Sve je evidentnije da Trojka ima problema s novinarima. Tačnije – novinarkama. Posljednji slučaj desio se na konferenciji za medije na kojoj je došlo do neugodne rasprave između predstavnika dvije profesije – politike i žurnalizma. Tom prilikom pripadnici Trojke nisu se baš proslavili, ali da ne griješimo dušu, ne idu svi grijesi podjednako na trojicu političara.

Piše Ozren Kebo za Analiziraj.ba

Evo kako su se ponijeli:

Edin Forto: Jedini mirotvorni faktor među njima. Sve vrijeme nastojao je izgladiti situaciju i ublažiti konfliktnu atmosferu koja je začeta još tokom obraćanja Nermina Nikšića, a eskalirala kada se mikrofona dokopao Elmedin Konaković.

Nermin Nikšić: Federalni premijer ponio se skromno, bošnjački, malo je mlatarao rukama, malo ironizirao i podvikivao, a onda nešto kasnije pokušavao smiriti iznerviranog Konakovića.

Elmedin Konaković: Gro prigovora ide na njegovu adresu. On, koji je Dodiku odšutio nešto što je nezamislivo odšutjeti, našao je da se prvo prepire, potom nadglasava s novinarkom Hayata, a sve je završilo njegovim vikanjem. Ključno pitanje je jednostavno – ako ne možeš ispoštovati medije i kontrolirati sebe, kako da očekujemo da ćeš biti u stanju upravljati procesima u državi. I to kakvim procesima. Bosna i Hercegovina je u permanentnoj krizi (Trojka je najmanje odgovorna za nju, da odmah naglasimo) i potrebni su mudri, staloženi igrači da bi se suprotstavili neuporedivo moćnijem, uvezanijem i finansijski potkovanijem protivniku.

Na regionalnom nivou postoje tri političke pojave koje su u konstantnom sukobu s novinarima: Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i Zoran Milanović. Elmedin Konaković je ozbiljan kandidat za poker asova.

Spavaš li mirno, Sergeju Lavrove?

Nakon obaranja aviona kojim je putovao Jevgenij Prigožin, a koje se po mrežama više ne zove obaranje, nego specijalno slijetanje, među ruske političare, oligarhe i komandante uvukla se zebnja. Nad svima njima lebdi pitanje – ko je sljedeći. Ovovremeni Staljin odavno je krenuo putem s kojeg nema povratka. Do sada je toliko njegovih saradnika letjelo s balkona ili kroz prozor, popilo čaj ili zaprimilo otrov da više nema sumnje u buduće akcije Kremlja. Najbolja zaštita od slične sudbine je staro pravilo – ne približavaj se diktatoru. U njegovoj blizini niko nije siguran. Ali sad je mnogima kasno za akciju udaljavanja, ko je pobjegao, pobjegao je, ostalima ostaje da čekaju šalicu Vladimirovog čaja.

Ima neka tajna viza

Goran Bregović nije mogao ući u Moldaviju na zakazani koncert. Tako to u životu biva, ulazak mu je uskraćen zbog svirke na okupiranom Krimu prije nekoliko godina. Bilo je u maestrovoj karijeri još spornih koncerata koje nije trebalo odraditi i onih na koje su svi čekali, a nikada nisu realizirani jer njemu se podjednako gade i oni koji pucaju na grad i oni koji pucaju iz grada.

Ali nema veze, to je naš Goran, čovjek koji se uvijek dočeka na noge i koji se, za razliku od bivšeg prijatelja i saradnika Emira Kusturice, slobodno šetka Sarajevom kad god mu se ćefne. Ne podržavajući bilo kakvu vrstu restrikcije usmjerenu ka slavnom režiseru, jer sloboda kretanja svima je zagarantirana, ovim primjerom tek skrećemo pažnju na Bregovićevu legendarnu dovitljivost. Nije baš da će mu dlaka s glave faliti zato što ne može svirati u Moldaviji, naći će taj već načina da se iz afere izvuče bez ogrebotine. Čovjek koji u Sarajevu plaća porez, kahveniše s reisom i uvijek je na dobitku, već će poravnati finansijsku dubiozu nastalu otkazivanjem koncerta. A u ovoj i sličnim pričama uvijek sve počinje i završava (sa) šoldima.