Od genocida, preko „strašnog zločina“, stigli smo do „dešavanja u Srebrenici“. Do jednog iventa, takoreći. Čitavih 28 godina nakon 11. jula 1995, ovako besramno je o genocidu u Srebrenici izvjestila državna Radio-televizija Srbije.
Naravno, prorežimski tabloidi i tabloidne televizije odlaze u dobro poznati korak dalje – aktivnu relativizaciju i otvoreno negiranje, neretko na ivici posprdnog. Kakav ratni zločin? Strašan zločin, narogušen i ljut sav! Strašno, strašno!

Piše Aleksej Kišjuhas za Danas.rs

A da li nekad razmislimo o novoj patnji i bolu koje ovako proizvodimo? I kako bismo reagovali na (neoustašku) frazu „dešavanja u Jasenovcu“?

Svojevremeno, ni minut ćutanja za žrtve Srebrenice na novosadskom Exitu (2005) nije bio moguć bez prijetnji bombaškim napadom (pa je bila puštena muzika).

Niti je bio moguć na protestima Srbija protiv nasilja. Iako je u Bosni i Hercegovini bio proglašen Dan žalosti zbog masakra u školi Vladislav Ribnikar.

A kako mi obilježavamo žrtve naših susjeda? Srbija protiv nasilja, kažete?

VESELI SE SRPSKI RODE: Jedanaestog jula 2023, sa pravoslavnih zvučnika u samoj Srebrenici, tukli su stihovi Veseli se srpski rode.

Čemu se tačno veselimo?

Jer, ponekad ne uspjevamo da se dogovorimo sa samima sobom – da li ovaj ratni zločin negiramo, ili pak proslavljamo?

Nije se desilo ili nije bilo dovoljno?

Dvije studentkinje Fakulteta za kriminalistiku u Sarajevu su veličale Ratka Mladića, uz komentar Nek smo vas pobili, odjebi. Srbija im je odmah dala stipendije zbog zasluga za narod. Za studentski dom spremni.

A nije to od juče. Na desetogodišnjicu genocida (2005), udruženje studenata beogradskog Pravnog fakulteta Nomokanon održalo je tribinu gdje je poručeno da „Muslimani“ premjeste svoje grobove iz Potočara, da Srbima ne zauzimaju plodnu zemlju.

Naime, Srebrenica je i danas u Republici Srpskoj, kao naslijeđe zlodjela Ratka Mladića koji je „poklonio srpskome narodu ovaj grad“ pošto je „napokon došao trenutak da se Turcima osvetimo na ovom prostoru“.

I, osvetio se, počinivši najveći i najteži ratni zločin na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata. Srpski heroj, kažete?

Dok Skupština Srbije, ispred koje se usput održavaju protesti protiv nasilja, još uvijek nema akt o osudi genocida u Srebrenici.

Prvi predlog rezolucije podneli su Nataša Mićić i Žarko Korać iz SDU (2005), a zatim su svoje relativizatorske predloge podnijele i Tadićeva DS i Koštuničina DSS. Ništa nije prošlo.

Tek 2010, sa tankih 127 glasova za i nekoliko minuta iza ponoći, Skupština usvaja Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici.

U njoj se osuđuje zločin utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, ali bez pominjanja termina genocid.

U jednom intervjuu, predsednik Srbije Tomislav Nikolić se 2013. izvinio zbog „svih zločina“ koje su u Bosni počinili pripadnici srpskog naroda, iznova bez spomena riječi genocid.

S druge strane, poslanica Zeleno-lijevog fronta (Ne davimo Beograd) Jelena Jerinić je u istoj Skupštini održala izvanredan i gotovo istorijski govor o Srebrenici: „Danas je 11. jul, dan kada je prije 28 godina počelo raseljavanje više od 20.000 žena, djece i starih, i streljanje oko 8.000 muškaraca i jdečaka na području Srebrenice. Počinjen je genocid. Priznanje genocida nam omogućava da krenemo dalje, a negiranje ne čini dobro ni srpskim žrtvama“.

Ostali poslanici (većine?) su joj dobacivali „Sram te bilo“.

Kao i svake godine, na komemoraciji žrtvama, u Potočarima su boravili predstavnici Lige socijaldemokrata Vojvodine. A Zoran Vuletić iz Građanskog demokratskog foruma pozvao je na proglašenje Dana žalosti u Srbiji zbog genocida u Srebrenici.

Svi oni su sačuvali ono malo savesti i stida što je preostalo u srpskom društvu.

SRBI (NE) ČINE RATNE ZLOČINE: Dakle, dok se u Crnoj Gori raspravlja o ocrtnutoj bradavici supruge predsjednika Milatovića, u Srbiji se bistri – genocid. I svi su vrli stručnjaci za međunarodno pravo, demografiju, i računske operacije.

Pa onda, da li je postojao umišljaj? Genocidna namjera? Da li su svi pobijeni bili civili, ili možda nisu? Da li je pobijeno baš 8.000 ljudi ili manje? Šta je rekao Gideon Grajf, kojeg se držimo kao pijan Kosova?

Da li je to samo zapadna propaganda i angloamerička ujdurma? Kvarna stigma na cijeli srpski narod? Mit kojim žele da nas žigošu, kako je isticao Informer?

I šta je bilo u Kravicama i Bratuncu? Šta je radila Handžar divizija u Drugom svjetskom ratu? Šta su oni nama radili? I tako dalje.

Kao i svake godine u julu, suština je bila i ostala u tome da se državni, politički i medijski akteri upregnu u jalovom dokazivanju da – Srbi ne čine ratne zločine. Iako su ih činili i čine svi, i Amerikanci i Rusi, i Nemci i Francuzi, i Crnogorci i Albanci, i Danci i Tibetanci, i Hrvati i Bošnjaci.

Hajde zdravorazumski. Šta je ako ne umišljaj, ukoliko je sistematski i efikasno streljano 8.000 ljudi u periodu od nekoliko dana? Što su, otprilike, čitav jedan Beočin, Kovačica, Sremski Karlovci, Kladovo ili Vladičin Han?

I kad ubice svjedoče da su ih boleli prsti (kao i savjest) od tolikog ubijanja po cijeli dan? Šta je ako ne famozna „genocidna namjera“, ukoliko se od djece, žena i starih razdvajaju (polno zreli) dječaci i muškarci?

Ako se puni autobusi vraćaju prazni, poput vozova koji pristižu u Aušvic? Ili, ako su to bile oružane borbe, zašto su žrtve zakopavane u masovne grobnice, pa otkopavane i premještane par mjeseci kasnije?

Uostalom, sljedeće riječi nije izrekao nekakav mirovni aktivista, već Ratko Mladić lično, 1992, na Skupštini Republike Srpske koja tada usvaja svoje ratne ili strateške ciljeve: „Mi ne možemo (etnički) očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je… Kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu? To je, ljudi, genocid!“

Skoro tri decenije relativizacije i negiranja zato svjedoče o samo jednom. Možemo bježati, ali ne možemo pobjeći od Srebrenice.

Kako živeti sa tim masovnim zločinom za koji su krivi naši sunarodnici, odnosno pripadnici našeg plemena? Poricanjem, eto kako.

Međutim, stvari su posve drugačije. Jedino iskrenim priznanjem genocida u Srebrenici možemo nastaviti dalje kao država i društvo. I, ako nam je to toliko važno, ovako možemo promijeniti sliku o Srbiji u regionu, Evropi i svijetu, te skinuti ljagu ili stigmu sa srpskog naroda.

Molba za oproštaj ili bar osuda genocida u Srebrenici zato nije antisrpski čin, već upravo suprotno. U pitanju je i čin – patriotizma. Nema većeg patriotizma od činjenica i istine.

STRAŠNO, STRAŠNO: A neprijatne činjenice su sljedeće. Genocid u Srebrenici je jedan od najtemeljnije proučenih ratnih zločina u historiji, predmet stotina hiljada stranica sudskih spisa i izjava svjedoka (i ubica i žrtava), kao i nebrojenih knjiga i naučnih radova.

I dokaza na osnovu DNK, snimaka iz vazduha i snimaka kamerom.

Za isti, dosad je osuđeno više od 50 zločinaca na oko 700 godina zatvora. Međunarodni sud pravde je 2007. utvrdio i odgovornost Republike Srbije za nesprečavanje genocida. Dok mi i danas činimo sve da zamutimo činjenice i ismijemo Srebrenicu, predstavljajući je kao muslimansku izmišljotinu uperenu protivu čitavog i vaskoliko nevinog srpskog naroda.

A neprijatna istina je sljedeća. Dobronamjernim ljudima, i čitavom svijetu, je potpuno svejedno da li je u Srebrenici postojala pravna definicija „genocidne namjere“ ili nije.

U julu 1995, za nekoliko dana, neki ljudi su puškama i mitraljezima strijeljali nekoliko hiljada dječaka i muškaraca. Nerijetko metkom u potiljak, sa rukama vezanim žicom, i zatim razvezli i zakopali njihova tijela unaokolo.

I svi to znaju. Život i smrt više nije briga da li je formalno postojao genocid ili ne. Ali zato nije svejedno kako se mi odnosimo prema Srebrenici danas.

Da li osjećamo stid, ili veličamo zločince i stipendiramo govor mržnje. I da se u Srebrenici zaista dogodio jedino „strašan zločin“, a ne genocid, zašto smatramo da nas to opravdava na bilo koji način?

Dođavola, zašto su uopšte bili pobijeni? Eto tako? Omaklo se dešavanje?

Zbog historijske osvete, pravedne odmazde ili zato što su bili mrski muslimani?

Da li se onda osjećamo bolje u svojoj koži? Zašto? Strašno, strašno.