Štampa na njemačkom jeziku mahom vidi načelni dogovor Beograda i Prištine kao faktičko priznanje nezavisnosti Kosova, ali i navodi da još nije sigurno da će Vučić stvar sprovesti do kraja, prenosi Danas.rs.

„Srbija i Kosovo su na dugom putu ka normalizaciji svojih odnosa prišli bitnom miljokazu. Ali još ga nisu dostigli“, ocjenjuje ugledni Noje cirher cajtung rezultat susreta srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovskog premijera Albina Kurtija u Briselu.

List ojcenjuje da usmena saglasnost o okviru razgovora ne pominje direktno „škakljivo pitanje“ statusa Kosova, ali izlazi na „faktičko priznanje Kosova od strane Srbije“.

Navodeći da, sa druge strane, Priština treba da formira Zajednicu srpskih opština, švajcarski list podsjeća da su i Kurti i Vučić do sada nastupali kao tvrdolinijaši.

„Kurti je u komotnijoj poziciji. Iako su ustupci Beogradu nepopularni u njegovoj zemlji, uspjeh je svaki napredak u etabliranju Kosova kao normalnog člana međunarodne zajednice“, piše Noje cirher cajtung.

„Nasuprot tome, za Vučića faktičko priznanje kosovske nezavisnosti predstavlja drastični zaokret, nakon što je godinama žnjeo političke plodove ove tematike. U to se sasvim uklapa Kurtijeva izjava od ponedjeljka, da je bio spreman da potpiše sporazum, ali da druga strana nije“, dodaje se u članku.

Ciriški list zaključuje: „Iako je izostao veliki pomak, sastanak od ponedjeljka je makar djelimični uspjeh balkanske politike Zapada kojoj je udahnut novi život. Treba vidjeti da li će taj momentum potrajati. Prvi pozitivni signal Prištini bilo bi ukoliko bi jedna ili nekoliko od pet država EU koje dosad nisu priznale Kosovo to konačno nadoknadile.“

„Jednog dana i pravno priznanje“

Noje cirher cajtung donosi i komentar Andreasa Ernsta, ranije dugogodišnjeg dopisnika iz Beograda: „Iako srpski predsjednik Aleksandar Vučić i njegovi poslušni bulevarski mediji to guraju pod tepih, jasno je da se Beograd dugoročno miri s tim da je na njegovoj teritoriji poslije rata 1998/99. nastala jedna nova država. Teško je zamisliti da, poslije faktičkog priznanja te činjenice, jednog dana neće uslijediti i pravno priznanje.“

„Kosovo će pak morati da se suoči s tim da nije dovoljno da se samo deklariše kao multietnička država, kao što to čini premijer Kurti. Ako je Prištini važno postojanje srpske zajednice u zemlji (za šta nema ključnih dokaza), onda ne smije da postavlja balvane na put njene samouprave. Pa i tako je upitno da li srpske enklave na jugu imaju ekonomsku budućnost. Vrlo je moguće da će tamo za par decenija samo crkvena dobra ostati svjedoci srpskog Kosova“, piše Ernst.

Novinar dodaje da se Putinovoj agresiji ima zahvaliti što se Zapad uplašio otvorenog krila na Balkanu i pohitao da u nekoliko mjeseci nadoknadi sve što je izgubljeno tokom deset godina tromih pregovora Beograda i Prištine. Prema ocjeni Ernsta, predstavljeni plan je u velikoj mjeri kompromisan, ali:

„Njegova najveća mana je što ga nisu ispregovarale zavađene strane, već kompletno dolazi sa strane. Nametnuta rješenja su na Balkanu rijetko opstajala. Predlog je bio dužnost Srbije, ali ona ne govori kako rješenje treba da izgleda. Ona samo ponavlja kako ne treba da izgleda. Sada su drugi povukli potez. EU je u ovom regionu predugo gubila vrijeme“, zaključuje Ernst svoj komentar u Noje cirher cajtungu.

„Vučić svira na dva klavira“

Tiroler Tagescajtung piše da stvar još nije gotova i da razloge treba tražiti u Srbiji: „Njen predsjednik Aleksandar Vučić godinama svira na dva klavira. Na nacionalističkom lupa u dirke: beskompromisno po pitanju Kosova, tijesno partnerstvo s Rusijom, antizapadne predrasude, i sve autoritarniji stil vladavine. Upravo to stanovništvo u Srbiji posljednjih godina prije svega može da čuje preko državnih i Vučiću bliskih bulevarskih medija.“

List iz Inzbruka dalje piše da na „evropskom klaviru“ Vučić svira druge tonove, da je Srbija kandidat za članstvo, a EU najvažniji ekonomski partner i donator, ali da Brisel traži „solidarnost sa evropskom porodicom“ – da Srbija „faktički digne ruke od Kosova i odabere stranu u geopolitičkom nadvlačenju konopca Istoka i Zapada“.

Dodaje se da je poslije pritisaka Zapada Vučić načelno pristao na normalizaciju odnosa sa Prištinom. „Ali da bi to omilio i svojoj klijenteli u Srbiji, sada bi Vučić morao da izvede politički podvig. Još nije izvesno da je voljan i u stanju da to izvede – a da, po potrebi, opet ne sjedne za drugi klavir.“

„Dil na štetu Kosova“

Jedinstveno viđenje teme u štampi na njemačkom jeziku dolazi od Eriha Ratfeldera, dopisnika berlinskog Tagescajtunga. On smatra da je dil na štetu Kosova, i dio pokušaja Zapada da se umili Vučiću i tako ga odvoji od Putina. Posebno su opasne, ocenjuje Ratfelder, etničke linije podjela kakve bi stvorila Zajednica srpskih opština.

„Kosovar Aljbin Kurti treba da potpiše ugovor sa Srbijom koji zahtevaju EU i SAD. Nedjeljama su Albanci bili pod pritiskom. Svakako uz izvjesnost da će kosovski Albanci uraditi sve što američke diplomate traže. Jer, bez sigurnosnih garancija SAD – Kosovo nije ništa. Ta zemlja ionako ne može da se osloni na Evropu. Dakle, šta Kurtiju drugo preostaje nego da potpiše i time uništi jedan stub sopstvene politike“, navodi se u komentaru.

Autor smatra da Zapad ignoriše demokratiju i ljudska prava, podupirući Vučića. „Politika povlađivanja (appeasment) prema Srbiji već sada ima negativne posljedice, ne samo na Kosovu, već i u BiH, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. Vučićev srpski svijet može, baš kao i Putinov ruski svijet, da se raduje tolikoj američkoj naivnosti i evropskoj neprincipijelnosti“, zaključuje Ratfelder.