Piše: Dragan BURSAĆ (Al Jazeera)

Kako objasniti da je velikosrpska propaganda 11-godišnjeg dječaka Marka Lukića, koga su ubili četnici 26. jula 1995. godine u minobacačkom napadu na Sarajevo, stavila na spisak “srpske djece“ koju je ubila Armija BiH, jer im se učinilo “pogodno“ ime i prezime? Samo čistim, nepatvorenim, ontološkim zlom.

Nedavno je Milorad Dodik držao sramni velikosrpski govor nad kostima 102 ubijena prijedorska djeteta, dok su se u pozadini smjenjivale fotografije jedva preživjele bošnjačke djece iz enklave Žepa, a koja su za dlaku izbjegla smrt u genocidu. Dodik i kompletna ekipa na obilježavanju “Oluje“ su predstavila tu djecu kao “srpsku djecu i srpske žrtve”.

U nevjerici sam tada upitao, zaista spekulativno i ne vjerujući samom sebi, šta je sljedeće – hoće li ubijeni ljudi i djeca u genocidu i zločinima postati “stradali Srbi”?

I nije prošao niti jedan cijeli dan, a sva monstruoznost srpske ratne propagande, a pogotovo poratne mašinerije zla, zasjala je u svom punom sjaju tame.

Otvorena je Pandorina kutija

Naime, u TV prilogu RTRS-a iz aprila ove godine u jednom se trenutku vidi spisak kojeg je izradio Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica u opštinama Srpskog Sarajeva, te se navodi da je ubijeno 106 djece, a da se u evidenciji nalazi i 18 imena za koje se prikupljaju informacije.

Skandalozno je to što su se na spisku ubijene djece našla i najmanje tri imena djece koje je ubila Vojska Republike Srpske – to su: Marko Lukić (11 godina), Mirjana Malešević (16 godina), Damir Dodik (17 godina).

I do ove strašne istine ne bi došli da nije pregalaca na terenu, sjajnih i predanih ljudi poput Džemila Hodžića aka Sniper Alley Photo.

Džemil Hodžić je naknadno na spisku pronašao još tri djeteta koju su srpske snage ubile u ratu, a predstavljena su kao “srpske žrtve“ stradale od bošnjačke strane. Riječ je o Igoru Maleševiću (osam godina), Danijelu Kovačeviću (16 godina) i Vitomiru Sokniću (17 godina)

Fotografija Sabine Mujkić, tada tromjesečne bebe iz Žepe na skupu u Prijedoru pokrenula je čitavu stvar i otkrila monstruoznost i veličinu podmetačina koju je radila i koju radi srpska propagandna mašinerija.

Pomenuti autor projekta Sniper Alley Photo, Džemil Hodžić, čiji je stariji brat Amel ubijen 3. maja 1995. godine snajperskim hicem sa Špicaste stijene iznad Sarajeva, kazao je u razgovoru za Radio Sarajevo da je fotografija Sabine Mujkić bila polazna tačka.

“Nekako ja to nisam prije smatrao toliko problematično iz jednostavnog razloga zato što ovi ljudi stalno lažu, fabrikuju, izmišljaju. Mi smo srasli sa njihovom propagandom. Viđao sam razne slike, ali nisam reagovao. Kada je priča o njenoj slici objavljena, onda sam vidio još par nekih fotografija i pokušao da pronađem tačne informacije i detalje, lokacija, vrijeme i ime fotografa. U komentarima su mnogi podijelili njihova saznanja i onda tu nastaje razotkrivanje, ne možemo reći slučajno, ali možemo reći da nas je jedna laž odvela do druge”.

Zapravo na primjeru djece, ubijene djece, koju je srpska strana mučki ubila, a koja su predstavljena kao “srpske žrtve“ vidimo dio jednog većeg projekta zasnovanog na laži, obmani, na kvazinauci, na iskrivljenim i netačnim podacima, na činjenicama koje to nisu i na onome što će se danas, 30 godina kasnije, nazvati fake news.

Ali, nije ta nakaradna i sramna politika prekrajanja istorije i laganja nastala tek tako. Mi moramo znati da se i danas, 30 i više godina kasnije ona odvija u realnom vremenu. I tako se fotografije ubijene djece u Sarajevu tokom opsade ili diljem Bosne i Hercegovine predstavljaju kao “srpska nejač“.

Klima koja ohrabruje zločince i koja parališe žrtve

Ali, zašto je to tako?

Između ostalog zbog sramne ultranacionalističke i neonacističke politike srpskog rukovodstva od 1992. do danas, ali i zbog indolentnog stava međunarodne zajednice, koja uprkos donesenim zakonima ne reaguje.

Zapitajte se samo: koliko ljudi je krivično odgovaralo u posljednje dvije godine zbog negiranja genocida? Koliko ljudi je konkretno kažnjeno? Odgovor je: niti jedan jedini čovjek.

Za to vrijeme imamo Milorada Dodika politički jačeg nego ikad, koji sa svojom svitom, ne samo da negira genocid, nego preko kojekakvih srbijanskih PR agencija fabrikuje i falsifikuje istoriju. Imamo ministricu kulture u Federaciji BiH, koja se drži stava da postoje bivši ratni zločinci. I dakle, ta osoba i te osobe bi trebale sa pozicije podržati projekt jednog Džemila Hodžića na raskrinkavanju obijesti obmana? Biće teško…

Zločin bez kazne

Ali šta je na terenu? Kakva je situacija i hoće li se šta promijeniti?

Dejan Malešević, brat ubijenog Igora Maleševića, kaže kako su još u šoku, a da njegova majka još uvijek ne zna šta se dešava.

“To je žena kojoj su 74 godine, koja je proživjela svašta u ratu i ovako nešto da joj se dešava stvarno je katastrofa u najmanju ruku”, kazao je Malešević.

Rekao je da će sa drugim porodicama tražiti povlačenje informacija iz medija i javno izvinjenje, a nakon toga postupati u skladu sa savjetima advokata.

“Jako je bitno da se priča i da se ne dozvole ovakve priče. Istinom se mora boriti protiv laži. Pokrećemo zajedničku tužbu, za sada tri porodice. Mi smo bili kod gradonačelnice na sastanku o tome da grad pokrene tužbu”, kazao je Miroslav Lukić, brat ubijenog Marka.

Podsjetiću vas, Miroslavov brat Marko u trenutku ubistva imao je samo 11 godina i ubijen je 26. jula u minobacačkom napadu od zločinačke ruke. Ubistvo se desilo dan prije planirane evakuacije porodice u Italiju. Otac Miroslava i Marka Lukića, Miroslav poginuo je 1. oktobra 1992. godine u odbrani grada.

Sa druge strane, prema dostupnim podacima, Republika Srpska je nakon reakcija porodica počela brisati imena ubijene djece Sarajeva sa svog sramnog spiska.

“Tri imena sa spiska obrisana. Ako već pratite i čitate, onda obrišite i ove brojeve, ali prije svega obrišite i ostala imena. Na spisku više nema pokojnih Marka, Damira i Igora. Njihovi redni brojevi su još uvijek u sistemu”, objavili su iz Sniper Alley Photo.

Ali šta nam sve ovo govori? Govori da slučaj Žepa nije izdvojen slučaj, niti je to Sarajevo. Riječ je o entitetskoj ili čak regionalnoj mašineriji koja fabrikuje podatke i koja lažira stradanja ljudi, predstavljajući ih kao srpske žrtve, a oni su zapravo nastradali od vojske i policije bosanskih Srba na terenu. Situacija je vrlo slična i na Kosovu i tek će ozbiljnija istraživanja prikazati razmjere te podmetačine. Dovoljno je kazati da je u Batajnici nadomak Beograda pronađena masovna grobnica sa tijelima više od 700 Albanaca od kojih je 75 djece i da to kao zvanični podatak ne postoji u institucijama države Srbije. Ne postoji!

Razotkrivanje bez sankcija znači vrlo malo

A šta će biti u međuvremenu?

Makar na papiru bi trebalo da se primjenjuju zakoni države Bosne i Hercegovine o zabrani negiranja zločina i genocida, a onda i lokalni zakoni koji predviđaju kažnjavanje oficijelnih institucija Republike Srpske za ovu podmetačinu. Jer upamtite, nisu iz Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica [Republike Srpske] počeli sa brisanjem imena ubijene djece zato što su shvatili razmjere svog etičkog posrnuća, nego zato što su razotkriveni. A razotkrivanje bez sankcija znači vrlo malo, jer će se nastaviti sa fabrikovanjem, relativizacijom i mijenjanjem istine na terenu.

Ali kako to objasniti divnoj porodici 11-godišnjeg dječaka Marka Lukića, koga su ponavljam ubili četnici 26. jula 1995. godine u minobacačkom napadu, a onda ga stavili na spisak “srpske djece“ koju je ubila Armija BiH, jer im se učinilo “pogodno“ ime i prezime?

Moguće jedino iskonskim, nepatvorenim, ontološkim zlom, koje ne namjerava stati dok ne bude zaustavljeno.

Mislite o tome!