Petak 11. februara 1994. godine nije se naročito ničim izdvajao od prethodnih ratnih dana na teritoriji Cazinske Krajine. Ili se tek tako činilo početkom dana. Dan sav nikakav, siv i hladan nije nagovještavao bilo kakvo okupljanje naroda i gradskog stanovništva Velike Kladuše, piše Dean Džebić za novinsku agenciju Patrija.

Nakon što su se oglušili na pozive za amnestiju te pristupanje jedinicama Armije Republike Bosne i Hercegovine, pobunjeničke snage oličene u paravojnim formacijama Fikreta Abdića pokrenuli su tog dana ofanzivu na širokom dijelu fronta prema jedinicama Petog korpusa. Rukovodstvo Abdićeve paradržave znajući da je značajan dio kladuške inteligencije probosanski orjentiran i unatoč ostanku na teritoriju tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, izdaje poziv za „sve one koji se žele boriti na strani Armije“ da se u podne 11. februara okupe pred Robnom kućom.

Okupljenu masu sačinjavali su uglavnom profesori i nastavnici, inžinjeri i radnici koji vjerovali da će ih se zaista eskportovati na linije kako bi se pridružili jedinicama Petog korpusa AR BiH. Međutim scenario je bio drugačiji jer su ga pisali učenici već iskusnih zlikovaca koji su koristeći sličan modus operandi umorili Prijedor i Sanski Most. Grupa velikokladuških patriota je pokupljena u jedan od autobusa i odvedena na nepoznato. Isprebijani i ponižavani putem dovedeni su do prvih crta na kojima su dodatno ponižavani da bi se takvi vratili u grad. Bio je to početak lova na crvene, lova na korpusovce, lova na kontraše kojima je trebalo usaditi ideju Autonomne pokrajine.

Lov na crvene

Logori za političke neistomišljenike poznata su praksa totalitarnih sistema tokom 20. stoljeća no kao takve u njihovoj najrigidnijoj formi niko nije očekivao u srcu Europe s prijelaza sa 20. na 21. stoljeće. Upravo takve logore i sistem zatvora stvorio je kriminalni i zločinački režim presuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića uz sve manire stigmatizacije, dehumanizacije, likvidacije političkih neistmišljenika. Od svog povratka početkom septembra 1992. godine iz Sarajeva kao član ratnog Predsjedništva RBiH, Abdić je nastojao nahraniti megalomanski ego provincijalnog gaulajtera. U otvorenu izdaju bosanskohercegovačkih interesa i kolaboraciju sa
agresorima uz snažnu potporu formiranu zajedničkim izjavama i deklaracijama, Abdić će krenuti u jesen 1993. godine. Taj bratoubilački sukob koji po intenzitetu nije tendirao postati krvavim kakav će postati u svojoj drugoj etapi pa niko nije mogao ni očekivati formiranje logora i zatvora sunarodnika za sunarodnike.

Međutim vojni porazi, naročito u junu 1994. godine značajno će radikalizirati rukovodstvo Abdićeve paradržave koja je od ranije provodila kampanju denuncijacije, ponižavanja i šikaniranja porodica boraca Petog korpusa koje su ostale na teritoriji Velike Kladuše. Poraz Abdićevih paravojnih formacija iz 10. juna preludij je lova na crvene odnosno one koji su bili „kontraši“ ili „korpusaši“. Povod za hapšenje i odmazdu bila je dženaza poginulog Senada Bećirovića – Oskara, Kladuščanina koji je poginuo kao borac Armije R BiH.

Obzirom da je dženaza snimana video – kamerom svi sa snimka će sutradan 11. juna biti bez ikakvog
obrazloženja uhapšeni. Mujo Milak, predsjednik kluba SDA prisjeća se: „po mene su došli policajci te njihove policije rekavši mi da se obučem i obujem i da sam uhapšen. Ispred zgrade sam sa još nekoliko komšija hladnjačom odvezen do hala u Drmaljevu“.

Scenografski izgledalo je hapšenje kao rola nekog od filmova koji tematizraju sumrak civilizacije tridesetih
i četrdesetih godina 20. stoljeća. Odvedeni velikokladuški logoraši će pamtiti 11. jun 1994. godine kao početak pakla mučenja, prebijanja, ponižavanja i ubijanja samo zbog svog političkog opredjeljenja borbe za nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Sistem logora i zatvora APZB

Direktnom naredbom ratnog zločinca Abdića 11. juna formiran je logor Drmaljevo na periferiji grada odnosno u objektima „Agrokomerca“ namijenjenim farmu peradi. Uopšte, treba istaći da je cjelokupni vojno – politički napor Abdićeve paradržave bio oslonjen na infrastrukturu kompanije „Agrokomerc“. Između ostalog su prije logora Drmaljevo kao zatvori korištene privatne kuće pretvorene u zatvore od kojih su se izdvajali „Hebina kuća“ kao i objekti iza zgrade općinskog suda.

Objekti u Drmaljevu su bili zapravo goli beton uz nešto velikih ventilatora koje su pridošli logoraši morali očistiti kao i pokositi travu kako bi posada logora kasnije uspostavila mitraljesko gnijezdo. Samo prvog dana u logor Drmaljevo dopremljeno je preko 200 ljudi uz značajan udio žena i djece koji će imati zaseban dio. U prva tri dana osuđeni samo na vodu, obzirom da brojci od preko 400 logoraša niko nije ponudio bilo kakvu hranu. Zatvoreni u golim betonskim halama, logoraši su zajedno nuždili u istoj prostoriji da bi tek treći dan dobili poneku paletu i od istih napavili improvizirane krevete.

Iz logora će odrasli muškarci biti odvođeni na kopanje rovova uz torturu i mučenje od čega se izdvaja prisiljavanje logoraša da gledaju u Sunce kao i da prisiljeni leže na mravnjacima uz nezaobilazno uzvikivanje parola. Radne grupe formirane o logoraša će uz batine i razna ponižavanja od strane pripadnika vojne policije ali i vojnika paravojnih formacija biti nerijetko premlaćivani do smrti.

U samom logoru Drmaljevo situaciju će popraviti posjeta specijalnog izvjestitelja UN-a Tadeusza Mazowieckog koji će u izvještaju naglasiti da se radi o logoru za razliku od zvaničnog obrazloženja o sabirnom centru. Dodatno nepostojanje smještajnog kapaciteta prema potrebama broja logoraša, manjka svježeg zraka i brojnim drugim nepravilnostima.

Naravno za potrebe ove posjete logorašima je naređeno da se obriju i okupaju u obližnjoj rijeci kako bi se uslovi fingirali. Logor će zvanično biti raspušten 13. augusta, dok će logoraši biti zadržani sve do oslobađanja grada 21. augusta 1994. godine.

Pored logora Drmaljevo formiran je i logor Valionica koji se nalazio na istom dijelu periferije grada Velika Kladuša. Tamošnja tortura, mučenja i ubistva će biti značajno izraženiji tokom onog što lokalno stanovništvo naziva „Drugom autonomijom“, odnosno povratkom Abdićeve vojske uz pomoć SDB-a SR Jugoslavije u operaciji „Pauk“. Treba istaći da je ta Druga autonomija po silini i žestini bila značajno brutalnija od prve, pa su i represije nad stanovništvom koje nije izbjeglo postale sve rigidnije.

Međutim svim logorašima u najmračnijem sjećanju ostati će bivši objekat Dispanzera u Polju, odnosno objekat u kojem su vršena ispitivanja i nezabilježena premlaćivanja u kojima su učestvovali plaćenici iz Srbije. Između ostalog za potrebe zatvaranja i mučenja uređeni su i objekti „Agrokomerca“ odnosno peradarske hale u Dubravama, Dolovima, Brezicima i Nepekama. Zaključno sa periodom od 11. juna 1994. do 7. augusta 1995. godine, krohz logore i zatvore APZB proći će preko 6.500 logoraša od kojih značajan broj čine žene i djeca.

Pravna satisfakcija za žrtve je nikakva, a o moralnoj teško i govoriti imajući na umu pravni epilog suđenja komandantima jedinica koji se su isticale po torturi i mučenju. Veliki broj odgovornih uspio je pobjeći ruci pravde, dok je komandant logora Drmaljevo Ćazim Behrić osuđen na simboličnu kaznu. Cjelokupno rukovodstvo Autonomne pokrajine Zapadna Bosna odgovorno je obzirom da je postojanje ovakvog sistema logora i zatvora zahtjevao značajne logističke i materijalne napore. Sa aspekta žrtava, logoraša i porodica najveći njihov grijeh bila je odanost ideji Republike Bosne i Hercegovine kao i zakletva Armiji RBiH.