Piše: Senadin LAVIĆ (Vijesti.ba)

Desetljećima je srpskohrvatska antibosanska propaganda pravila od Bosanaca “muslimane” koji su opasnost za Evropu. Koliko je to bilo podlo i duboko podvaljivanje i opanjkavanje jednog cijelog naroda nije uopće lako procijeniti.

U tom projektu demoniziranja jedne narodne grupe učestvuju znanstvenici, političari, sveštenici, diplomati. Ti “muslimani” bili su radikalni, islamistički agresivni, opasni, ratoborni, mudžahedini, Turci, stranci u Evropi. Na tragu Njegoševe “istrage poturica” od strane vlaških posrbica Ivo Andrić je u Bosnu podmetnuo “nabijanje na kolac”,  opisujući barbarski zločin koji su francuski vojnici uradili Sulejmanu el-Halebiji, mladom Kurdu rodom iz Halepa u Siriji. Događaj je poznat na osnovu članaka u Sarajevskom listu (“Sarajevski list“, broj 127, godište izlaženja 38, 7. maja 1915.). Andrić je potisnuo činjenicu da je Sulejman 1800. u Egiptu svojom rukom ubio francuskog vojnog okupatorskog zapovjednika Jean-Baptist Klebera. Ali, to nije bilo bitno za konstrukciju o Bosni kao  “tamnom vilajetu” ili “orijentalnoj zemlji”. Na taj način je SH projekt pravio “narativno” opravdanje za zlodjela koja je realno  poduzimao protiv jednog starog evropskog naroda da bi se dokopao njegove zemlje i životnog prostora. Sav smisao SH pakta protiv Bosne je usmjeren na otimanje bosanske zemlje od bosanskog čovjeka.

Pokazalo se da je bilo gotovo neizvodivo u 20. stojeću da se govori o Bosancima kao jednoj od evropskih i balkanskih nacija. Svaki govor o bosanstvu bio je sistematski anuliran i zapriječen. Orkestrirana SH galama ugušila je sve drugačije tokove YU-svijeta i onemogućila da se čuje bilo šta pozitivno i afirmativno o Bosni i bosanskom čovjeku. Bosanci su imenovani imenom “Muslimani” i proglašeni “nacijom”! Držani su u getu religijske svijesti i religijske slike svijeta – to je bio najsigurniji model osporavanja bosanstva kao političke forme. Gotovo je bila završena antropofagija bošnjačkog naroda koji je predstavljan kao religijska grupa odmetnuta od “pradedovske vere”.

Današnji Ustav BiH (Anex IV) operira s tri naroda – nikako s tri nacije, jer je jedna nacija. Ona je jasna – to je bosanskohercegovačka nacija. Ona je nacija svih građana Bosne i Hercegovine. Bosanci su nacija Bosne i Hercegovine. Ta nacija se sastoji od naroda među kojima su: Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, Albanci, Slovenci, Crnogorci, Slovaci, Karavlasi i drugi. Smutljivci, neznalice i neprijatelji Bosne ovo ne prihvataju i ne žele ni da se spomene da je država BiH nacionalna država svih njezinih građana, odnosno da je nacionalnost bosanskohercegovačka. Prevaranti odriču bosansku nacionalnost! To, međutim, nije dovoljno i ciljano se zamjenjuje nacionalnost i etnicitet.

Ustav BiH ne govori o “konstitutivnim narodima”, “etničkom cenzusu”, “etničkom ključu” i “paritetima”. Ustav BiH nabraja elemente od kojih se sastoji bosanskohercegovačka nacija-država. Elementi ili narodne grupe su konstituenti, od njih sa sastoji cjelovita, priznata i nedjeljiva bosanska nacija. Ali, u kontekstu evropske desnice Bošnjaci, Hrvati i Srbi u Bosni su samo “topovsko meso”, instrumenti ludačke mržnje između političkih oligarhija Srbije i Hrvatske, konstitutivne kompradorske lude koje služe moćnim “igračima” da se poklope preduzeća, prirodni resursi, jeftina radna snaga…

I dalje se podmeće teorija identiteta na balkansko-srbljanski način – “tri u jedan” (vjera, narod, nacija). Srpstvo kroz velikosrpstvo objedinjava svetosavlje, etnicitet i nacionalnost u jedan zamršen galimatijas kojim spopada okolne narode i države i nanosi im nemjerljive štete. Srpstvo je napravilo mit da je junačkom bunom protiv Osmanskog sultanata uspjelo da se oslobodi od teškog višestoljetnog “jarma” i “ropstva”. Srpstvo je iskoristilo povijesne procese na koje nije moglo uticati usljed vlastite beznačajnosti u povijesnom smislu. Zato je moralo izmisliti silne mitove i povijesne narative o vlastitoj moći i svjetskoj relevantnosti. A, realno – sve bilo je laž!

Državljanski pristup nacionalnom bosanskom pitanju osigurava integritet i brigu za suverenitet države BiH. Pokušaj da se Bosna tumači kao “tronarodna” ili troetničko-religijska zajednica dovodi do konflikta i onemogućava uspostavljanje slobodnog društva. Govoriti o bosanskoj naciji znači boriti se za jednakost i ravnopravnost svakog građanina BiH na jedinstvenoj i nedjeljivoj državnoj teritoriji. Dakle, to je politički program u kojem je pojedinac, konkretni bosanski čovjek u prvom planu, a ne kolektiviteti i kolektivne identitetne konstrukcije koje služe da se razvije antiindividualistički politički program. Odgovornost za državu i državne institucije se pokazuje kao borba i za pojedinca i za grupu.

Primjetno je da se u krivotvorenju nacionalnog identiteta Bosne pojavljuju brojni profesori i eksperti iz pohabanih akademskih fotelja i Lenjin-Kardelj zdravorazumske perspektive i podmeću prevaziđene konstrukcije u kojima se nacija dosljedno reducira na narodnu/religijsku grupu. Ti rigidni čuvari etnonacijskih matrica opsjedaju nas svojim totalitarnim predstavama o društvenim grupama. Marksistička teorija nacije u likovima Kardelja, Šuvara i domaćih marksista nije odmakla od etniciteta (vjerovanje, mit o zajedničkoj prošlosti i krvnoj srodnosti, teritorija ili tlo, ličnosti iz prošlosti, pripovijesti i kulturne navike, jezički izraz…). Ovdje bi mnogi “profesori” još uvijek držali predavanja kao da je tek nastupila 1945. u Bosni, kao da Bosna nije internacionalno priznata nezavisna država. Na kvazi-kritičkoj i etnicističkoj paradigmi kolektivističkog ekskluzivizma dociraju čuvari hegemonije nad Bosnom i obmanjuju bh javnost pričom o “ravnopravnosti naroda” kao jedinom političkom programu za Bosnu. Posmatranje i predstavljanje Bosne kao “zajednice naroda” potiskuje sliku Bosne kao “političke zajednice građana” ili političkog poretka u kojem su građani prioritet sui generis neovisno od toga koji etnicitet slijede u svojim identitetnim određenjima. Time se Bošnjaci, Hrvati, Srbi i drugi narodi oslobađaju od “čuvara” identiteta i “sveštenika” razdvajanja i postaju slobodni ljudi!

Antibosanske snage se svim silama trude da ostane na snazi zavodeći, lažni vokabular u kojem se ne zna o čemu se govori kada se govori o naciji. Lupetanje o “etničko-religijskoj naciji” (staroj hiljadu godina) ignorira i  skriva činjenicu da je nacija politička zajednica građana novijeg datuma. Ali, stvar je jasna – to je noviji oblik društvenosti i političkog bića. Neprijateljski vokabular ne dozvoljava da se govori, piše, razumijeva i misli jedinstvena bosanska nacija. On subliminalno i faktički prisiljava govornike da stalno govore o “tronarodnoj zajednici”  i “ravnopravnim narodima” kao da je Bosna provizorna postaja u kojoj su se slučajno zadesili neki velikosrpski i velikohrvatski osvajači.

Nepriznavanje Bosne je vrhunac velikodržavnih hegemonijskih projekata. Danas se čuje da građani Bosne nisu Bosanci. Kako je to moguće? Pa ko su građani Bosne?

Sakriveno je ključno mjesto ZAVNOBiH-a iz 1943. godine, bosanski princip koje kazuje da je “Bosna jedinstvena i nedjeljiva”, a pedeset godina nam je podmetana i apostrofirana samo jedna fraza iz deklaracije o “tri ni i tri i” koja je sporedna, usputna, podrazumijevajuća, ali krivotvoreća i skretajuća s bosanskog puta. Ona skriva ideju, osnovnu političku ideju, da je Bosna bosanska, odnosno da je država svojih građana!

Samo još nekoliko naivnih etnoteoretičara nacije guslaju o “bošnjačkoj naciji”  ostavljajući ponovo Bosnu i njezino internacionalno mjesto u svjetskom poretku na volju i dogovaranje etnolidera, vođa i njihovih kamaradskih grupa licemjera. Ne postoji na ovome svijetu vođa niti sultan koji ima pravo da pregovara ili dogovara oko postojanja Bosne. Niko to više ne smije raditi jer država BiH nije i ne može biti predmet dogovaranja između etničkih grupa. To dogovaranje podijelilo je Bosnu na dva asimetričan entiteta koja čuvaju rezultate ratnih konflikata i stvaraju morbidnu agoniju među ljudima.

Plansko nasrtanje na bosansku društvenu strukturu ima cilj da je razori kao povijesnu činjenicu, to jeste da učini nemogućim stabilan sklop odnosa između elemenata od kojih se sastoji. Sva koncentrirana agresija Srbije i Hrvatske na Bosnu u posljednjih trideset godina usmjerena je na ovu bosansku društvenu strukturu koja sve elemente bosanstva povijesno drži uvezane u jednu trajuću cjelinu. Danas se to pokušava razbiti. Taj čin ne osmišljavaju kreteni, izvođači su zločinci – to je osmišljeni vrhunski racionalni pothvat  srpskog i hrvatskog etnonacijskog projekta. Dakle, ovdje se u Bosni napada tačno na “odnose” koji su činili stabilnim sklop društvenih elemenata, na model zajedničkog života u kojem se ljudi međusobno odnose s poštovanjem i priznavanjem.

Naviknuti na otimanje bosanske zemlje velikosrpski predatori u Bosni nastavljaju staru igru u kojoj su već nekoliko puta u 20. stoljeću kamom i jamom “oslobodili” gradove koje su napravili Bošnjaci. Tako su Bošnjaci iskorijenjeni ili uništeni u Trebinju, Bileći, Nevesinju, Ljubinju, Foči, Čajniču, Višegradu i širom Bosne, s onda su to “oslobodioci” proglasili srpskom zemljom. Završni čin je institucionalni pokušaj da se dobije grunt na zauzetu i otetu zemlju, te cijeli povijesni proces pljačke i otimačine legalizira kao u Srbiji tokom 19. stoljeća kada su srbijanski progonitelji potpuno istrijebili muslimane iz kneževine Srbije.