Govoriti istinu oduvijek je bilo teško pa čak, ovisno o okolnostima i po život opasno. Ne trebamo zato čitati Foucaulta niti je nužno da znamo išta o parhesiji, toj antičkoj figuri govora, hrabroj riječi koja vlasti i moći u lice zbori istinu. Bit će dovoljno znati da je svaka pobuna potlačenih u historiji za moćnike oduvijek bila razlogom da ih se naziva barbarima, divljacima, nepoćudnima, teroristima.

Od pobune robova do revolucionarnih prevrata pa sve do 2023. godine, ta slika je ostala ista. Naravno, pobrojani epiteti oduvijek su bili privilegija vladajućih moćnika koji odlučuju o tome tko je i kada divljak, barbarin, nepoćudan, terorista. Kada je Nelson Mandela predvodio borbu protiv aparthejda u Južnoj Africi vlade Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država nazivali su njega i njegovu partiju Afričkog Nacionalnog Kongresa (ANC) teroristima. Aparthejd je kao sistem vladavine ukinut tek 1991. godine.

Piše Tijana Okić za Respublicu

Dvije godine kasnije, terorista Mandela je u cinizmu svojstvenom Zapadu nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Nobelovom nagradom za mir 1994. nagrađeni su i Yasser Arafat, tada vođa palestinskog (sekularnog) PLO-a, Yitzhak Rabin tadašnji premijer Izraela kojeg je prema mišljenju mnogih 1995. ubila izraelska unutarnja služba Shin Bet, te njegov nasljednik u premijerskoj stolici Shimon Peres. Sjećam se da sam tada kao mala djevojčica prvi put ako ne čula onda sasvim sigurno postala svjesna tih imena i onoga što ću mnogo godina kasnije kroz obrazovanje upoznati kao to što jeste.

Moj pokojni dedo Tadija u jeku našeg jada je bio, kako me moje dječje pamćenje služi, presretan i optimističan, dobroćudno, kakav je bio, vjerujući da će se problem na relaciji Izrael-Palestina riješiti. Do tog rješenja nije došlo ponajprije jer Izrael nikada i to treba ponoviti, nikada nije imao stvarnu namjeru implementirati sporazum iz Osla, a ne kako se to često u medijima spominje jer „Arafat i Palestinci nikada nisu propustili priliku da propuste priliku“1.

Sporazumom u Oslu, čiji je prvi dio potpisan 1993. a drugi 1995. godine, Palestinci su priznali državu Izrael, dok država Izrael nije priznala Palestinu, osim nominalnog priznanja da Palestinsko Vijeće ima pravo na ovlasti na Zapadnoj obali, u Gazi i dijelovima Jeruzalema. Palestinci zauzvrat nisu dobili ništa, osim još tlačenja, otimačine zemlje, protjerivanja i ubijanja stanovništva.

U međuvremenu je 1994. započela gradnja zida koji Gazu dijeli od Izraela, i to je, sasvim sigurno, ono što Palestinci jesu dobili sporazumom iz Osla2. I tek je nakon tog fijaska, nakon dakle više od tri decenije sekularne borbe, Hamas, organizacija koju su stvarala Muslimanska braća, potpomognut i  naporima SAD-a i Izraela kako bi se sekularni PLO tj. Fatah potkopao i oslabio, počeo svoj politički put. Pri tome treba imati na umu da su Zapadne zemlje decenijama na Bliskom istoku otvoreno podržavale i podržavaju islamski fundamentalizam i đihadiste upravo kao egzekutore svoje politike držanja regije pod kontrolom, a što je u praksi značilo doslovnu likvidaciju kako nasserista i nacionalista, tako i socijalista, i komunista. U tome su im bili korisni i Saddam Hussein i Assad mlađi i njegov otac, sve dok eto više nisu; al-Qaeda je mutantski potomak ove i ovakve politike.

U tom i takvom kontekstu je Hamas počeo svoju kampanju i polagano se počeo penjati na političkoj ljestvici među palestinskim narodom. Danas je Hamas, koji naravno na izborima 2006. nije izabran plebiscitarno, legalna i legalno izabrana politička partija koja posjeduje legitimitet. Sviđalo se to nama ili ne, to je činjenica. Uzroke rasta Hamasa moramo dakle tražiti ponajprije u propalim pregovorima u Oslu koji su PLO tj. današnji Fatah ostavili poniženima, kao i činjenici da je PLO izdao vlastite principe svejedno uzimajući ogromne novce od Zapada, servilan prema Izraelu bez ikakve premije, održavajući klasne pozicije na mjestu, a Palestince od tada u sve većem jadu, bijedi i blokadi. Od 2006. nisu održani izbori za palestinske vlasti, dijelom zbog unutarnjeg raskola a dijelom i zato što to ne dopuštaju velike sile. Stoga u tom i takvom kontekstu, a posebno od potpune blokade Gaze 2007. treba tražiti uzroke rasta Hamasa. Baš kako ne možemo kazati da treba raspustiti narod i izabrati drugi, jer po istoj logici je izabran i ekstremno desni premijer Izraela Benjamin Netanyahu čija retorika i djela, baš kao i njegovih ministara, nisu bolji od Hamasovih. Borbu za vlastitu demokraciju mogu i moraju voditi sâmi Palestinci.

Ta borba međutim nije moguća u uvjetima u kojima se Palestina sada nalazi. Okupirana, podijeljena i politički i geografski, ispresijecana izraelskim zidovima i punktovima. Umjesto osude, bolje bi bilo pokušati razumjeti zašto i kako je tek! od 2006. Hamas preuzeo kontrolu u Gazi, logoru na otvorenom u kojem stasava već četvrta generacija koja je ne samo zatvorena i kojoj se broji unos svake kalorije, nego im se mjeri količina vode, lijekova i hrane koja ulazi u logor, što je bio slučaj i ranije, a od gotovo totalne blokade od 2007. stanje se samo pogoršavalo. Umjesto bespogovorne osude terora čiji je jedini cilj svrstavanje uz bok kolonijalnom režimu i njegovim imperijalističkim podržavateljima, zapitala bih se: kakav izbor imaju ljudi u getu u kojem je više od 50% nezaposlenih, u kojem pothranjenost stanovništva – od kojeg polovinu čine djeca – iznosi 80%3, i u kojem gotovo 100% djece pati od depresije? Nisam od onih koji će osuđivati ljude koje je dopala mnogo gora sreća od moje i koji se bore protiv neusporedivo moćnijeg, iznimno nasilnog i brutalnog kolonijalnog režima. Palestinci kako su utvrdila i istraživanja, čak! i međunarodnih organizacija za ljudska prava, žive pod aparthejdom i tretira ih se kao niža bića. Umjesto svih onih koji su pohitili ovih dana da najprije viknu, sve dakako prema Befehlu, da osuđuju Hamas, osobno se ne bih stavljala u poziciju suca budući da je život pod kolonijalnom okupacijom nešto što mi je nepoznato i ne znam kako bih reagirala da ni ja ni moja majka ni baka nikada nismo vidjele slobodna neba. Treba dakle razumjeti jer nemamo pravo ljudima koji žive u nepojmljivoj mizeriji, na nišanu i pod nadzorom govoriti kako bi se trebali boriti za svoje samoodređenje i pravo na postojanje.

Ukoliko ne olakšavamo borbu protiv tlačitelja, postavlja se pitanje zašto bi nas Palestinci trebali čuti i slušati? Quid bonum? Sekularni arapski otpor, koji još uvijek postoji unatoč decenijama pokušaja da ih se eliminira, što politički što fizički, ovdje se ne treba libiti i to reći, mnogo je više humanistički od današnje humanitarističke ljevice na Zapadu (časti iznimkama): oni naime razlikuju one među nama koji tu borbu olakšavaju i one koji ju otežavaju, dok obrnuto ne vrijedi. Samo bezrezervna podrška u borbi protiv okupacije i generalno protiv upliva stranih sila, koje i njima baš kao i nama zagorčavaju život, znači pravo koloniziranih i potlačenih da se odupru i odupiru. Samo to može za sve nas skupa otvoriti kritički dijalog o strategiji tog otpora. Solidaronost i internacionalizam nekada su na ljevici značile upravo to, prije nego li je ljevica velikim dijelom postala glasnogovornik humanitarnog imperijalizma i etičkog bombardiranja. Ovdje treba podsjetiti na činjenicu da se Izraelu uvijek tepa da je jedina demokracija na Bliskom istoku. Izrael je u stvarnosti ono što političke znanosti nazivaju hibridni režim. Formalno je demokracija jer se održavaju izbori, u stvarnosti međutim nije demokracija budući da je i dalje definiran cionističkim principima i razumijeva se isključivo kao država „jevrejskog naroda“. Jedno isključuje drugo. Otud i problemi koje su prepoznali i mnogi Izraelci.

Ovakva postavka proizlazi iz same činjenice da je Izrael, riječima velikog francuskog historičara, komuniste i Jevreja, Maxima Rodinsona „kolonijalna i naseljenička država“4. Rodinson se ne libi kazati daje Izrael danas i nacionalna činjenica. Država Izrael historiju kolonijalizma i naseljeničke otimačine i pljačke mora ili riješiti demokratski (što je teško zamislivo) ili će pak taj projekt završiti tamo gdje kolonijalna logika vodi: u daljnjem iseljenju, izbacivanju, pogromima i konačnom genocidu palestinskog naroda; kao da je ovo do danas bilo malo i nedovoljno. Primjera u historiji je i previše da ne bismo vidjeli kamo i ovaj vodi. Logika svake kolonijalne države je ista: ukoliko ne dođe do demokratskog zaokreta ka društvu u kojem će Jevreji i Palestinci imati jednaka prava, izbor je, kako je uostalom Palestincima poručio izraelski ministar financija Bezazel Smotrich dobrovoljno preseljenje, nasilno „humano“ preseljenje, ili pak pogromi, ubijanje i genocid. Treće nema5. Naravno, slažući se sa Rodinsonom ovdje vrijedi podsjetiti na nekoliko važnih momenata kako bismo smogli snage da kažemo da nasilje nije počelo 7. oktobra 2023. niti je počelo sa Netanyahuom i Hamasom, niti će, ako i kada oni odu ili budu poraženi, nestati.

Od sedmog oktobra neprestano slušamo o tome kako moramo najprije osuditi Hamas pa kazati da Izrael ima pravo da se brani, pa tek nakon toga postaviti pitanje, ako ga uopće i postavimo: a šta sa civilima i da li Izrael ima pravo da se brani činjenjem zločina protiv čovječnosti? Svakoga tko se u medijima pojavi da govori o Palestincima odmah se postavlja u poziciju da se brani tako što će reći podržava li ili ne Hamas, osuđuje li ili ne teroristički čin Hamasa kao da svako tko podržava prava Palestinaca ujedno podržava i Hamas. Naravno, cilj ove policijske taktike ispitivanja u medijima samo je jedan: svrstavanje na stranu izraelskog kolonizatorskog režima kojim se zahtijeva jednostrana osuda palestinske strane u nastojanju da nas se uvjeri da je historija tog sukoba počela sedmog oktobra 2023. godine i eto, samo da Hamas nije napao ništa od ovoga ne bi se desilo. I tako već dugih šezdesetak i više godina, uzmemo li u obzir i da je i bilo kakav otpor sekularnog PLO-a i Fatah-a također bio nazivan terorizmom. I palestinska poezija je bila teroristička. Svaki otpor je bio nazivan terorizmom.  Stoga ne čudi da su se inače razjedinjeno (na ovom razjedinjenju radile su razne službe dugi niz godina) palestinsko vodstvo, svako iz drugih razloga, u svojim medijskim istupima i nastupima ovih dana fokusirali na centralno pitanje, a to je okupacija i život na nišanu.

Ovo je sasvim sigurno značajan trenutak koji ukazuje i na nužnost jedinstva, ali i na frakcijske borbe onih koji su na ovaj ili onaj način legalno izabrani predstavnici palestinskog naroda. Stoga je licemjerno pretvarati se da je osuda Hamasovih napada i ponavljanje mantre da Izrael ima pravo da se brani (što u praksi znači zeleno svjetlo da rade ovo što rade) početak i uzrok svega što gledamo već 15 dana. Od ovog sedmog oktobra pratimo još jedno, nitko više i ne broji koje po redu, izvještavanje o “ratnim” zbivanjima u Palestini.

Tog sedmog oktobra brigade Hamasa ali i drugih političkih frakcija koje imaju vojno krilo, upale su na teritoriju države Izrael izvršile napad prevashodno na vojne ciljeve, ubivši i otevši pri tome kao taoce i vojna lica i civile. Do danas nije jasno kako je napad takvog intenziteta bio moguć uzmemo li u obzir da je Gaza jedno od najnadziranijih i prisluškivanijih područja na kugli zemaljskoj kao i da je izraelska obavještajna služba slovi za jednu od najboljih, a ujedno su prema navodima mnogih medija dobili informacije od svojih egipatskih kolega da će se napad desiti.

Nakon Blitzkriega, unakrsne paljbe i silnih smrti, uslijedila je odmazda. Od tada pa do danas, 20 uzastopnih dana, gledamo stravičnu odmazdu izraelskih vojnih snaga koje Gazu bombardiraju bez prestanka. Nitko nije postavio pitanje ni kako je preko 1500 boraca Hamasovih i drugih brigada ubijeno bez da im se ponudila mogućnost predaje, što bi bilo u skladu sa međunarodnim zakonima i konvencijama.

Ubijani su kao psi i naravno, pošto je riječ o neljudima i teroristima, to pitanje neće se ni postaviti. Ništa od navedenog ne govori u prilog tome da je smrt civila moguće opravdati niti da je postavljanje pitanja o izvoru i izboru nasilja koje se desilo sedmog oktobra opravdavanje.

U samo šest dana na Gazu, jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu, bačeno je preko 6000 bombi. Toliko bombi su snage američke vojske bacile u nekoliko mjeseci ratovanja u Siriji ili pak Afganistanu. Za one koji se pitaju zašto je Gaza tako gusto naseljena:  zato što je milion Palestinaca tamo pronašlo utočište kada su ih za vrijeme Nakbe i kasnije izraelske snage izbacile iz domova u koje im je povratak ne samo onemogućen, nego zabranjen, dok su u njih naseljavani kolonijalisti.

Svi znamo da je govoriti o “ratu” u ovom sukobu licemjerno, budući da je asimetrija između dvije strane prosto nepojmljiva, ali je mašinerija, ista ona koja nam govori da Palestinci sami sebe bombardiraju, nametnula masku koju je velika većina odabrala nositi, što svjesno što nesvjesno.

U našoj regiji najbolji primjer sasvim sigurno je portal Peščanik koji se, da ironija bude veća, doživljava kao progresivan, a koji je od početka sukoba do danas objavio ili preveo dvanaest tekstova od kojih niti jedan ne govori palestinskim glasom, ali svaki ili u naslovu ili u uvodnim riječima bespogovorno osuđuje Hamas koji je predstavljen kao uzrok svega što se dešava. Palestinci za Peščanik ne postoje kao što ne postoje za većinu medija na Zapadu i u našoj regiji.

Kada se izvještava o sukobu, primjetno je, sve prema školi CNN-a, izvještavanje u kojem su Izraelci „ubijeni“ dok je za Palestince rezerviran pojam „umrli“. Palestinci tako umiru od prekomjernog i brutalnog bombardiranja, civilno stanovništvo Gaze se kolektivno kažnjava uskraćivanjem vode, hrane, struje, goriva, medicinskih sredstava i humanitarne pomoći.

Sve pobrojano je zločin protiv čovječnosti, ali pošto Palestinci za kolonijalni um u principu nisu ljudi, ne može biti zločina protiv čovječnosti. Izraelske žrtve u medijima imaju imena i prezimena, kao što i treba da imaju. Palestinci su pak decenijama već bezimeni, bez lica i bez tijela.

Nemojte misliti da je to slučajno jer eto imaju ta „arapska“ imena. Nije. Riječ je naravno o samoj suštini svakog kolonijalnog režima i onih koji ga kao takvog podupiru, čija logika, kako smo rekli može završiti samo u ograđivanju u logore, protjerivanju, preseljenju i u konačnici genocidu. Da bi se kolonijalna logika prekinula sa druge strane se mora pojaviti ljudsko biće, a ne „ljudske životinje“ kako je to bez problema kazao izraelski ministar obrane, najavivši time ono što gledamo.

Stoga su svi oni koji osuđuju Hamas a ovo spomenu tek da bi pokazali kako su oni za mir, slobodu i pravdu u svijetu i na obje strane, u suštini ništa drugačiji od onih koji izravno plješću i podržavaju decenijsku dehumanizaciju, etničko čišćenje i pogrome.

Hoću reći, ovdje se može biti objektivan, ali ne i neutralan.

Ovdje bih voljela podsjetiti na još jednu bitnu činjenicu kako bih podcrtala važnost borbe koja je ispred palestinskog naroda ali i svih nas koji tu borbu podržavamo, a koji živimo u sistemima gdje je liberalizam represivan do mjere policijske države, gdje se zabranjuje sloboda govora i okupljanja, a političari, poput britanske ministrice Suele Braverman, njemačkog kancelara Olafa Scholza govore o nužnosti kontrole imigracije i masovnih deportacija6.

Ova borba se sastoji u humaniziranju Palestinaca i borbi za jednakost i jednaka prava. Naime, kada su 2018-2019 Palestinci organizirali mirni protest nazvan “Veliki marš povratka”, dakle bez upotrebe ikakvog nasilja, goloruki su se svakog petka u tisućama skupljali pred ogradom iza koje su zatvoreni, izraelske vlasti nisu propustile priliku da ih „skidaju“ snajperima. Mirne prosvjednike, većinom mlade ljude i djecu koji nemaju veze sa vojnim frakcijama su ubijali bez ikakvog povoda. Ubijeno je ukupno 223 osoba, a ukupno ranjeno 13.000 (da, trinaest tisuća). Poruka je sasvim jasna, ista ona koja nam se šalje ovih dana: svaki i bilo kakav otpor Palestinaca, nasilan ili nenasilan, tretira se kao terorizam. Palestinci su prihvatljivi samo ako i kada su pasivne žrtve. Čim se pobune, bilo praćkom bilo raketom, ma tko da je iza te pobune, postaju monstrumi i teroristi. To je kolonijalna i imperijalistička logika koju ovih dana sasvim jasno gledamo na TV ekranima. Od istih kolonijalnih matrica stradao je i jevrejski narod.  Stoga se ovdje ne radi o Hamasu nego o tome da je historijski uzevši svaki palestinski otpor bio nazivan „terorizmom“ i naravno, bit će zato što je to logika dehumanizacije koju kolonijalizam nameće. Palestinci tako žive u kantovskom stanju permanentne nametnute nezrelosti i trebaju im tutori. Ako pokušaju kazati da ne žele tutore nego slobodu, smatra ih se za monstrume, ili „ljudske životinje“, te ih se sukladno i tretira. Postalo je sasvim uobičajeno i dijelom ustaljene propagande optuživati Palestince, ma koje frakcije, da koriste djecu i uopće civile kao „ljudski štit“ kako bi se naravno cijeli svijet zgražavao nad barbarstvom Arapa, premda je riječ o sredstvu propagande kojim se onima koji Palestince svakodnevno i nekažnjeno ubijaju i hapse, omogućava da jednostavno žrtvu pretvore u legitiman plijen i metu. Drugim riječima, Palestinci su si sami krivi zato što su u logoru na otvorenom. Samo da ih nema, eto, ne bi ni bili tamo.

Ne trebaju nas onda iznenaditi ni masovni pro-palestinski protesti koji su buknuli širom arapskog svijeta (samo da kažem da prezirem ovaj izraz, ali u našem jeziku se koristi kao standard, što samo govori koliko nam je jezik rasistički) koji odavno nisu vidjeli tako masovne izlaske na ulice. Protesti su reklo bi se,  pro-palestinski koliko i anti-američki, što opet nakon Iraka, Libije i Sirije ne treba iznenađivati. Jasno je da su cinični pozivi određenih krugova da arapske zemlje prihvate palestinske izbjeglice ne samo pokušaj legitimizacije ratnog zločina etničkog čišćenja, nego i pokušaj preseljenja i iseljenja na koji ne mogu pristati ni Palestinci ni druge arapske zemlje. Prvi jer ih historija uči da ako i kada odu, povratka nema, a drugi jer bi to značajno doprinijelo slabljenju njihovih političkih režima i klasnih pozicija, što bi u konačnici dovelo do destabilizacije regije koja u ovom trenutku nije u interesu nikome, ponajmanje SAD-u i Izraelu. S druge strane, teško je zamisliti da se ozbiljnije rješenje palestinskog pitanja može nametnuti bez velikih promjena u regiji, ako ništa onda zbog činjenice da su se arapski režimi u velikoj mjeri prilagodili kolonijalnoj politici Izraela, a neki, poput Egipta, tu i takvu politiku upravo osigurali kontrolom granice onih „entiteta“ u koje su Palestince natrpali.

Palestinci, ne treba se plašiti to reći, imaju svoju zemlju. Jako je važno podcrtati da ovdje nije riječ o sukobu dvaju religijskih fundamentalizama kako to predstavljaju i cionistički i islamski fundamentalisti, nego o sukobu koloniziranih i kolonizatora. Zato borba za humanizaciju Palestinaca, naroda čija je nemjerljiva patnja do te mjere normalizirana, mora poći od toga da se čuje njihov glas, njihovo pravo da postoje, da budu, da jesu jednaki svakom drugom ljudskom biću i da imaju pravo na vlastito samoodređenje i samooslobođenje. To je test koji na koncu mora položiti i država Izrael ukoliko doista želi biti demokracija, a ne Herrenvolk demokracija.

Uloga progresivnih snaga širom svijeta je da podržavaju pravo Palestinaca na samoodređenje sa svime što to pravo nosi sa sobom, kao i da se odupiremo, ma gdje bili, uplivu velikih sila koje su, još od nastanka antikolonijalnih i nacionalnih pokreta na Bliskom istoku nastojale podijeliti i vladati, blokirajući bilo kakve demokratske borbe i transformacije, u konačnici bombardirajući i ubijajući kako bi među rijekama krvi nastavila teći nafta. Naravno, ne treba se zavaravati: kako bude rastao pokret za Palestinu, tako će rasti i policijski pendreci. Zato naša borba mora biti jedna i zajednička.