Nije lako pronaći dobru poslugu, velika je to muka od koje pate mnogi imućni i moćni ljudi, dokazujući tako da i bogati plaču. Evo, recimo, Aleksandar Vučić, taj se sa podvornicima zlopati kao niko njegov, ne bi mu čovjek bio u koži ni za kakve pare.

Na domaćem terenu se još nekako i snalazi, tu mu je služba za neljudske resurse iskopala nekoliko bezličnih primjeraka koje krasi čvrstina karaktera fikusa i slobodoumnost filodendrona, pa ih samo premješta s jednog na drugo mjesto, piše novinar i pisac iz Beograda Tomislav Marković za AntenuM.

Ministarku-bedinerku prebaci na mesto premijerke-potrkuše, ministra-lakeja zarotira na položaj pazikuće BIA-e, pa ga prekomanduje na funkciju kamerdinera bezbjednosnih službi, ministra kočijašenja prešaltuje na mesto kamerdinera, potrčka unaprijedi u komornika, i tako redom. Važno je da se ljudski kapital obrće, da se niko od tevabije ne zadržava prekomjerno na jednom radnom mjestu kako ne bi zaimao previše moći, što bi moglo da mu u ludu glavu usadi kakve nezgodne ambicije i pretenzije na prijesto. Opreznost je majka duge vladavine.

Kratkouzlazni i dugosilazni premijer

Međutim, kad su u pitanju vazalne zemlje i teritorije, tu Vučić nema previše sreće sa personalom. Ima on i u zagraničnim feudima odane i lojalne sobare i batlere, naročito među iskusnom, prokušanom poslugom, ali mu oni nisu od velike koristi. Evo, recimo, u Crnoj Gori, Milan Knežević i Andrija Mandić su idealne skutonoše, vjerni caru-gospodaru, kud on okom – oni skokom, ali džaba. Nikako da dođu na vlast, da zajašu kako treba, pa da se vožd na Andrićevom vencu opusti. Posluzi iz “srpske Sparte” odmaže i što ne kriju svoj sluganski status, a još manje kriju da su privrženi još jednom gospodaru, onom koji stoluje u Kremlju.

S druge strane, novajlije u podvorničkim redovima nemaju iskustva i manire, ne znaju osnovna pravila ponašanja, pa stalno prave nepotrebne incidente, nehotično iskačući iz uloge koja im je dodijeljena. Evo, na primjer, kratkouzlazni i dugosilazni premijer Dritan Abazović. Sastane se rekorder tehničkog mandata sa premijerom Kosova Albinom Kurtijem, najnovijim vjekovnim neprijateljem vaskolikog srpstva i Vučićevog režima, pa nakon sastanka, jezikom bržim od kratke pameti izgovori jeretički prijedlog koji se tiče Srbije i glavnog gazde, a da ga niko za to nije ovlastio.

“Crna Gora, kao prijateljska zemlja Srbije i Kosova, ali i svih drugih u regionu, spremna je da, uz uključivanje evropskih i američkih zvaničnika, bude domaćin sljedeće runde dijaloga Beograda i Prištine”, tresnu Abazović usamljenom moždanom vijugom o ledinu i ostade živ. Nije mu to bilo dosta, pa je praznoslovio o promovisanju mira, stabilnosti i regionalne saradnje kao glavnim spoljnopolitičkim ciljevima Crne Gore.

"Naš zajednički interes je da u otvorenom razgovoru nađemo rješenje prihvatljivo za sve strane", tvitnu Dritan ni za šta pitan.

Izliv srdžbe, napad bijesa

Potom je uslijedila jedna od par hiljada ovogodišnjih konferencija za štampu Aleksandra Vučića, čovjeka koji više voli da se obraća javnosti nego punjene lignje da jede, i bi šta bi. Jedno novinarsko pitanje ticalo se citiranih riječi, što je kod gazda Vučića izazvalo napad bijesa, gnjeva i srdžbe sa elementima amoka. Iscijedio je Vučić sav jed iz dubine napaćene vlastelinske duše i osuo paljbu po Crnoj Gori, odnosno – kako pišu srbijanski mediji – po Milatoviću i Abazoviću.

„Interesantno. Pitate se dokle ide nečija bezobzirnost i bezobrazluk i ima li to granica. Onda ustanovite da nema granica. Zamislite da Crnoj Gori neko otme dio teritorije, a mi kažemo – molimo vas, vi i vaši partneri, mi ćemo da vas ugostimo, imamo lijepu vilu na Zlatiboru, sad je obnovljena vila na Fruškoj gori, tamo kako možemo da vam budemo domaćini, čudo jedno”, razgoropadio se predsjednik svih Srba u svemiru.

Potom je nastavio da bljuje žuč: „’Ajde manite se domaćinstva, nije nama do vašeg mora, ni planina. Nama neko to da traži mi bismo rekli – mi smo uz bratsku Crnu Goru u i ne damo njen teritorijani intergitet. To što vi ne poštujete teritorijani integritet Srbije, nemojte da se hvalite time i da govorite kako nam činite usluge”. U furioznom finalu jarosti i besnila, Vučić se osvrnuo na stolice i sjedilački način života: “Hvala vam na svemu, sve najbolje vam želimo i ništa više. Nije nama potrebna stolica, ne moram da sedim na stolici kad s nekim razgovaram a da ima dobre volje. Mogu i da stojim, samo što nemate s kim da razgovarate”.

Stanje stvari

Ako nekom priča o gazdi i posluzi izgleda pretjerano, kao nekakva satira, ironija, hiperbola – iz navedenih riječi bi trebalo da mu bude kristalno jasno da griješi. Zvanično je riječ o predsjedniku jedne i premijeru druge države, tako ih predstavljaju u medijima, takve su im formalne funkcije, pa bi ta titularna stvarnost navodno trebalo sve da nas obavezuje. Samo što nema zemlje u demokratskom svijetu koja bi trpjela da se njenom premijeru ovako obrati predsjednik neke druge države, a nema ni predsjednika koji bi se ovakvim riječima obratio premijeru druge zemlje. Ovako se oholi, objesni, samovoljni gazda obraća posluzi.

Ako Vučić crnogorske državne funkcionere tretira kao lakeje, lične sluge i posilne, a oni se ne bune – onda je stvarnost ono što vidimo svojim očima i čujemo svojim ušima, a ne ono što nam zvaničnici saopštavaju. Posao novinara nije da bude megafon moćnima, da bude uslužni servis vlasti, već da piše istinu, da pomogne građanima da sagledaju pravo stanje stvari. Zvanične laži nas ne obavezuju ni na šta, osim da ih razobličimo.

Nije tvoje da razmišljaš

Jeste da Vučićeve riječi zvuče malo grubo, ali u pravu je čovjek. Nema više pouzdane, ozbiljne, odgovorne posluge u današnje vrijeme, sve se to raspojasalo, izbezobrazilo, ne zna za osnovni red. Ustoliči ih čovjek na visoke položaje, a oni mu vraćaju tako što mu poturaju klipove u točkove. Pa dobro, lakeji, vratari, komornici i ostali kućni momci – je l’ vas neko pitao za mišljenje? Da li vam je možda zapovijeđeno da se mješate u gazdina posla, da sami iznosite nekakve nazovi ideje, da preuzimate inicijativu? Nije! Pa šta onda trtljate i kvarite gazdi planove? Ako ne umijete da čitate gazdine misli, ako još niste stekli sposobnost da unaprijed znate šta će da pomisli i poželi, ćutite i radite šta vam se kaže. Zar je to toliko teško?

Šta ćeš, takvo vrijeme došlo, naopako, sve se izopačilo i iskvarilo, totalna dekadencija zavladala u nižim vladarskim slojevima, a nema pošten gazda ni kadrove kojima bi ih zamijenio. Ne zna gospodar šta da radi u takvim situacijama, možda bi pomoglo da posluzi podeli neki priručnik o ponašanju na radnom mjestu, neki poslovni kodeks za poslugu. Nažalost, nema takvih knjiga na našem tržištu, jedino što se može pronaći je knjižica “Uputstva posluzi” Džonatana Svifta, pisana tridesetih godina XVIII veka.

Kad pođeš na vješala

Da vidimo ima li tu nečeg što bi koristilo današnjim slugama i gospodarima, te unijelo malo neophodnog reda u njihove odnose. Na početku knjige, u “Uputstvima svoj posluzi uopšte”, stari majstor kaže: “Nikada ne dolazi prije nego što te pozovu tri ili četiri puta; jer niko osim pasa ne dolazi na prvi zvižduk; a kad gospodar pozove riječima ‘Ima li tamo koga’, nijedan sluga nije u obavezi da dođe; jer Ima li tamo koga nije ničije ime”. Hm, nije baš od pomoći, današnji običaji ne bi dozvolili ovakve drskosti i izvlačenja.

“Uputstvo vrataru “ glasi ovako: “Ako ti je gospodar državni dobavljač, neka ne bude kod kuće ni za koga osim za svog cinkaroša, ili glavnog ulizicu, ili za jednog od svojih računopisaca, ili unajmljenog žbira i obaveštajca, ili gradskog advokata, ili nadničara, ili pronalazača novih fondova, ili obvezničara”. Hm, ni ovo nije baš od velike koristi, izgleda da je klasiku bila namjera da upropasti i sluge i gospodare, a postoji osnovana sumnja da mu se uopće nije dopadala takva klasna podjela.

Možda Svift ipak nije napisao ozbiljna uputstva posluzi, već je po svom običaju udario u satiričnu preteranciju. Na ispravnost ovakvog zaključka ukazuje i sljedeći savet lakeju, jedan od mnogih: “Posljednji savet koji ću ti dati odnosi se na tvoje držanje kad pođeš na vješala, što, bilo da je zbog krađe od gospodara, kućne provale ili drumske pljačke, ili, u pijanoj svađi, ubistva prvog čovjeka na kojeg naiđeš, može biti tvoja sudbina, a zahvaljujući jednoj od ove tri osobine: bilo ljubavi prema dobrom društvu, širini uma ili nadasve živahnom duhu”.

Naređenje - izvršenje

Sviftova knjiga neće biti od velike pomoći srpskom predsjedniku, ali bar može da donese uživanje čitaocima. Ruku na srce, nije baš pošteno porediti ozbiljna zanimanja kao što su batler, vratar, sobarica, kuharica, služavka, lični sluga ili upravitelj imanja sa onim što rade Vučićevi poslušnici. U prvu kategoriju spadaju ljudi koji ozbiljno rade pošten posao, ovi drugi su prosto prevaranti, opsenari, šibicari i manipulatori, a i gazda im je takav.

Teško da bi neki engleski batler ili vratar dozvolio da mu se poslodavac obraća onako kako se Vučić obraća Abazoviću i Milatoviću. A malo je vjerovatno i da bi se neki poslodavac onakvim riječnikom obraćao svojim uposlenicima. Ipak su to sve ljudi koji drže do svog dostojanstva, pojma čije je značenje ovdašnjoj političkoj nomenklaturi očigledno nepoznato i tuđe, iako je taj pojam upisan u sve ovdašnje ustave. Navedeni način komunikacije bio je karakterističan za robovlasničko doba, a danas se praktikuje po kriminalnim klanovima, na šta dobar broj ovdašnjih političkih organizacija najviše podsjeća.

Ne treba komplikovati i mistifikovati odnose predsjednika Srbije i njegovih potčinjenih. Tu bi se sve dalo regulisati uz samo par prigodnih uputstava: Ne preuzimaj nikakvu inicijativu. Ne preduzimaj ništa na svoju ruku. Ne miješaj se u gospodareva posla. Ne postavljaj pitanja. Govori samo kad ti se gazda obrati. Ćuti i slušaj. Naređenje – izvršenje.