Tokom kampanje uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u Crnoj Gori, objavili smo analizu političkog i ideološkog profila Jakova Milatovića, u kojoj smo naveli niz nedvosmislenih argumenata koji su, već tada, upućivali na činjenicu da je Jakov Milatović tajni agent Beograda i Moskve, ključni igrač koji će zamijeniti, a možda i prevazići Vučićevog najvjernijeg slugu, doskorašnjeg premijera Dritana Abazovića, piše Patrija.

Već nakon nekoliko mjeseci od preuzimanja funkcije, potvrđuje se ispravnost naših teza. Naime, novoizabrani predsjednik je, prisustvujući događaju pod nazivom "Vinska vizija Otvorenog Balkana", kao i prilikom prethodnih posjeta Beogradu, sramoteći državu koju predstavlja, iskazao nezapamćeni oblik idolopoklonstva prema srbijanskom autokrati Aleksandru Vučiću.

Na snimcima koji kruže društvenim mrežama, može se vidjeti, najblaže rečeno klovnovsko dodvoravanje, koje je, reklo bi se, zaprepastilo čak i samog Vučića.

Tokom manifestacije organizovane u maniru kičerajskih i najjeftinijih programskih sadržaja, koji zauzimaju najveću minutažu u pryimetyyme terminima tamošnjih prorežimskih medija, Milatović najprije nije mogao sakriti oduševljenje Vučićevim ogromnim znanjem. Pomno slušajući Vučićevu besjedu posvećenu vinima, Milatović ga je upitao: - A kako ti znaš toliko o vinima? -

Nakon što je Vučić odgovorio kako mu je to, osim košarke, jedini hobi, uslijedila je, nova, krajnje ponizna konstatacija mladog predsjednika.

- Ali stvarno, ono, nevjerovatno koliko puno znaš. -

Bilo je lako uočiti da je ovakav nivo podaničkog ulizivanja čak i Aleksandra Vučića ostavio bez riječi.

Štaviše, posmatrajući Vučićevu reakciju stiče se utisak da je najveći Balkanski autokrata novog doba, koji je čitav sistem prilagodio i podredio svojim diktatorskim sklonostima, bio neprijatno iznenađen ovakvim otvorenim i javnim sramoćenjem crnogorskog predsjednika.

Milatovićev sluganski nastup, postidio je čak i velikog vođu, koji uživa u svakodnevnom klanjanju partijskih funkcionera, faktički dijeli autograme biračima po raznim sajmovima, vašarima, kobasicijadama i sličnim događajima, kome novinari sasvim spontano postavljaju unaprijed dogovorena pitanja praćena neizostavnim hvalospjevima i čiji govori u Ujedinjenim nacijama su, zbog oštrine i hrabrosti da Evropi i zapadu kaže sve u četiri oka odjeknuli širom svijeta.

Jer - valjda bi i servilnost morala imati makar zlatnu sredinu.

Nijednom gospodaru ne odgovaraju neprimjereno poslušni podanici, jer se njihovom pretjeranom servilnošću, njegova uloga sasvim obesmišljava. Ipak, Milatović je svoju slugansku misiju nastavio tokom čitave večeri, pa i tokom narednog dana.

- Balkan je najljepši kad je otvoren -, poručio je s osmijehom Milatović.

Iako je onomad čak i albanski premijer Edi Rama, kao jedan od osnivača ove regionalne inicijative, naglasio da je Open Balkan završena priča, Milatović nas je podsjetio da ipak nije gotovo, sve dok vođa ne odsvira kraj.

No, dok je crnogorskih podanika koji su spremni da zamijene Albaniju i preuzmu poziciju rezervnog iggrača, opasne nakane koje se tiču Open Balkana, očito, ostaju tekuća i trajuća prijetnja regionalnoj stabilnosti.

Uz vino i stihove "Dajte vina hoću lom", Milatović je nastavio druženje sa Open Balkan ekipom, koju je, osim njega i Vučića, činio i makedonski premijer Dimitar Kovačevski.

Tokom zajedničke konferencije za medije, svojski se trudio da svog gospodara predstavi kao inkluzivnog političara, dok se Vučić sarkastično smješkao, kritikujući Berlinski proces i jasno ukazujući Evropi da ga njihov stav po pitanju regionalnih inicijativa ne interesuje. Dječaci u prvom razredu osnovne škole, koji, recimo, skupljaju sličice fudbalera, primjerenije bi reagovali prilikom susreta sa svojim uzorom.

Nivo divljenja njegovim igračkim sposobnostima, zasigurno bi bio umjereniji od Milatovićevog sluganskog divljenja Aleksandru Vučiću.

Misionar velikosrpstva

Gotovo identično se, prošle godine tokom istog događaja ponašao i Abazović, s tim što se, istini za volju, sticao utisak da se tehnički premijer ipak bolje zabavlja u Njujorku, dok u ovakvim prilikama igra ulogu klasičnog izvođača radova, izvršavajući povjereni mu zadatak.

Upravo u ovoj razlici leži opasnost - Milatović se istinski divi Vučiću, toliko da gazi čak i sopstveno dostojanstvo.

Ako se Abazović pokazao kao najuspješniji misionar velikosrpskog nacionalizma u novijoj istoriji, šta očekivati od Milatovića, koji željno iščekuje svaki novi sastanak sa svojim idolom.

Osim što je pokazao bezgraničnu servilnost, Milatović je još jednom potvrdio da ne poštuje instituciju predsjednika i državu koju, sasvim slučajno predstavlja.

Klanjajući se Vučiću bez mrvice elementarne pristojnosti, mladi predsjednik je ponovo iskazao neznanje u pogledu sopstvenih nadležnosti i načina postupanja u skladu sa njima. Da li se, predsjednik svih građana zapitao ima li trunke građanskog interesa u njegovoj podaničkoj posjeti Beogradu, jer većinski dio stanovništva zemlje koju slučajno predstavlja, želi u Evropsku Uniju, a ne u Open Balkan.

Da li se predsjednik, možda zapitao, krši li i sam, ovakvim podaničkim odnosom, suverenitet i teritorijalni integritet sopstvene države. Nije - jer je nacionalnom Crnogorcu koji govori srpskim jezikom, klečanje pred Vučićem važnije od funkcije koju obavlja.

Vino i ideologija

I dok je za Milatovića druženje sa Vučićem očito predstavljalo senzaciju koju će dugo pamtiti, zvaničnom Beogradu je dat legitimitet za nastavak radikalne kampanje s ciljem negiranja crnogorskog identiteta.

Ako neko uspije do temelja srušiti građanski koncept crnogorskog društva, to će biti deklarativni građanisti, vječiti dječaci neostvarenih ambicija, bez dostojanstva i državničke odgovornosti. Momo poslije Moma, ili Dritan poslije Dritana, mrtva je trka, a suština ista - Jakov Milatović sljedbenik je ratnih huškača, onih iz devedesetih, ili ovih današnjih, potpuno je svejedno.

Ne spaja vino Vučića i crnogorskog predsjednika, već privrženost istim ideološkim principima. Slijedeći ideološku matricu koju je tokom devedesetih kao sluga Slobodana Miloševića podržavao i sprovodio Momir Bulatović, njegov nasljednik je, vraćajući u političku igru nekadašnji Demokratski front, na čelo Skupštine doveo četničkog vojvodu Andriju Mandića, koji bi, kao i Milatović, želio biti premijer umjesto premijera.

Dakle - prvi zadatak uspješno je izvršen.

Ćutanje na negiranje crnogorske nacije i targetiranje Draginje Vuksanović Stanković od strane srpskog četničkog vojvode Vojislava Šešelja, čiji najnoviji uradak nailazi na formalne, jedva izrečene oštre osude tek nakon novinarskih pitanja, samo je logičan nastavak politike sluganstva prema zvaničnom Beogradu i eksponentima prosrpske i proruske politike.

S ovakvim poslušnicima i četničkim vojvodama na vlasti, može se očekivati još snažnija podrška
ostvarenju regionalnih aspiracija velikosrpskih propagandista.

Zapaljivi Balkan

No, izgleda da ni Evropa, ni zapad, pa ni sam region, ne uviđaju opasnost koju nosi saradnja s četničkim vojvodama, huškačima i osuđenim ratnim zločincima, čija se politika temelji na teoriji krvi i tla, ideologiji koja je devedesetih za posljedicu imala sukobe i masovne grobnice.

Povampirivanjem takvih ideja, Balkan je odavno postao lako zapaljivo žarište, a ratnohuškačke prijetnje ukrajinskim i sličnim ratnim scenarijima, sastavni su dio govora srpskih propagandista, ali i velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve.

Kako devedesetih, tako i danas, nema sistemskog odgovora na izlive etnonacionalizma i šovinizma.

Kako tada, tako i sada, jednostavnije je ćutati, dok jeziva ćutnja odjekuje sve glasnije, a region se, bez strategije otpora navikava na novu realnost. Tu novu normalnost, u kojoj nas više ništa ne može iznenaditi, gotovo pasivno posmatraju opozicija, međunarodna zajednica, pa i same građanke i građani, a kritički glasovi su, očito, u manjini.