovica, Leposavić, Zvečan, Zubin Potok, Štrpce, Gračanica, Novo Brdo, Ranilug, Klokot i Parteš. Ukupna površine zajednice iznosila bi 1.708 kvadratnih metara što čini nešto više od 15% teritorija Republike Kosovo. Briselski sporazum je bio čin na kojeg su Srbi i Albanci bili prisiljeni od strane europskih diplomata kako bi se zatvorilo kosovsko pitanje i kako bi obje zemlje ubrzale svoj put pristupanja Europskoj uniji. Sporazum jamči kako Priština i Beograd ne mogu blokirati europski put jedno drugome. 

Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon izjavio je da ZSO jamči široke ovlasti općinama sa srpskom većinom. Premijer Kosova Hashim Thaçi izjavio je da je osnivanje ZSO-a u suštini prihvatljivo ako je u skladu s Ustavom Kosova i Ahtisaarijevim planom, dok je oporbeni lider Ramush Haradinaj to podržao rekavši da Ustav Kosova dopušta udruživanje općina, ali bez posjedovanja zakonodavne, sudske ili izvršne vlasti. U studenom 2014. jedan od koordinatora zaduženja za uspostavu ZSO, Ljubomir Marić, izjavio je da će se ona temeljiti na južnotirolskom modelu u Italiji i da očekuje osnivanje još dvije srpske općine: Gora i Prilužje. Slijedili su do sada neuspješni srpski napori da se formiraju te dvije dodatne srpske općine koje bi se pridružile ostalima. 

ZSO ne uspijeva zaživjeti 

Iako se očekivalo da će Zajednica srpskih općina zaživjeti do 2015. to se ipak nije dogodilo. Dana 9. studenog te godine zahtjev Kosova da postane članom UNESCO-a nije prošao zbog nedostatka potrebne dvotrećinske većine glasova na Općoj konferenciji UNESCO-a. Sljedećeg dana je vlada Kosova zamrznula sporazum o uspostavi ZSO-a što je rezultiralo teškom paljbom Beograda. Ministar vanjskih poslova Ivica Dačić je nazvao čin Kosovara „prijetnjom regionalnoj stabilnosti“ i „velikim udarom na Briselski dijalog“. U prosincu 2015. Ustavni sud Republike Kosovo proglasio je ZSO neustavnim. Takva odluka nije bila iznenađujuća jer jednonacionalna organizacija s izvršnim ovlastima suštinski krši duh kosovskog Ustava koji kosovsko društvo definira na načelima multietničnosti. Otada do danas je realizacija Briselskog sporazuma zamrznuta te je nastavljen diplomatski rat između Beograda i Prištine. Kosovo bi povremeno zapalo u političku krizu zbog unutarnjih sukoba albanskih stranaka koje su prvotno prihvatile uspostavu ZSO a kasnije odbile takvu ideju. U rujnu 2017. nakon kosovskih parlamentarnih izbora, Srpska lista pristala je formirati Vladu Kosova s premijerom Ramushem Haradinajem iz Saveza za budućnost Kosova, pod uvjetom da se uspostavi ZSO. Međutim, to se i dalje nije dogodilo. 

ZSO – predmet kritika i Srba i Albanaca 

ZSO je predmet kritika i srpske i albanske strane. Srpska oporba zamjera vladajućoj srpskoj administraciji na čelu s Vučićem i Srpskom naprednom strankom kako Briselski sporazum ne spominje Republiku Srbiju i njene zakone dok spominje Ustav i zakone Republike Kosovo. Srpska pravoslavna crkva bila je vrlo glasna u osudi sporazuma jer on predviđa „potpuno povlačenje institucija Srbije s područja njene južne pokrajine i uspostavljanje ograničene autonomije srpske zajednice na području sjeverno od mosta na Ibru u Mitrovici u okviru establišmenta Hashima Thaçija“. Određeni srpski krugovi na sjeveru Kosova također su organizirali prosvjede protiv uspostave ZSO-a te su alternativu vidjeli u nastavku ilegalnog djelovanja državnih tijela Srbije na sjeveru. 

S druge strane, Briselski sporazum kritizirali su Albanci u južnoj Srbiji i tražili za sebe jednaku autonomiju kao što je predviđena za Srbe na Kosovu. Stranka kosovskih Albanaca Vetëvendosje! organizirala je nasilne prosvjede protiv sporazuma, jer bi prema njihovom mišljenju autonomna srpska regija osakatila suverenitet zemlje i zacementirala etničke podjele. Određeni kosovarski krugovi žalili su se da su kosovski pregovarači previše toga dali srpskoj strani i da postojanje ZSO otvara priliku Srbiji da se legalno miješa u unutarnje poslove Republike Kosovo i tako potkopava njezin integritet. 

Jednonacionalni entitet u multinacionalnoj državi 

Savjetnik kosovskog premijera, Jeton Zulfaj, nedavno je javno kritizirao pritisak Zapada na kosovsku vladu da što prije formira ZSO. Istaknuo je kako na Kosovu ne postoji niti jedno albansko udruženje iako Albanci čine 93% stanovništva jer je kosovsko društvo multietničko. „Ustav Kosova nije predvidio nijednu albansku instituciju i ne može predvidjeti i prihvatiti nijednu srpsku, romsku, bosansku, tursku, goransku, aškalijsku, egipatsku instituciju“. Zulfaj je također istaknuo kako su zapadni diplomati u krivu ako iza popuštanja Srbiji leži namjera da se Beograd otme iz ruskog zagrljaja: „… čak i ako je to točno, zašto bi Kosovo plaćalo cijenu? Odvajanje Srbije od Kremlja (u svakom slučaju vrlo sumnjivo) je dobro za samu Srbiju, nema potrebe da za to plaćamo“. Kosovski dužnosnici, nastavili su negodovati zbog pritiska Zapada, a je čak je glasnogovornik kosovske vlade izjavio da zahtjev za formiranje ZSO nije zahtjev međunarodne zajednice već Srbije.Premijer Albin Kurti u nebrojeno navrata kazao je da ne pristaje da se ZSO uspostavi sve dok počiva na načelima jednonacionalne zajednice. 

Srbi pozitivno diskriminirani na Kosovu 

Godine 2020. misija UN-a na Kosovu (UNMIK), procijenila je da Albanci čine gotovo 95% stanovništva na Kosovu, a Srbi nešto manje od 4,5%. Prema postojećim zakonskim okvirima kosovske države, još od proglašenja samostalnosti 2008. srpska manjinska zajednica uživa široki spektar političkih, kulturnih i gospodarskih prava o kojima se šuti u srpskim ali istranim medijima. Može se reći da su Srbi pozitivno diskriminirani. Prema Ahtisaarijevom planu, koji je Kosovo prihvatilo, a Srbija odbacila, Kosovo je podijeljeno u 38 općina. Deset je uglavnom naseljeno Srbima i njima upravljaju lokalni Srbi. Tih 10 većinski srpskih općina čini otprilike 25% teritorija zemlje, što je prilično neobično za zajednicu čiji je broj manji od 5%. Neke male općine nastale su isključivo s ciljem da srpsko stanovništvo dobije vlastitu općinu. 

Na sjeveru Kosova postoji jasna srpska većina, dok su druge srpske općine raspoređene u ostatku zemlje. Sve općine već imaju nadležnost nad svojim proračunom, gospodarstvom, javnim službama, upravljanju infrastrukturom, osnovnim i srednjim obrazovanjem te primarnom zdravstvenom zaštitom. U brojnijim srpskim općinama kao što je Mitrovica-Sjever, one imaju dodatne nadležnosti u obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Prema kosovskim zakonima, u općinama u kojima najmanje 10%populacije pripada manjinskim zajednicama, najmanje jedan predstavnik te manjinske zajednice ima pravo obnašati funkciju u skupštini općine. Budući da je policija organizirana na nacionalnoj razini ona odražava multietničku strukturu Kosova. U praksi, prema Briselskom sporazumu iz 2013. i važećem zakonu o policiji, nazočnost policije u pojedinoj općini obično odražava tamošnju etničku strukturu. U općinama sa srpskom većinom Srbi također imaju pravo imenovati zapovjednika policije. 

Kosovo ima dva službena jezika, albanski i srpski. Dvije etničke skupine u velikoj mjeri su separirane i žive odvojene živote. Kosovski parlament ima 120 mjesta. Od tog broja, Srbima je zajamčeno 10 mjesta, otprilike 8%, bez obzira na ishod izbora. Još 10 mjesta pripada ostalim etničkim skupinama. Bez obzira na rezultate, svaka kosovska vlada ima barem jednog ministra iz srpske manjine i jednog iz ostalih etničkih skupina. Ako ministarstava ima više od 12, manjine imaju pravo na svako treće ministarsko mjesto. Prema Ustavu, za blokadu ustavnih amandmana dovoljno je samo sedam zastupnika iz redova manjina. Ni u jednoj zemlji u Europi, izuzev Hrvatske, manjinska prava nisu toliko naglašena kao na Kosovu. To nije slučajno jer je međunarodna zajednica sudjelovala u izradi kosovskog Ustava. U općinama sa srpskom većinom uči se srpski jezik, a albanski se čak ne nudi ni kao izborni predmet. U općinama u kojima dominiraju Albanci upravo je suprotno i srpski se nudi kao izborni predmet. Čak se i obrazovni sadržaji uvelike razlikuju. Povijest Kosova drukčije uče Albanci a drukčije Srbi. 

Gotovo bez iznimke, političke stranke na Kosovu dijele se po etničkom načelu. Stranku Srpska lista Beograd ne samo da podržava nego i potpuno kontrolira. Srbi koji vode drukčiju, integracijsku politiku našli su se pod žestokim pritiskom, a neke istaknute ličnosti su proganjane, dok je Oliver Ivanović misteriozno ubijen 2018.Srpska lista je na posljednjim parlamentarnim izborima zauzela svih 10 mjesta rezerviranih za srpsku zajednicu. Tako Vučić ima uporište u kosovskom parlamentu i u svakoj kosovskoj vladi te pomoću svojih pijuna usmjerava kosovsku politiku. Primjera pozitivne diskriminacije ima još. Npr. kosovski Srbi na sjeveru nisu plaćali račune za električnu energiju više od dva desetljeća. Do sada su troškove snosili preostali Kosovari. U bilo kojoj drugoj državi, potrošačima koji ne plate račune el. energija bi bila isključena. No, da se kosovskim Srbima isključi el. energija uslijedili bi prosvjedi a potporu bi im dala Srbija. 

ZSO –velikosrpski projekt u demokratskom ruhu 

Najkraće kazano, ZSO kao vrsta političkog entiteta dodatno bi proširila ionako već veliku autonomiju srpske zajednice. Premda bi zajednica bila regulirana prema postojećim kosovskim zakonima, istovremeno bi činila paralelnu strukturu koji kosovski Ustav nije predvidio pa je ju i zato poništio odlukom 2015. ZSO bi činila posebnu strukturu koja bi funkcionirala kao marioneta Beograda, dezintegrirala kosovski suverenitet i teritorijalni integritet. Radilo bi se o „kosti u grlu“ mlade kosovske države. U svakom slučaju, iako strani diplomati to poriču, ZSO bi bila na ovaj ili onaj način inačica BIH entiteta Republika Srpska. Bila bi to država u državi koja bi blokirala svaki napredak Kosova a osobito euroatlantske integracije. Dokaz za to nalazi se u Briselskom sporazumu koji predviđa proširenje policijskih i pravosudnih ovlasti srpskih općina. Policija i pravosuđe su temelj svake (para)države. Doduše, sve te strukture bile bi formalno integrirane u kosovsku državu i financirala bi ih vlada u Prištini. Bez sumnje, u praksibi takve strukture rastakale kosovsku državu dok bi ih istovremeno financirali svi kosovski građani. 

Kosovo trpi zbog ambivalentnosti vanjske politike EU-a. Iako 22 od 27 država članica EU priznaje Kosovo ne postoji jasna politika kako riješiti „kosovsku zagonetku“. Srbija je npr. dobila status kandidata za ulazak u EU iako nije riješila granična pitanja sa susjedima. Srbijanski dužnosnici žele specijalni tretman od strane EU, a u suprotnom (ponekad izravno a ponekad neizravno) prijete da će se u jače okrenuti Rusiji i Kini. Neke države poput Njemačke i Francuske jasno žele popustiti Srbiji zbog njenih gospodarskih potencijala koje, nažalost, Kosovo nema zbog lošeg položaja kojeg je trpjelo za vrijeme SFRJ i SRJ. Zapad je u više navrata pogriješio u odnosu prema regiji bivše Jugoslavije što se dobro vidi na primjeru Bosne i Hercegovine gdje je pristao na uspostavu RS koja je stvorena na masovnim zločinima i genocidu. 

Upravo zbog širokog spektra prava koji su rezervirani za srpsku zajednicu, spremnost srpske manjine da se integrira u kosovsko društvo praktički ne postoji. Ako bi se Srbi integrirali pokazali bi da Kosovo može biti i jest funkcionalna država. Radi se o tome da kosovski Srbi ne žele živjeti u Republici Kosovu nego u Srbiji i u tome leži srž svih problema. Umjesto da prihvate političku realnost i integriraju se u politički život kosovske države, tamošnji Srbi ostaju živjeti u iluziji da će se Srbija vratiti na Kosovo. Mnogi od njih voljeli bi da taj povratak izvede Vojska Srbije u okviru neke „srpske Oluje“ ili srpske „specijalne vojne operacije“. Međutim, Srbija nema ni snagu ni moć da nasilno osvoji i vrati Kosovo u svoj ustavno-pravni poredak. Takve šanse su izgubljene 1980-ih i 1990-ih kad su srbijanski kreatori politike, uz malo više pragmatičnosti, mogli de facto Kosovo zauvijek zadržati u okvirima Srbije. Međutim, takve prilike su nepovratno propuštene. I današnji Kalinjingrad je nekada bio klasični njemački grad Königsberg da bi 1945. nepovratno postao ruski grad. I za jednu i drugu promjenu krive su agresivne imperijalne politike. Srbija je definitivno izgubila Kosovo a ako Vučić nastavi provoditi velikosrpsku politiku mogla bi Srbija izgubiti i tamošnje Srbe. Ako dođe do nekih incidenata i oružanih sukoba ne treba biti vrstan matematičar da bi se zaključilo tko bi odnio pobjedu: većina od 95% ili manjina od niti 5%? 

Danas ZSO, sutra neki novi Z-4 planovi 

EU plan za Kosovo stvara nove opasnosti za cijelu regiju. Ako bi se model Zajednice srpskih općina primijenio na Kosovu to bi bio poticaj da se slični modeli primijene i u okolnim državama: Crnoj Gori, BIH i Hrvatskoj. Danas utemeljena ZSO na Kosovu već sutra bi mogla potaknuti neki novi Z-4 plan za Hrvatsku. Dobro je poznato da je u Hrvatskom saboru 2010. prilikom promjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina skoro izglasano da Zajedničko vijeće općina (ZVO) na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dobije pravnu osobnost. To je značilo de facto stvaranje SAO Krajine u novom obliku. Srećom, u posljednji čas taj pokušaj spriječila je HNS-ova zastupnica Vesna Pusić kroz slanje amandmana. „Da je to prošlo, dobili bismo svojevrsnu međurazinu regionalne organizacije koja nigdje drugdje u Hrvatskoj ne postoji. Dobili bi i dvije kategorije Srba u Hrvatskoj: one iz istočne Hrvatske koji bi imali pravo na posebnu regionalnu jedinicu, i ostale. Sve bi se to reguliralo kroz Ustavni zakon koji je ravan Ustavu. Nikako to nismo mogli prihvatiti.“ Inače anacionalna, liberalka Pusić povukla je hvalevrijedan državnički potez. 

Prije desetak godina također je u BIH pokrenuta inicijativa da se u Federaciji BIH napravi „srpski kanton“. Pokušaj srpske destabilizacije Crne Gore posebna je priča. Ideja da npr. Srbi postanu konstitutivni i državotvorni narod u toj zemlji je u zadnje vrijeme aktualna. Nema sumnje kako bi oživotvorenje ZSO na Kosovu potaknulo takve separatističke ideje i u susjednim državama s ciljem uključenja takvih entiteta pod šinjel „srpskog svijeta“. Zato Kosovari moraju glasno i jasno reći ne pokušaju uspostave srpske separatističke regije na Kosovu. Nažalost, izgleda da Amerikanci i Europejci nisu mnogo naučili iz Daytonskog (ne)sporazuma. Taj sporazum je podmetnuo tempiranu bombu ispod temelja BIH, a slično je napravio i Briselski sporazum s Kosovom. Upravo zato ZSO ne smije zaživjeti, a nedorečeni Briselski sporazum treba nadomjestiti s novim sporazumom koji bi se temeljio na načelima multietničnosti i integracije a nikako separacije.